Suljo iz 1001 srpske noći

1
38

Sulejman Ugljanin (55) – ministar bez portfelja, samo u sandžačkoj bajci, državni neprijatelj broj jedan – postaje najbolji državni prijatelj, koalicioni partner i arhitekta mira u Sandžaku

Iako mnogo više podsjeća na starijeg brata Halida Bešlića, koji je, umjesto milion ploča, dobio ministarstvo bez portfelja, Sulejman Ugljanin je zapravo dokazao da je prva bošnjačka Šeherezada u srpskoj 1001 noći. Da li će na prvu sjednicu vlade Suljo ući odjeven kao kćer kraljevog vezira i nježno pogledati Rasima Ljajića, koji mu je, uoči ekspozea Mirka Cvetkovića u Beogradu, istog jutra preuzeo vlast u Novom Pazaru, samo je pitanje njegovog osjećaja za stajling. Na sjednicu parlamenta Suljo je došao u svjetlosivom odijelu sa plavim odsjajem, vezao je kravatu boje cigle i u žućkastoj košulji sa zelenim prugama, setno se zagledao u vječnost, a potom u koalicionu partnerku iz G17 Snežanu Marković.

NEVINAŠCE To što mu je njegov nekadašnji učenik Rasim, unaprijeđen u praneprijatelja, u finišu podjele vlasti maznuo Novi Pazar ispred nosa, trgujući sa srpskom listom, jer su konačno i radikali i Rasim naučili nešto od Sulje, možda je samo za trenutak bacilo u sevdah prepredenog sandžačkog desperadosa, koga su Voja, a potom i Boris, inaugurisali u nevinašce.

Ali čovjek koji je bajkama jednako opčinjavao Aliju Izetbegovića i Amerikance, Slobu i Koštunicu, Mlađu i Tadića, a da su oni sve vrijeme vjerovali da je priča o nevaljalom kralju Šahrijaru, kom princeza prodaje fore, stvarno bajka, sada svog novog cara sa Andrićevog vijenca može da ubijedi da je Pešteru potreban kružni tok sa šest traka, čime će, kao kod Fon Denikena, kada mu zatreba dokazati da su vanzemaljci prvo sljetjeli na Pešter kako bi mu javili da nije usamljen u Svemiru.

Možda Vezir i nije vjerovao da će se vremenom transformisati u Vojinog, a potom i Borisovog Velju, koji vremenom sve više dobija obrise Palme, ali još 2003. je imao nebeska priviđenja, čime je dokazao da mu je, htio ne htio, poreklo ipak srpsko. Obećavao je da će stvoriti najmoderniji aerodrom na Pešteru, visoravni na kojoj ljudi ulaze u pubertet posle stote godine, sa namjerom da ga, ako ne sklopi pakt s braćom iz Beograda, iznajmi na lizing američkom ratnom vazduhoplovstvu.

Dobro, upozoravao je prije 14 godina da će turski piloti porijeklom iz Sanđaka bombardovati Srbiju ako Milošević nastavi represiju u Pazaru, Tutinu i Sjenici. Bavio se i diplomatijom, pa je konstatovao da sa srpskim pasošem ne možeš ni u ćenef da odeš. Bio je aktivan i u geopolitici, pa je srcem i dušom podržavao Sadama Huseina. Nudio se i za dobrovoljca – da lično ode u Priboj i sam protjera srpsku vojsku i policiju. Potom se kleo velikim Bogom da će Sandžak postati republika, a Srbija njegova pokrajina.

EVOLUCIJA Sulja je, zapravo, doživio dvostruku transformaciju: prvo je od boksera postao zubar, a potom je od đavola pretvoren u princezu. To što je sada ministar normalna je stepenica u evolutivnom razvoju srpske politike.

Moja prijateljica iz Novog Pazara opravljala je zube kod Sulje u pradavna vremena, kada je mladi dječji ljekar važio za stomatologa koji bezbolno vadi umnjake, a pri tom štedi na anesteziji. Doprinos medicinskoj nauci nije ležao u sandžačkim eliksirima sa tajnom formulom, već u vještini kojom je Suljo pričao bajke. Kada je shvatio da svojom slatkorečivošću stvara magiju, da djeca sijedaju na zubarsku stolicu kao da odlaze kod čarobnjaka, počeo je da eksperimentiše i na starijima.

U to nevjerno doba čak je fasovao i diplomu Civilne zaštite, ali su urednici lokalnog lista zaključili da mladi heroj ipak ne treba da osvane na naslovnoj strani jer je redovno odlazio u džamiju. Suljo je zapravo odmalena imao svest da će, kad poraste, postati vlasnik velike zemlje, jer mu je otac, stolar i preduzimač, govorio kako su njegovi djedovi imali tapiju na vaskoliki Zvečan i dobar deo Sandžaka. Odrastao je u Bošnjačkoj mahali, u Kosovskoj Mitrovici.

– Kao dijete, još 1957, imao sam priliku da vidim članove svoje šire porodice, blisku rodbinu, koji su bili prisiljeni da napuste svoje kuće, da ih prodaju u bescenje. Pamtim da je moja rodbina bježala iz Sandžaka, nakratko se zadržavala kod nas u Kosovskoj Mitrovici, u našoj kući ili kući mojih amidža. Naša kuća bila je stanica na putu za Tursku i dalje. Slušali smo, amidža nam je govorio, „stavljajte u džep“, odnosno slušajte i pamtite – sjećao se Suljo, omladinski kandidat za velikog vezira koji je kao dečko pokazivao talenat za velika djela.
Prvo je opominjao: „Sandžak će biti zemlja šehida ili gazija, ja sam poslednji musliman koji će ga napustiti.“ Napuštao ga je tri puta. Kasnije je reternirao: „Sandžak je Srbija. Šta mi imamo protiv Srbije? Mi, muslimani ovog kraja. Tu smo rođeni, tu odrasli, tu živimo.“ Iz trećeg puta, pokušao je da balansira: „Sandžak se mora pripojiti Bosni.“

Vođa posljednjeg uporišta Osmanlija na Balkanu osnovnu školu je učio u Mitrovici, srednju zubotehničku u Prištini, a potom je stomatologiju diplomirao 1980, u vrijeme kada je Josip Broz, kako je govorio njegov prijatelj Hamdija Jusufspahić, bivši beogradski muftija, otišao na, što je sasvim razumljivo jer, gdje bi maršal otišao, ako ne u nebeske odaje.

BOKSER U Sarajevu je mladi Mitrovčanin paralelno sa opravkom zuba intenzivno radio i na njihovom izbijanju, izdržavajući sebe i brata boksovanjem po bosanskim ljutim ringovima. Dio njegove bokserske karijere je najmanje poznat i, mada ga politički protivnici smatraju za nokautera, sklon sam teoriji da veliki vezir nije bio naročiti udarač, već strpljivi sakupljač poena koji bi s vremena na vrijeme prodao lakat ili udario ispod pojasa. U Sarajevu su mu nudili dvosoban stan i prestižno mjesto učitelja mladih boksera, ali zvijezde su ga vodile u zemlju predaka i Suljo se nastanio u Sandžaku.

Kada je nastupio taj trenutak u kojem je zubar postao politička Šeherezada, nije sasvim poznato jer Služba još nije otvorila svoje arhive. Suljini neprijatelji smatraju da bi uvid u arhive DB za Sulju bili pravi Satanski stihovi, jer ga direktno optužuju da je jedno od omiljenih čeda Jovice Stanišića, koji je poslat u Sarajevo kako bi se približio osnivačima SDA i Izetbegoviću.
Pratilo ga je horsko pjevanje dok se spremao za sudbonosni put u Sarajevo. U prvo vrijeme tog revolucionarnog buđenja Bošnjaka stihovi su bili čista klasika: Sulejmane, naše rosno cvijeće, cio Sandžak za tobom se kreće, da bi kasnije Suljo stigao i u novokomponovani ciklus: Kao dragulj duša ti je čista, kud kod prođeš, tvoj nur (svjetlost) nam zablista!

Nedžad Latić, jedan od egzotičnih likova današnje Bosne čija je teorema da su Bošnjaci ugroženi najprije od samih sebe, potom od raspamećenih obavještajaca, religioznih fanatika i mitomana, seća se kako je Ramiz Hamidović, imam iz Sjenice, zakazao s njim susret pred poslastičarnicom Carigrad na Baščaršiji. S imamom je bio čovek koji se predstavio kao doktor Sulejman Ugljanin. Tražio je Latićevog brata kako bi ga spojio sa Izetbegovićem.

– To što ćemo saznati da se radi o bokseru, te da njegov siktavi govor ne odaje čovjeka posebnog obrazovanja niti inteligencije, bilo je već kasno. Približavala se dženaza u Foči, kad su bošnjački spartanci sa kolonama iz Sandžaka okupirali Foču kličući: „Suljo, Suljo!“
Slijedio je raskol za raskolom, očehnjivale su se grane, samo je Suljo ostajao u vrhu stabla SDA. Njegovi drugovi su zatvarani, proganjani pa i ubijani… Tako da danas nema stranke na Balkanu sa liderskim stažom dužim od Ugljaninovog – pisao je sjetno Latić, svjestan da su se Sandžaklije uvalile Sarajlijama i ubrzo ovladale najvažnijim polugama vlasti i novca.

ŠARM Naravno, rahmetli Alija je pao na priče sandžačke Šeherezade, ostao hipnotisan plavim, vodnjikavim očima i, kao što sam napomenuo u ovoj sonetnoj ispovjesti o srpskoj 1001 noći, na taj šarm kasnije nisu ostali imuni ni mnogo prevejaniji igrači od lidera SDA i novog tate BiH.
Početkom devedesetih Suljo postaje predsjednik SDA i Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka. Godine 1993. uveo je vanredno stanje u SDA, za njim je MUP Srbije pripremao potjernicu zbog separatizma, pretnje teritorijalnom integritetu SRJ i posjedovanja oružja. SDA se rascijepila, Rasim Ljajić je postao novi šef, a Ugljanin je utekao u Tursku. Dok je boravio u izbjeglištvu, u vili u ulici Eminum Džadezi, naselje Taksis, po novopazarskoj čaršiji, oazi džinsa, crne berze i trgovine zlatom, govorkalo se o njegovim milionima, avionima i kamionima, naročito o mercedesima, što je njegov najbolji učenik Ljajić podgrevao, činivši sve da Suljina politička zvijezda ugasne.

Ali reflektorima ga je obasjao Zoran Lilić, tadašnji predsjednik SRJ, a sada najbolji Gadafijev ortak u Srbiji i tajni pregovarač socijalista sa žutima koji je u ondašnje smutno doba, kada je bio Slobin fikus na mjestu Vrhovnog komandanta Vojske, mudro i državnički izjavio:

– Doktor Sulejman Ugljanin, koji se nalazi u izbjeglištvu, veoma je važan politički faktor za demokratiju u SRJ.

Suljo je spakovao kofere i poručio majci:

– Stavi pitu zeljanicu i skuhaj ćaj, u osam sam kući.

Vratio se u zemlju septembra 1996. i, umjesto da poljubi svetu srpsku zemlju, kao pravi veliki vezir, s državnim pečatom, na beogradskom aerodromu prve korake je načinio po crvenom tepihu. Ali, umjesto da zasjedne sa Slobom na kanabe, a potom da odu na Dedinje i s Mirom prodivane o bratstvu i jedinstvu i pupoljcima što krase njihov kraljevski vrt u rano proljeće, gostovao je u istražnom zatvoru, tek da se odapne poruka Srbima kako je sa Suljom možda napravljen dil, ali da je pravna država ipak pravna država. Sumnjičavim Bošnjacima poručeno je da je Suljo možda izdao, ali da, i kada to čini, čini sa oreolom bošnjačke žrtve.

Po povratku sa usavršavanja u Turskoj postao je nekako emotivan, pa je počeo da se zalaže za upis SRJ u članstvo UN i ukidanje spoljnjeg zida sankcija. Ugljanin je pre Turske bio jastreb koji hoće da šalje za Beograd vojnike u metalnim kovčezima. Posle Turske, više nije želio ni republiku, ni autonomiju, ni specijalni status.

VJEČNOST Najveći sin Sandžaka u Alijinoj Bosni od tog trenutka postaje princeza iznajmljena Slobi. Znajući da je samo Šeherezada večna, a da se kraljevi menjaju, naš Suljo se približava Vuku Draškoviću, što je za Bošnjake bila jednaka heres, da bi sve postalo jasno, kao kad sunce izroni iznad pazarske tvrđave u zoru, kad je odlučio da povuče svoju kandidaturu za predsjednika SRJ i podrži Vojislava Koštunicu i DOS.
Stranka mu je kao poklon bošnjačke dijaspore darivala kuću, u koju se preselio sa suprugom koja je pokrivena po šerijatskom običaju. Gradom paradira uz pratnju brojnih tjelohranitelja, od kojih se ne razdvaja, i mnogima je kao nagradu za vjernost poklonio direktorska mjesta i omogućio otvaranje privatnih firmi.

Koštunica, opet, ne zaboravlja sandžačku princezu, koja ga je očarala rečenicom da su vehabije sa sandžačkih goleti miševi koji nemaju uporište u narodu, te je verovatno pomislio da je dobio još jednog Kustu koji lovi miševe, pa postavlja Suljinu stranku na mala vrata u Vladu Srbije.
Međutim, Novi Pazar odavno nije orijentalna kasaba u kojoj se na malim stolicama ispred dućana ispija jutarnja kafa, nabada ratluk i slušaju hodžine molitve. Orijentalni grad postao je meka krupnog kapitala, hotela sa pet zvijezdica, mjenjačnica i kladionica, mercedesa i BMW, koji su parkirani ispred vila i medresa, a kao pravi evropski raritet ima i berbernicu u strogom centru, pored tek otvorenog luksuznog hotela. Ta berbernica je ekskluzivna ekspozitura vehabija, u njoj možete nabaciti klasičan izgled pravovernika, s potkresanom bradicom i pantalonama na tri četvrt.

Novi Pazar je grad koji ne trpi dvojicu gospodara, jer i Bošnjaci, naša draga braća, znaju jedno pravilo – da presto nikada ne može biti dvosjed.

Autor: Uredništvo Standarda

Izvor: StandardMagazin.com


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.