Tadićevo iskrivljavanje historije

Izjava srbijanskog predsjednika da su udari NATO-a zločin protiv srpskog naroda, bez spominjanja albanskih žrtava na Kosovu i uzroka koji koji su doveli do intervencije, predstavlja eklatantan primjer iskrivljavanja historije i prigrljivanje retorike Slobodana Miloševića.

Piše: Enver Robelli

Srbija se nalazi pred izborima te kao i u mnogim drugim zemljama političari su i u toj zemlji usmjereni ka mobilizaciji pristaša. Pred izbore retorika se zaoštrava, napadi na političke protivnike postaju žešći, a čak nerijetko dolazi do namjernih provokacija ili namjernih izvrtanja činjenica o aktualnim političkim događajima ili onima iz prošlosti. Tako je djelovao i Boris Tadić u subotu kada je u Aleksincu prisustvovao ceremoniji odavanja počasti poginulima u bombardiranjima NATO-a koji su započeli prije trinaest godina – 24. marta 1999. “Taj je rat”, kazao je Tadić, “bio zločin protiv naše zemlje i našeg naroda”. Tokom bombardiranja NATO-a svakako da je među Srbima bilo civilnih žrtava kojima treba odavati počasti. Ali, onoliko koliko su žrtve NATO-a srpski su civili i žrtve režima Slobodana Miloševića.

Zašto su najdemokratskije zemlje svijeta objavile rat Srbiji

Taj je režim gurnuo Srbiju u rat protiv čitavog zapadnog svijeta tako što je započeo kampanju etničkog čišćenja Kosova. U subotu je Tadić preuzeo ulogu lošeg historičara. S retorikom koja se ne razlikuje puno od Miloševićevog vremena on je vidio samo i jedino srpske žrtve. Niti jednom jedinom riječju nije spomenuo srpsku represiju na Kosovu naročito od 1989. do 1997. godine; nije spomenuo uništavajuću kampanju srpskih snaga (milicije, vojske i paravojnih formacija koje je kontrolirala država) protiv civilnog stanovništva na Kosovu tokom 1998-99.; nije spomenuo pljačku privatne imovine Albanaca; nije spomenuo razaranje više od sto hiljada kuća na Kosovu; nije spomenuo masovne grobnice po Srbiji s tijelima ubijenih kosovskih Albanaca koja su tamo dopremljena s Kosova; nije spomenuo dugoročnu traumatizaciju koju je kosovskom narodu uzrokovala srpska politika aparthejda i državnog zločina.

Spominjući samo srpske žrtve, čak uzdižući ih do pijedestala kao branitelje domovine, Tadić se ponaša poput kakvog zlonamjernog učitelja historije. Takvi učitelji historije kada se nalaze u ulozi političara kao što je Tadić, tada su opasniji jer onemogućavaju svako suočavanje s prošlošću. Pretpostavlja se da u Srbiji još uvijek ima albanskih žrtava koje su tamo pokopane/sakrivene po državnom naređenju. Međunarodna izvješća te istrage organizacija poput OESS-a kao i skupina za zaštitu ljudskih prava došle su do zaključka da je na Kosovu, kao posljedica Miloševićeve politike, ubijeno više od deset hiljada ljudi.

Te su zemlje bombardirale Srbiju zbog pokušaja genocida na Kosovu.

Tadić treba govoriti svojim sunarodnjacima o tim zločinima, na način kako bi oni mogli shvatiti zašto su najdemokratskije zemlje svijeta objavile rat Srbiji. Te zemlje nisu bombardirale Srbiju stoga što su bile žedne za ratom, niti stoga što su bile protusrpski nastrojene ili stoga što su bile proalbanske. Te su zemlje bombardirale Srbiju zbog pokušaja genocida na Kosovu. Tako je bio nazvao politiku Beograda prema Kosovu sam tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan, koji je netom prije početka bombardiranja apelirao da međunarodna zajednica hitno zaustavi zločine Srbije na Kosovu. Bez namjere da ovdje vučemo kakve historijske paralele, s recimo Drugim svjetskim ratom i s proganjanjem Židova, ali ako bi Tadić kojim slučajem bio dobar učenik povijesti spomenuo bi ovu činjenicu: nakon protjerivanja gotovo jednog milijuna Albanaca u Albaniju, Makedoniju i Crnu Goru srpske su vlasti započele opremati preostale Albance sa zelenim kartonima kako bi ih razlikovale od Srba – to je bila miloševićevska verzija židovske zvijezde (“Judenstern”), kojom su se u vremenu nacizma obilježavali Židovi.

Netaknuta mreža pomagača ratnih zločinaca

Boris Tadić je u proteklim godinama isticao važnost suočavanja s prošlošću. On je dvaput bio u Srebrenici kako bi odao počast žrtvama genocida. Također, srbijanski je predsjednik učinio više od bilo kojeg drugog političara za uhićenje Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Ali to nije dovoljno. Tadić je obećao da će biti izvršena istraga kako bi se otkrilo tko je sve štitio i tko je pružao utočište trio infernale-u: Karadžiću, Mladiću i Hadžiću. Gledano iz sadašnje perspektive posve je jasno da je Tadićevo obećanje bilo politički marketing kako bi dobio političke poene u Bruxellesu. Mreža pomagača ratnih zločinaca ostaje uglavnom netaknuta do danas.

Umjesto da se Diković nađe pred licem pravde, on je od Tadića upravo imenovan na čelo vojske.

Na ceremoniji spomena u Aleksincu u Tadićevoj se pratnji nalazio i novi šef Vojske Srbije, general Diković, kojeg Fond za humanitarno pravo optužuje za zločine i pljačku na Kosovu. Umjesto da se Diković nađe pred licem pravde, on je od Tadića upravo imenovan na čelo vojske. Tadić bi zbog povijesne istine trebao reći srpskoj javnosti da, izuzev Miloševića i Milana Milutinovića, bivšeg predsjednika Srbije, takoreći čitav srpski politički, vojni i policijski vrh iz 1990-ih ili je kažnjen za ratne zločine ili se nalazi još uvijek u procesu suđenja pred Haškim sudom.
Pomirenje je na Balkanu moguća jedino ukoliko se svaki od naroda bavi prije svega zločinima koje su počinili njegovi pripadnici. To vrijedi naročito za Srbiju koja i snosi najveći dio krivice za balkansku klaonicu iz 1990-ih. Pomirenje se ne može postići samo površnim izjavama koje bi dobro zvučale u ušima birokrata u Bruxellesu. Pomirenje se također ne postiže niti time što Tadić s jedne strane izjavljuje podršku cjelovitosti BiH, a s druge strane sudjeluje na proslavama godišnjice osnivanja tzv. Republike Srpske koja je nastala na zločinu te koja je legalizirana tek krajem 1995. s Daytonskim sporazumom. Pomirenje se ne postiže niti kada lokalni matador Milorad Dodik minimizira genocid u Srebrenici te kada kaže da je glavni grad bosanskih Srba Beograd.

Rusija i Kina ponovo zloupotrebljavaju Vijeće sigurnosti

U pogledu intervencije NATO-a 1999. godine Beograd uvijek napominje kako nije bilo odgovarajuće odluke Vijeća sigurnosti UN-a za takvu akciju. To je točno, ali kao i 1999. tako i danas, 2012. godine, ostaju iste države, Rusija i Kina, koje zloupotrebljavaju Vijeće sigurnosti kako bi nametnule svoje politike podupiranja nedemokratskih režima. Tokom 1999. godine bio je Milošević, danas je Bashar al-Asad, sirijski diktator, koji uživa rusko-kinesku podršku. Rusija i Kina su države s jakim gospodarstvom, ali niti jedna od njih nije uspjela postati demokratskim uzorom za druge zemlje. Stoga je Vijeće sigurnosti UN-a kao relikt Hladnog rata ostala jedina arena gdje Moskva i Peking igraju ulogu na svjetskoj političkoj pozornici, i to uglavnom koristeći nedemokratski instrument veta.

Godine prolaze, ali istina ne može biti zataškana.

Intervencija NATO-a protiv etničkog čišćenja na Kosovu bila je isprovocirana od strane Miloševićevog režima. Stoga je ta intervencija naišla na odobravanje i kod brojnih intelektualaca. U njihovo ime ovdje citiramo pisca Salmana Rushdieja koji je 1999. oštro kritizirao protivnike intervencije na Kosovu. “Najznačajniji je argumenat onih koji su se protivili intervenciji na Kosovu bio taj da je akcijom NATO-a bilo pokrenuto potpuno nasilje ono koje se tom akcijom upravo pokušavalo izbjeći, tako da krivicu za pokolje, ako tako gledamo, navodno treba snositi Madeleine Albright. Takvu tezu ja je nazivam moralno pokvarenom, jer ona prave ubojice oslobađa od krivnje te je ona, osim toga, potpuno neistinita. Ukoliko ostavimo po strani sve emocije i pogledamo pravu logistiku Miloševićevih pokolja, ubrzo postaje jasno kako su užasi bili pomno isplanirani. (…) Ukoliko prosuđujemo prema izvješćima dopisnika s međunarodnim iskustvom, a koji su posjetili Kosovo, stvarnost tamo izgleda takvom da je ostalo samo nekolicina Srba te vjerojatno teško im se može pružiti zaštita. Staro multikulturalno Sarajevo je uništeno u ratu u Bosni. I staro je Kosovo izgubljeno, možda zauvijek”. Godine prolaze, ali istina ne može biti zataškana.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera