Šta je nama Djeda Mraz?

Leglo strave i užasa početkom osamdesetih za mene je bilo obdanište „12. april“ u Zenici. Posebno kad bi dani postali kraći i hladniji te se bližilo “dijeljenje paketića”.

Onda bi nas djecu posjetio Djeda Mraz od kojeg je nastajala opća bježanija. Mi djeca smo urlali, k’o da nas na kolac nabijaju, dok su naše mame u publici stidljivo gledale pogledom „ne-znam-šta-mu-bi;nikada-ovakav-nije-bio.“ Kasnije ćemo skontati da je naš Djeda Mraz ustvari bila vaspitačica Ljiljana koja je s debelim štapom u ruci i dubokim glasom bila inkarnacija košmara svih nas koji smo se tek kutarisali pelena.

Tetu Ljilju smo kasnije provalili jer je imala srbijanski akcenat i pričala je ekavicu. Jugoslovenski obrazovni sistem se pobrinuo da male balije u SR BiH svoju predškolsku edukaciju prvo dobiju od „kvalifikovanog kadra“ iz pobratimljene SR Srbije. Ekavica će se kasnije nastavljati i u osnovnom i srednjem obrazovanju. U osnovnoj školi „Sestre Ditrih“ u Zenici, koju sam pohađao, odokativnih 97,42% nastavničkog vijeća su bili Srbijanci i Crnogorci. Početkom rata „kvalifikovani kadar“ je iz Bosne pobjegao preko Drine (teta Ljilja je svoju kuću u zeničkom prigradskom naselju Raspotočje 1992. godine, prodala izvjesnom Fuadu Burekoviću, kojeg će petnaestak godina kasnije iz septičke jame u koju ga je nakon ubistva bacila njegova žena Monika Naumowicz izvući policija), ali sjeme „bratstva i jedinstva“ je i dalje ostalo da klija.

Historija

Vikipedija kaže da su, kako Djeda Mraz, tako i njemački Djed Božićnjak, izmišljotine 20. stoljeća, a radi se o modifikaciji Sv. Nikole.

„Prvobitno je Djeda Mraz bio personifikacija zime. Ova figura je nastala 1920-ih godina u Rusiji, da bi kao ateistička verzija zamijenila rusko-ortodoksni božićni praznik koji se slavi 6. odnosno 7. januara. Umjetno stvorena figura Djeda Mraza se veoma brzo etablirala jer je stavljena u kontekst ruskog svijeta bajki…“

Vikipedija nastavlja:

„…Djeda Mraz je i u drugim slavenskim zemljama za vrijeme socijalizma i komunizma igrao veliku ulogu. Tako se on u Srbiji zove Deda Mraz, u Češkoj Děda Mráz, u Sloveniji Dedek Mraz. Ali ovu figuru su ljudi većinom odbacivali jer su je držali za nasilno uvezenu zamjenu za Božić, tako da danas nije prisutan.“

I dok su se ekskomunistički slavenski narodi kršćanskog bekgraunda vratili slavljenju Božića kakav je bio prije ove „ruske nasilno uvezene zamjene“ do te mjere da je čak i ruska pravoslavna crkva izdala fetvu po kojoj Djeda Mraz nema veze s ruskom pravoslavnom tradicijom, dotle je za bošnjačke postkomuniste pitanje Djeda Mraza postalo Šekspirovo „biti ili ne biti“.

Šta ti je ironija historije, Božić, kao praznik Isusovog rođenja, rani kršćanski misionari su premetnuli na 25.12. Prije toga ni crkveni očevi nisu imali jedinstveno mišljenje kad je Isus rođen. Da bi privukli pobornike kulta Mitre(„boga sunca“) u kršćanstvo, kršćanske daije su jednostavno Isusov rođendan premjestili na rođendan Mitre – 25.12. Komunisti su skoro 2.000 godina kasnije, da bi odvratili ruske kršćane od slavljenja Božića, koji po julijanskom kalendaru pada 6/7. januara, izmislili Djeda Mraza koji 31.12. na tzv. “praznik Jolke” (koji su također izmislili crveni) dijeli poklone djeci.

I dok je po Vikipediji Djeda Mraz nestao iz tradicije i svijesti ljudi bivših komunističkih država, jedino mjesto gdje uživa vitalnost je Bosna i Hercegovina. I ne samo to, pošto su tamne sile oličene u Arziji Mahmutovićhtjele protjerati Djeda Mraza iz sarajevskih vrtića govoreći da nije dio naše tradicije, on se našao pod zaštitom ombudsmena u Bosni i Hercegovini. Glasilo postkomunističke socijaldemokratije “DANI” u svom izdanju od 18.12. konstatuje:

“Da ove godine u BiH bar Deda Mrazovo ljudsko pravo da djeci podijeli paketiće i tako im pruži nezaboravne radosti djetinjstva neće biti prekršeno, pobrinuli su se Ombudsmani BiH. Oni su zaključili da ‘u principu sve odluke nadležnih organa moraju biti u najboljem interesu djeteta.’”

Listajući porodični fotoalbum primijetih da nisam samo ja imao traume od tete Ljilje koja je bila prerušena u Djeda Mraza. Moj brat, te rođak i rodica su sjedili na njegovom krilu s licem punim straha. I ne samo djeca komunističkog Balkana, u intervjuu za njemački dnevni list “Rheinische Post” od 24.12. 2009. godine kapiten njemačke nogometne reprezentacije Michael Ballack, koji je rođen i odrastao u komunističkoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR) izjavio je da se “uvijek bojao Djeda Mraza”.
Fiktivna figura koju su izmislili boljševici u Rusiji dobila je prava o kojima naturalizovani Bosanci afroazijskog porijekla mogu samo sanjati. A “nezaboravne radosti djetinjstva” izgledaju drugačije. Kako kod mene, tako i kod Ballacka.

Da je njih briga za “najbolji interes djeteta”, onda bi se kanili Djeda Mraza. Ne samo jer nije dio bošnjačke tradicije, koju treba zaštititi kao važan faktor opstanka u moru kršćanstva, nego i zbog toga jer (barem ovdje u Njemačkoj) sve više ljudi pati od straha od Djeda Božićnjaka i zato što u međuvremenu sve više psihologa santaklausofobiju priznaju kao mentalni poremećaj. Možda se javim Ballacku da pristupimo jednoj od brojnih terapijskih grupa.

…

Aliju Behmena koji je dekretom Djeda Mraza vratio u sarajevske vrtiće i ostale komunjare boli briga za “najbolje interese djeteta”. Sistem vrijednosti u koji su se kleli i vjerovali isto kao što muslimani vjeruju u Allaha ispostavio se kao jedna od najvećih zabluda ljudske historije. I pošto nisu u stanju s ahireta povratiti komunistički sistem, onda se izdašno bore da barem simboli prežive potop komunizma.

Autor: Sejfudin sa IslamBosna.ba