Globalizacija i sukob civilizacija su međusobno suprotni, ali povezani kao voda u spojenim posudama. Propast bilo kojeg segmenta čovječanstva nikome danas ne bi donio korist. Svijet je cjelina, današnji svijet posebno. Ali je posebno zanimljivo da se islam uzima kao neprijatelj, kao antiteza. Problem koncepta sukoba civilizacije je u tome što on ima tezu, antitezu, ali nema sintezu.
Danas sedam milijardi stanovnika treba tu sintezu. Zato se na proces globalizacije treba gledati kao na elastični proces sinteze. Nakon više od 2.000 godina od Isusovog i nakon više od 1.400 godina od Muhammedovog rođenja postavlja se pitanje: da li će se desiti teorija sukoba civilizacija? Čovjek mrzi ono što ne poznaje. Neznanjem, strahom i prezirom se projektuju pogrešne slike. Kamenčići koji čine ovaj mozaik se mogu promijeniti. Međusobno razumijevanje pretpostavlja da obje strane prihvate jedna drugu sa mnogo tolerancije, a to znači da muslimani ne trebaju optuživati kršćane za politeizam zato što ne korelira islamskom konceptu monoteizma. Od kršćana se traži da napuste doktrinu extra eclessia nulla salus.
Budući da globalizacija implicira smanjivanje geografske udaljenosti, to je šansa za intenzivnije ispunjenje kur’anskog zahtjev: „O ljudi! Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili da biste se upoznavali! Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji.“
Ovdje postoji jedan izazov: Ako je Bog Apsolut u metafizičkom i teološkom smislu i ako On govori kao Apsolut unutar jedne religije, koja onda tvrdi da je prava religija, kako je moguće imati mnoštvo religija koje impliciraju umnožavanje Apsoluta. Osnova svih vjera potekla je iz jedinstvenog principa i bila identična u svim periodima. Iako u pitanjima objavljivanja religijskih ceremonija postoji izvjesna razlika, koja je i kvantitativna i kvalitativna, osnova religije je jedna i u njoj nema, niti će biti kontradiktornosti. Bog Uzvišeni je slao poslanike koji su ljudima pojašnjavali propise. Ovi propisi su postali uzrokom da se jedna religija na osnovu zakonodavnih odlomaka naziva različitim i mnogostrukim imenima. Stoga ne treba govoriti Božje religije, već propisi i zakoni Božje vjere.
Za osobu koja je spoznala nužne implikacije života u globalnom selu nemoguće je zanemariti izvorne duhovnosti drugih ljudi. Neobaviještenost o drugim religijama i religijskim tradicijama istorijski je uslovilo međusobno nerazumijevanje i nesporazume među sljedbenicima različitih religija, tako da jedni druge i ne smatraju vjerujućim ljudima, već ljudima apsolutno lišeni Božje upute. Kur’an se obraća protagonistima religijskog ekskluzivizma, ma kojoj tradiciji i provenijenciji pripadali: „To neće biti po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige, onaj ko radi zlo bit će kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika, ni pomagača, a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda.“
Islam apostrofira da je u procesu globalizacije najvažniji dijalog. To je bitno obilježje islama. Pritom skreće pažnju da je najvažniji dijalog koji se dešava između Boga i čovjeka, jer čovjek koji nije u dijalogu sa Bogom ne umije se ophoditi ni prema biljki. Zapravo, takav je u opasnosti, jer može pomisliti da je on gospodar te krhke biljke. Prema islamu, čovjek je odgovoran za stanje dijaloga čovječanstva i Boga. Islamski koncept filantropije i interakcije prema drugom i drugačijem važan je segment vjere islama i to pitanje nije nastalo u modernom dobu. U islamu to je fundirano prije 1428 godina, kada je Poslanik islama profilirao specifičnu predstavu čovjeka i društva i definisao sistem koji reguliše odnose među ljudima i narodima.
U kur’anskoj suri El-Maida na izvjestan način se artikuliše tema koja može otvoriti put međureligijskom dijalogu: „Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu knjigu.“
„Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen.“
Nerazumno je pozivati na dijalog narode koji ne uživaju isti stepen političkih i ekonomskih sloboda. Još je apsurdnije pozivati na dijalog ljude iz prethodno ideoloških zadatih sloboda, sistema mišljenja i kultura. To bi isto bilo kao kada bi svaka društvena zajednica usvojila univerzalne standarde ponašanja, a potom sankcionisala svakog onoga ko se prema tim standardima ne ponaša.
Dijalog ne treba voditi oko temeljnih doktrinoloških načela i principa. Ne treba voditi dijalog oko pitanja trojstva, kršćanskog nauka o Isusovoj otkupiteljskoj poruci i o Isusovom raspeću, jer su te razlike nepremostive. Spomenuta pitanja treba ostaviti da ih vjeruju njeni protagonisti onako kako oni to poimaju i žele, jer plodotvoran dijalog nije moguće realizirati bez prihvatanja drugog onakvim kakav on jeste i kakav želi biti.
Autor: Prof. Dr. Hfz. Almir ef. Pramenković
Izvor: Glas-Islama.info
