Smiraj na Pešteri

3
131

Vozim se autobusom eve dva dana, a mene se čini ka da sam poš’o lani. Bogme i jes’ vel’ka dalj od Turske do Pešteri. Obrćem tespih u ruke i učim u sebe:
„Allahu moj, pridadni mi kuveta da doprem do Pešteri, da samo mirihnem pokošenu travu sa livada i dihnem ona vjetar što fijuče ka dvaes svirala.”

Autor: Šefka Begović-Ličina
Pusta želja za ognjištem ne da mi sana, eve ravne dvije godine. Kad odem na počinak, pred oči mi se obretne cipacijela Pešter. Po svu noj snijevam ljepote moga rođenoga kraja. Pričinu mi se u san stotine ovaca i goveda, đe pasu po onim zelenim ravnicama. Vjetar zafijuče i uši mi zazveču od svirke čobana, hrzanja konja i blejanja ojagnjelih ovaca. Titraju mi pred oči nepregledna polja sazrela žita.
Priviđa mi se svaku bogovetnu noj, ka da sam, estakfirullah, pamet pomerio.
Jednu noj, nakastih da krenem, da zijaretim svoje selo na Pešter i utolim žeđ što mi ne da smirke.
Kad rekoh ženi i deci, oni kijamet.
“ Đe ćeš jadan nebio? Zar si presefio, da si lani imo šlog i da si još veretizan? Šta ako gredom zaboniš? Nekadar si za puta.” – veli mi žena.

Bogme, te i jesam. Tu onomad, naravnio sam osamdeset godina, pa ozaifio.
„Kako, babo, da se krpaš na tolku daljinu?“ – karali me sinovi.
„Allah je svuđek sa mnom, ka ode, ka tamo. Od smrti iljača nema. Kolko mi dana bide ispisano, bit će tolko. Svi dokturi da skoču, ako sam putnik za ahiret, džabe“ – odgovaro sam him ja.
Nisam mogo iščekat ta dan.
„Taman mi je sad lasno da krenem. Jesen je, nijesu velke vrućine, a poradilo se na zemlju šta se imalo. Ne bih bio kail da obametam nikoga u te poljne radove” – mislio sam.
Kad bi kismet da krenem, isprati me moje roblje, komšije i akreba. Sve do autobusa gredom mi ćuškali mi u džepove: gurabija, suhih smokava, hurmi, svega.
Komšija Aljo, moli mi se da mu otud donesem jedan grumen sira, da ga mine želja na pešterske ovce. Grlio me i halaljivo se sa mnom, plačuć:

„ Nek ti je hairli put, hadži Mahmut-bey. Poselamićeš svakog ko pitadne za nas. Valha iščekat ne mogu da se, inšallah, vrneš zdravo i veselo.”
U figanj mi čore, Ajka i Sevim. Brižile kako ću nekadar na tolku dalj, al ja nisam šćo da hi slušam.
Kad sam uljego u autobus, plahko sam, valha, i ja.
„Pripazi se, babo, i vrni se zdravo i veselo“ – naručuje mi Sevim.
“Hoću, kućo, ne brini” – odgovaro sam i jecko.
– Amidža, jeste l’ se svikli u Tursko?” – veli mi kondukter.
– Zgodno nam je, elhamdulillah. Jesmo l’ se muka namučili, jesmo, al sad je, šućur Allahu, dobro, ka najbolje što more bit. Deca mi radu, unučad idu u škole. Tri kuće smo namešćili u Karadžabey. Dvije su sinovske a jedna Čore su obadvije udate. Ova starija, Ajka, udata je za našeg, iz Baćice su njegovi rodom, a mlađa za Turkova. Lijepo živu, ka najbolje. Imaju hairli evlad, te sam ti sa te strane rahat. Svi nas pazu i poštivaju.

Blizu Karadžabeya imamo oko stotinu duluma zemlje. Tuna sijemo karpuze, dinje, patlidžane, paprike, kompire, svake ljepote. Rađa nam svega, da ne znamo šta ćemo s tolikim malom. Držimo i čele, pa meda imamo pro cijele godine.
Sve je lijepo, rode, da bolje bit ne more, al’ ja, kako sam ostaro, sam na Pešter mislim. Džaba mal, zgoda, namešć, ja izgoreh za ove livade.
Kad smo pratili za Tursko, pamtim ka da je jučer bilo. Bio sam još adžamija.
Šesnes domaćinstava, sam , iz našeg sela sa Pešteri, zedno s nama krenulo. Svaki ubogi dan smo čujali da je neko iz sela otpratio.
Pro našija livada izjedna su išle kolone ljudi, sa natovarenom partom na konje. Ništa čemernije ni žalosnije nisi mogo videt.
Razlijego se lelek i kuknjava ravnicama pešterskim. Halaljivali se komšije, ahbabi, bratučedi.
Razdvajale se šćerke od roditelja, braće, amidža, daidža.
Tuvim ka da je juče bilo, kad je Munirka, naša bratučeda, krenula zedno sa rodom za Tursko. Bila je na velki zulum od čoveka i nije imala drugi medet, no da se od dece razdvoji.

Kad se sa decom halaljivala, prenemože se na našu livadu i pade ka snop. Žene se zgrnule oko nje, trljaju joj ruke, zakanjavaju vodom, šljiketajui po obrazima, a ona u lice žuta, žuta ka svaki mejt. Nasta figanj dece joj, a žene pripališe plakat. Kosa u vis da ti se na glavu digne od žalosti.
Kad joj je došla svijes, pritegnula najmlađe dijete na prsi pa ga cmače, ka da je poluđela.
Prišo joj brat, drmusa ono dijete da ga podade svekrvi joj, a ona ga ščepala i ne da. Vrišti ka da si je na vatru bacio. Lelek joj se do neba čuo. Dijete se zakocehnulo od plača, modro ka čivit, čini ti se dihnut neće.
Moj sinko, iz kamena i drveta suza bi prokapala. Gore ti bi živo razdvajanje no mrtvo, sto puta. Žalost je to, tuga golema.
Haberi nam stizali sa svih strana. Otpratili ovi iz Naboja, oni iz Ugla, iz Dolića, Draževića, Boroštice… Dana danjega nije imalo, da po nekolko kuća ne otprati. Poneko ostavio neprodato imanje, neko prodo pošto-zašto. Osta Pešter ka puštinja, sve ode niza svijet u tuđinu.

Utuvio narod ova pošljednji rat, jade, gailu, bežaniju, te grmači niza svijet. Naćera ga strahoba od nepravde, pa krenu ka grlom u jagode, sam da glava bide mirna.
Pešterske ovce ostaše na nečare. Sve je to bilo prsnulo, kud-kamo. Riču goveda, bleju ovce, laju paščad, grakću gavranovi, leleču žene. Plaču, bogme, i ljudi. Šaku zemlje zavezuju u zavezak, ljubu je, trpaju u džepove, da svoju puštinju ponesu u tuđinu.
Pešter se zapalila od žalosti i čemera. Plaču ljudi svuj gredom kolko hi grlo nosi, a suze him kaplju i natapaju peštersku puštinju. Nije šala, moj sinko, kad se ognjište raskotari i ostavi muka i babovina.

Osta i naša puštinja: Pešter, kuća, njive i ognjište. Tolke godine živovanja osta za nama.
Dok smo živeli na Pešter, nije nam bilo loše.
Voda, dućani i dokturi, kodža su nam bili daleko, ali jope se imalo za življenje. Idaretila nas je naša zemlja. Imali smo da pojedemo i popijemo.

Posetkovalo se po selima, prijateljovalo se. Išlo se na svako veselje i žalos. Mladež, Bogme, poštivala starije, znalo se čija je prva, a čija zadnja riječ. Bilo poštivanje, pa bogme i nafaka.
Eto, tako smo ti mi životovali. Za tijem življenjem ja i dan-danji čeznem. Uželio sam se, pa eve bi kismet da krenem na moju Pešter.
Promačinju mi pokraj autobusa poznate šume, livade, brda. Svuj gredom oči bečim i kroz pendžer popovirujem napolje. Da mogu u nedra bi ćušnuo svaki kamičak i busen rođene zemlje. Seirim se što su na drveta listovi neđek ačik, a neđek karazeljene farbe.
Kad bi mogo, otškrinuo bi pendžer da se nadiham have i mirihnem vlažnu zemlju. Šćo bi ja sve da utuvim pa kad se vrnem u Karadžabey, ispričandem mome roblju i akrebi o svakom kamičku, svakoj onoj travki sa mojija livada, mirisa pokošenija sijena i bogaštinje moje Pešteri.

Pomalo me fata drhat, pa pijem hap da se malko smirim. Panuše mi naum riječi moje Ajke, kad me ispraćinjala:
“Babo, amanet ti Božiji činim, popij hapove na vakat, da ne brižimo. Nemo presefit amanet, babo.”
“Hoću, rode, hoću, ne beri brigu” – odgovaro sam ja.
– Amidža, prepoznaješ li Dugu Poljanu? Koliko ima ka nisi bio ode? – upita me vozač.
– Ravno četres godina, sinko, ka nisam dolazio. Otkan smo prepratili za Tursko, jedaman sam se povrnuo. Taput sam mlogo plako i bio iskidan, pa hič nisam utuvio ništa. Baš ka da sam sve snijevo.
Izbečih oči virući pro pendžera napolje. Ali, adah, jok more, ništa ja ne alnaišem. Poljana ka prava pravcata kasaba. Namešćene pripsane nove kuće, pa učekrčene avlije, sokaci asfaltirani, dućani puni puncati svega i svačega. Ja sam Poljanu utuvio baš ka pravo pravcato selo. Kućerci su bili mali i pokriveni mahom slamom, tak-tuk pod šindru. Zimi je tuna nekat bilo kala do koljena, a ljeti prašina, obadva oka da ti istera. Imo je sam jedan dućan, đe se pazarevala najnužnija idara za kuće. Drugo smo sve nabaljali jal u Sjenicu, jal u Pazar.

Ne more valha da me umiine želja, ama ni hič, na onu nekadanju Poljanu. Ništa nije k’o vaktile, sve je nekako drukše.
Kad načuh kroz pendžer svijeski muhabet, uminu me želja ot one naše svojštine i lezeta, te me nešto u sret srca, štrecnu ka žiška. Suze mi se ka graške skobrljaše niz obraze. Niđe nema našeg naroda, našeg hasleta i stimanja, niđe. Ja ti velim, rode!
Idemo preću Senici, a mene sve nešto vruće u prsa, pa mi se čini u dum sagoreh. Da iščekam ne mogu da doprem do sela.
Drhat me fata ka vaktile, kad sam bio mali, pa bi mi babo naveče saopštio: “Mahmute, sutra podrani. Pripremi se, sutra ćemo za Senicu da prodadnemo sir.”
Eh, moje radosti, majko mila. Činjelo mi se da sam đeneral. Pogledivo sam braću i sestre s visine, zadirkevo hi što s babom idem ja a oni jok. Cipacijelu tu noć ni oko na oko ne bi trepnuo. Ne bi mogo zoru iščekat.
Drugija dana, kad bi petlovi zakukurijekali,od devet zora, majka bi nas budila iz vrućije haljina, da izgonimo hajvane na pašu. Uzimo sam komat hleba i sira, turo u čantru i isteravo ovce na livadu. Drijemo sam i svuj gredom proklinjo, i petlove i ovce.
Al kad bi trebo sa babom ić sutridan za Senicu, niđe petlova, ka da su zinjat prispali. Vrat bi iščašio provirujući pro pendžera, imal hi iđe da kukurijeknu.

Obukivo bi se brzinski, pomago babu da utovari kace sa sirom i jedva čeko da krenemo. Majka rahmetli zgotovila bi nam za puta: vruću pogaču, metanice, sira i čuturu vode.
Gredom smo babo i ja mahom šuteli. Ja sam išo iza konja i držo prut u ruku. Gledo sam u kace kako se njihaju đak na jednu, đak na drugu stranu. Babo je išo naprijed i samo bi se đekad obrnuo i upito:
“Ideš li?”
“Idem, idem” – odgovaro sam i šibo konja.
Na po puta do Senice, seli bismo neđe na livadu, rastovarili konja, malo prezalogajili i pili ugrijanu vodu iz čuture.
U Senicu smo sir prodavali do po podne. Pomago sam babu da vadi sir iz kace i merio na balandžu. Imali smo mi našija mušterija što su znali da nam je sir prvoklasni, pa bi smo ga brzo rasprodali.

Babo bi poslen otišo do kahvečajnice, da popije kahvu sa ahbapima i pretabiri čaršijske habere.
Svrnuo bi i u dućan za namiru i pazarevo idaru svakojaku: šećer, kahvu, šibice, gas za lambu, so, sapun i još naku situriju. Nama, deci, uzimo je medenjake. Bogme, ja bi svoje hise svuj gredom jeo, nisam him mogo trpet miris do kuće.
„E, lijep li je to vakat bio, dragi Bože“ – mislim ja.
Stigosmo u naku agarli kasabu. Velu mi da je to Senica, al ja ne razabiram ništa.
Niđe ni đesi, one kasabe što sam utuvio. Namešćene iznova kuće, valha ka palate, pa velke zgrade, sokaci ulilčeni. Samo tak-tuk poneđek kuća pod šindru, ove druge sve nove glanc.
Sve araba do arabe, ka’ da je mašerski dan. Na narod obuka, ka kod svake gospode. Allaha mi , hajran sam osto.
Gledam i ibretim se. Nemam takata u noge da stojim, pa drhtim ka’ prut, a i suze mi lipću, ka iz ibrika.
Pomože mi kondukter kufer do taksija. Naručuje šoferu:
– Nadgledni ovog amidžu i isporuči ga njegovoj akrebi. Umorio se od puta, pa vozi polagajno.
– Ne kidaj se ti za njega, brate. Sad je on moja briga – odgovara taksista.
– Bog ti do zdravlje i svako dobro, evljadu – velju kondukteru.
Nagušio me plač, pa svuj gredom jeckam. Ar me od mojija godina, ali ne mogu da se prisabrim. Suze me ne pitaju, same lipću niz obraze.

– Gajret, amidža, junače! Sad će te sretnut akreba, pa će bit veselja i muhabeta kod njiha. Ima da se podmladiš u ovu našu Pešter. Napićeš se taze ofčega mlijeka, mladoga sira, metanice, kajmaka. Bit će pite na pravo maslo, obaruše, kačamaka… Eheheej! Ima da se vrneš u Tursko ka oprašen. Videćeš – razgaljuje me taksista.
– E, moj evljadu! Da znaš s koje daljine sam ti ja dopro. Pusta čežnja i želja me nagnaše te nakanih na ovi daleki put.
Po cipacijelu noj mi huči u uši ona naša oštra pešterska hava, a miris sijena sa ovije livada , ne da sana. Mami me ova zemlja, ne da smirke. Kako sam ostaro, sve mi se više zavičaj i rodno mesto priviđaju. Počeh pomalo da pobolijevam. Šćavah od verema, prsnut ka koštan.

To bi sebep te mi moje roblje popušći i dobih izun da pođem.
Halali mi, evljadu, što zborim plačući. Ne mogu da stišam suze, džaba.
Ljutu smo ti mi muku videli u tuđinu, dok se nismo davranisali i stali na noge.
Dopratismo u Tursko, sa, bogomi, kodža para. Iskrčmili smo zemlju, isprodavali marvu, nešto žita. Nabralo se, pa ljepota.
Bi kismet, da se okućarimo u Karadžabey, blizu Bruse. Tu su nam bili bratučedi i naki prijatelji. Oni nas malo prifatiše, te kod njih ostasmo neđe tri meseca.

Babo pazari kuću i imanje, tuna blizu njiha. Slaznuo se bio sa jednim zemljakom, što je imo tursko državljanstvo, pa prevedosmo svu tu našu imovinu na njega. Verovo mu babo, jer je bio naš čovek.
Malo se obikosmo tuna i ljepota. Ja sam jedini bio pristaso za rad, pa sam babu i majki pomago na zemlju. Ovi mlađi su bili još nekadri za tereta.

Ne prođe ni godina, kismet bi, te ta čovek preseli na ahiret. Njegovi sinovi ne dadoše nam da kročimo na našu zemlju. To je sat njihno i prisvojiše je ka svoje.
Babo moj hi molio, kumio, zabogarado, ali džaba. Zemlja njihna, pa haj. Oteše nam zemlju ačikdanile i osta him ka babovina.
Ne prođe mlogo vremena, babo nam od kidancije panu na dušek. Boljkovo je ravan mesec dana i preseli, veselik, ka pile. Žuč mu prepuče od muke i kidancije. Preklopi oči, sa našom brigom i ranom, rahmet mu duši.
Ostanu majka samohrana, sa nas šestoro jetima. Ovi mlađi od mene bili micki, sve jedno drugom do uha. Ja najstariji, počo zarađivat. Nosio sam kahve iz kahvečajnice po dućanima. Od to nešto crkavice imali smo samo za hlep, da dušu vodimo.
Rahmetli majka, bila je saborli i mudra žena. Skupila bi nas uvečer pokraj sebe i kuražila.

“Ne brižite, deco! Allah zna da smo na ispravnome putu. Neće nas on ostavit na nečare. Ovo je samo Njegova kušnja, da izdeveramo. Kaznit će one futove što su nam zemlju oteli. Teško njima! Seme him se utrlo, da Bog da! Pristala him naša muka za ćefine, inšallah!”
Kuburili smo i dovijali se kako smo znali i umeli. Gladovali, valha, nismo, al u svemu drugom smo imali oskudnicu. Nismo, valha, potegli ni za tuđu divljaku. Željni bili svega i svačega, a harama nismo šćeli ničijega.
Ta nam je hal bio ti vakat. Poslena pristasaše oni malci za rad, te nam ljepota pripomognuše.
Pritiskosmo zedno te malo-pomalo iskrčismo i isušismo jednu močvaru kraj Karadžabeya.
Šta je ševara tuna bilo, Allahu mili! Grajnja, korijenja, šiblja, ila, kuma, svega i svačega. Nalazili smo u ševaru: gnijezda ptica, klupka zmija, žabe, pijavice, crkotine…

Sve smo to dan- noj i mesecima krčili, čistili, ojaduradili. Obrćali smo baru na drugu stranu, prekopavali jarkove, turali kamejnje, podzidavali brane. Preteravali smo plodnu zemlju iz šuma i kupili goveđe balege po džadi i s njima nađubravali zemlju. Mlogo smo, tuna radeći, crna crntoga jada videli. Samo Allah zna kako smo se ljuto napatili, ka niko.
Tako smo ti se iz godine u godinu borili i deverali. Dođe vakat te na tu zemlju zasadismo povrće i posijasmo žito.
Tuvim, ka da je jučerake bilo, kad smo došli na njivu videsmo da nam se zerzevat i žito zelenu. Majka dignu ruke i izglasa izuči Fatihu. Suze su joj se niz obraze kotrljale ka graške.
Bogu se zafaljivala na pomoći. Prišli smo joj, grlili je i šutkali. Od teretnoga rada, svijema su nam ruke bile ka hrastova kora. Majka nas je svojim iskokanim rukama milovala po licu i hair-dovu činila. Redala je i tužela što babo nije dočeko da vidi kako nam je živnulo imanje i da nam je Bog priturio nafaku.

Božji rahmet nas ogrija, pade kiša te natopi naše njive. Mi smo gledali u nebo, kisnuli, smijali se i pevali pešterske pesme.
Davranisali smo se radom i mukom, uz Božju pomoć.
Onima jadovima što nam oteše zemlju, sve svrnu niz brdo. U nekolko kuća him se rodiše hadaljevi i sapeti. Počeše umirat jedan za drugim, ka od kolere. Ognjišta su him se ugaševala, a mal rasipo. Od tolko njih, preteknu him sam jedan bogalj, u krlju sapet. Živ je veselik, a bolje da nije, kaki mu je hal.

Ovo ti je, rode, istina istinska, ovoga mi puta. Stiže ih majkina beddova, babova i naša ljuta muka. Šala nije tuđ hak, moj sine. Svakog hrđava insana stigne nečija suza. Zlo radit a dobru se nadat, ne moreš nikad. Ja Rabbi! Sačuvaj svakog od insanskog i šejtanskog šera.
Bog ti do zdravlje, sine, što voziš polagajno. Ućejfijo sam gledajući ova vuda okoliš kudan promičemo. Malo se sat ka prisećam ovija livada i puteva ovuda. Blizu smo, jel‘ de?
Stander mi, rode dinati, odena da uzberem sa ovoga drveta onu prezrelu jabuku. Kad opane lišće a ostane pođekoja jabuka na granu, slatka je ka med medeni.

Ovo je Ujkanova jabuka, prepoznah je. Ko goj je prolazio ovudane, bro je. Valha, on branio nije, da mu Bog da lijepi Džennet. Sam ova sorta jabuke rađa na ove visine.
Kod nas u selo skoro ništa od mivke nije rađalo. Imali smo žita, kompira, prase… Eto tako, a mive slabo.
Podaleko od našega sela, mi, čobani smo brali divljake kruške, jabuke, šipurke i trnine. Terali smo ovce na pašu podalje od našija sela, pa smo otud donosili sakake mivke.
Tuvim ja i kat smo išli na vašare, na Jezero ili Lađevac. Svi u selo su se radovali kad bi šćeli na te skupnice. Mi smo išli kućile.
Babo bi išo naprijed i nosio bošču sa našim haljinkama za preobuku. Ja sam vodio konja za ular, a na njemu jahala majka. U kotarama sa strana bila su micka deca.

Majka bi zorom ispekla pite, pogače, kokoš… Turili bi ćupče kisela mlijeka i zobi konju.
Na te vašare bilo je svijeta ka na mašerski dan. Bilo je muzike, pesme, ljepote, majko mila. Tuna na livade trgovci su nutkali: kahvu, limunatu, čajeve, bambone, đerdane, džidžuriju, svašta.
Neveste su se preobukivale u drugi i drugi kat dimija. Okićene do pojasa, petolirkama, šorvanima, lirama. Bogme, one iz zenđil kuća i po dva reda dukata.

Tek dovedene neveste vodile su kolo đuvegliji, svekru il deveru. Poskakivali bi na njih dukati ka da su živi.
Devojke su dolazile na vašar uz pratnju majki, očeva, braće. Vedelo him se ka gledencetu. Bogme, pođekoja bi, krijući, ugrabila da podadne riječ kakome momku. Ako se obećala, morala se udat za njega, jer bi krv legla da ga prevari.
Na nam i na glas po ljepoti bile su devojke iz Dolića. Odvajkada se spominjalo: „Gledna ka Dolićanka.”
Najviđeniji i najstasitiji momci na Pešter bili su iz Ugla.
Ne znam da l’ je i sad tako ka što je bilo, ha? Znaš li ti?
– Vala, amidža, i sad ti je na Pešter taki adet. Održavaju se vašari i sve tako redom, ka vaktile, sam što je sad šareniš. Ima devojaka s obukom alaturko i alafranko.

– Šta mi priča, kućo? Valha ućejvih kad to čunuh. E, da mi je da obretnem još jedama na te vašare, da se viđu sa ljudima. Bog zna dal ima mojija vrsnika živih. Održavajul’ se, dina ti, u Karajukiće one košije konja?
– Održavaju, valha, i dan-danji, svake godine.
– Je l, svega ti? E, zgodno, zgodno, rode. Vaktile, gledo sam hi ja s babom. Ne bi mogo iščekat ta dan od radosti. Trkali su se u Karajukiće konji našeg bratučeda Hajrana. Imo je jednog dorata ljepotana, da mu se ljepote nijesi nagledat mogo. On ti je na te trke konja, izjedna fato košiju. Vedio mu Hajran ka majka sinu jedihniku. Davali mu ljudi za njega para kolko zine, al nije šćo da ga prodadne. Šta je poslena š njim bilo, ne bi ti umio rej. Imo je i dobrodobra vranca, ka da je slikan, al dorat je bio pripsaniji dvaput.
Mi smo vazda držali konja, al nije bio od neke posebne pasmine. Naš je bio za tereta i za vuču. Imali smo par volova, po dvije-tri krave i stotinjak ovaca. Sve je to moja rahmetli majka devamila. Muzla je, sirila, kidala štalu, činila hizmet kutnji. Bila je hitra i laka ka lastavica. Od devet zora bi se dizala i do mrčne noći ne bi savila noge podase.
– E, ove današnje, amidža, neće Bogme. Sve him na dugme a one čivdere, zamorile se. Povas dugi da iz mahale u mahalu i na špiglu. Hleb, sir,vareniku i drugu idaru pazarujemo u dućane. Donosimo him sve tabljajile, ka tice u kljun,a one u figanj, razmakoše se od hizmeta.

– Ferčim ja, bogme, po onoj mojoj mladeži u Tursko. Šta hoj, moj sinko, drugši je sade vakat. Bogu šućur što je sad življenje lahnulo, što se svijet ne pati, ka mi što smo.
– Sad je i na Pešter baš ka u kasabu, videćeš. Imaju struju, vodu u kuće, svaku zgodu.
– Allahu šućur, jako je.

Stander, rode, da se napijem s ove česme. Nema ove vode niđe, ja ti kažem. Tamo kod nas ti je voda ka bara. Za piće vodu pazarujemo u dućan. E, ove bi ti vode pio do sutridan. Ka da je abu-zemze, razgaljuje.
Gledam ja svuj gredom, doklen mogu s očima dotaj, peštersku ravan. Kano, poprisećam se, svakojeg grma, svakojeg zavijutka puta. Vidim u daljinu, bijelu se stada ovaca ka grude snijega, a mene sgruhnuše suze od meraka. Poneđe promaknemo pokraj ljudi što oru njivu da posiju žito. Oni nam mahnu glavom, poselamu i produžu da obaljaju poso.
Od meraka, pridođe mi teskoba u prsa, pa prsko li prsko.
– Eve, amidža, stigli smo!
Pred kućom mog bratučeda Ćaka sigraju se naka deca. Ubečila nas ka u čudo, pa umakoše u kuću. Odma ispanuše nake žene i dva čoveka.
– Bujrum, amidža, bujrum. Jesi l se umorio? Mašallah, ti dobro, ka najbolje, ka brdo.
– Babo, muštuluk da mi dadneš! Da vidiš ko ti je došo sa daljine – viče jedna mlađa žena s vrata.
– Da nije to stignuo moj hadži Mahmut? Po Zenu mi letos pratio selam i haber da će najesen doj kod nas. Imo sam ja bešare da će stij ovija dana.

– Jes, babo, baš on.
Na kutnja vrata, izbi moj bratučed Ćako. Prifaća ga ona žena pod pazuho, a on jedva taji na noge. Glava mu omotana čalmom, ka što su vaktile naši stari turali. Poguren, podupire se na močugu, drhti i čeka me. Platih ja taksisti, zafalih mu se, pa grmačih k Ćaku.
Obiskosmo jedan drugom oko vrata, baš ka braća rođena. Plače Ćako izglasa, a plačem i ja kolko mogu. Jeckaju one žene, a brišu suze i ona dva čoveka, pa nas šutkaju. Pade Ćaku čalma s obrijane glave na zemlju. On ka paučak, bon, jedva zbori.
– E, đe si mi, bratko moj uželjeni. E, ovi dakik da preselim, ne marim, sam kad te vidoh.
Šala nije, moj Hazire, nas dva smo od dva brata i od dvije sestre, braća rođena. Ne more sve jedna majka da rodi. Vrsnici smo, rasli zedno, sigrali se, čuvali ovce, dijelili zlo i dobro.

Oni otpratiše za Tursko, a moj babo ne šće. Bio zapošljen ka šumar, pa mu bi žo da napušća poso. Propanu nam vasika. Bogme je poslena kučio oči, al za fajdu, zatvori se put, te ne mogasmo izljej.
Ozaifio Ćako, bogme, pa ga čerembabe povališe da legne na krevet. On sve jecka, briše suze mendiljom i prifaća me za ruku.
– E, moj bratko rođeni, rode, i, dome moj. Je l ovo istina da se prije smrti oželimo nas dvojica? E, valh ove dakike da preselim, ne žalim, sam kad sam te vido. Eve dva dana, čujem ja, grakće nam svraka više kuće. Zno sam ja da će nam doj ko od musafira i obnećkevo se tebe.
Upoznadoh mu dva sina, dvije snahe, unučad. Rastrčaše se deca da rastelalu po selu, da sam stigo kod njih. Sva upuhana od trčanja, uplaha Ćakova starija čora Hafka, pa za njom čoek joj.
Napuni se kuća, ja ne mogu ni da pofatam ko je čiji sin, ko čija čora i snaha. Bogme, malo umoran od puta i ćeifa, pa mi liju suze, ne pitaju me.

“E, ovo si ti snijevo i željkovo, moj Mahmute, tamo u Karadžabey. Ovu vrućinu, ovo stimanje. Za ovo si ti kopnio i nisi imo smirka” – mislim ja, a suze mi kaplju niz obraze.
Nudu me vrućom varnikom, sira mi turaju, meda, turšije, pite. Da sam od trista kila, ne bi to mogo pojes.
Tu noj se napuni puna puncata soba posečara, do za vrata. Čak iz Đerekara stigoše, neki nam majčini bratučedi.
“Lasno je sad s arabom, stigneš učas, no je bilo muka, kad smo mi pešačili dan hoda” – mislim ja.
Zauzeli ljudi muhabet, a ja ućejfio ka da sam se u Džennet obreo. Razabiraju se ljudi za svoju akrebu u Tursko, za komšije, za ovoga, za onoga. Ne znam šta ću prije da odgovorim.

Pušu svi posečari, zadumanili, prs pred oko se ne vidi od dima. Nudu cigarama, al ja nisam nikad šćo ni mirihnut tu otrov. Kahve nam prinosu svaki čas, pa varniku. Neveste dvoru sa tabljama u ruke.
Postaviše sofru, te okružismo, bogme, haman nas deseterica. Valha Ćako ne moga doj do sofre, no mu turiše na tablju da jede.
Turaju žene: birijane, pite sa sirom, mlijeka, pogače, kajmaka, turšije. Vala, svega, da ne znaš šta prije da okusiš. Nutkaju nas da jedemo, peretišu oko nas, pa me Allaha mi, ar od te tolke stime.
Bogu šućur, u kuće him zgodno, ka najbolje što more bit. Svakaki namešć, sve na elektriku. Po odajama novi kauči, šporeti, busdolapi, mašine za čamašir, svakaki rahatluk. Vodu i banje kod svija u kuću, telefoni. Nazreo sam da poneko imaše i džep-telefon. Imaju svega, valha, sem tičega mlijeka. Insanu da se srce napuni od njihna zenđiluka.

Opet načunem da poneđek ima rotluk u roblje. Kako neće, kad svako ropče ima svoju odaju pa se roblje među sobom viđa ka da su komšije. Jemek se tura kad ko otkuj izbije. U odaje him televizioni i naki komputeri, pa deci oči iskapaše povazdan njirući u njih. Zbora ni razgovora tuna nema, nit imaju kat. Nit za koga pitaju, nit hataju za kim. Prikovali se za te bahsuze i komputere, pa akrebu svoju ne poznaju, niti koga zijaretu.
Poneđek kod svijeta ima pomalko kaskanluka i tafre. E, bogme, rode, ne znaju kimet ovom berićetu i rahatluku, zato su poazgineli.
Vaktile da nam je voda bila na sahat hoda, ka da bi nam bila pred kuću. No smo, bogme, pešačili po nekolko sahata i u burad donosili vodu za piće.

Spavali smo svi u dvije odaje, na prostrte dušeke, jedno kraj drugog ka fišeci. Povazdan smo zedno bili pa bogme i lezet bio mežu robljem.
Oferčio sam da je malo tija starija adeta i poštivanja ostanulo na selo, pa mi se srce napuni.
Kako sam mogo zazret, u kuću mog Ćaka je hušnutluk i roblje mu je saglam. Svi ga poštivaju i kimetu ka najbolje. Jes veselik ozaifio, jedva zbori. Podale ga noge, te nema takata, sem dva-tri koraka što kroči.
Žmuri pomalo i osluškuje naš muhabet, pa kad otvori oči, zovne me da mu priđem i prifati me za ruku.
Velim mu ja:

– Ćakooo! Tuviš li kad smo nas dva, midžovici pili sa slamkom mlijeko ispod kajmaka?
– Haj šta ti neće pas na pamet. Neka toga sat – smije se Ćako i miluje me po ruci.
Ta nam je midžovica, ne bilo joj teško, bila velki tivtiz. Nikad nas ni divljakom ponudila nije. Jedaman se zadesismo ja i Ćako kad ona ispekla gurabije. Zamirisala kuća, mirom miriše. Mi deca, bogomi, željni, al ona nam ne dade ni na zub da okusimo.
Ćako je bio velki dvonogac, pa nakasti te smo joj zinjat pili sa slamkom mlijeko ispod kajmaka.
Mi smo, valha, imali mlijeka da se kupljemo ako smo šćeli, ali nam je bilo merak njojzi zijan učinjet.
Kad bi videla da joj se kajmak slego, stanuo bi je kukanj da neko potura sihre, da joj ovcama prekapi mlijeko. Naturi iftiru na Šatku, našu halu. Njiha dvije se s očima nisu mogle videt.

Ufati nas jedaman Ćakov babo u zijan, te nas obadvica izesmo ćutek, da ga pamtim i dan danji. Pucalo po nama ka po tahti. Čini mi se da mi od tog ćuteka i dan danji sedalo trni. Nisam smio mom babu izljej na oči ti vakat. Sve sam se uklanjo od njega.
– Haj, bogoti, neka toga sat. Da ne uči ova mladež naše šerluke – ljutnu se Ćako, a posečari se zakocahnjiše od smijeha.
Svaku noj, do kasno, posetkovali smo u Ćakovu kuću.
Šćahu neveste da mi namešću da spavam u musafirsku sobu na gornji boj kuće, al’ ja ne dadoh. Rekoh him da mi prostru dušeke u stanove, ka vaktile. Oko kuće imaše nekolko brvnara, koje upotrebljuju za ostavu, a u ljeto poneko od njihna roblja tu i prekonači.
Čim sam kročio u stan, zapahnu me miris opranija kaca, usirenog mlijeka i taze metanice. Opružih se na dušek od vune i ti vakat ne mogadoh zaspat. Pomiješali mi se mirisi: oprane vune, ovfčeg sira i žita na tavan. Pričinje mi se da sam se obretnuo u ona nekadanji vakat, kad smo tuna bili.

Svaku bogovihtu noj sam zadugo bio budan i diho mirise, što hi kod nas u Karadžabey nema. Prije no što bi lego, otvaro sam širom pendžer i osluškevo huku vetra sa pešterskija poljana.
Jednu noj, poče da grmi i sijeva, pa pljuhnu kiša ka iz kabla. Popovirim kroz pendžer, a napolju kiša i crnilo. Ne vidi se prs pred oko, ka da je došo kijametski dan. Udaraju gromovi, čuje se tresak, ka da topovi pucaju. Kiša pljušti po šindri, lupnjava, pa ti se pričinjava neko baca ćuskije s neba.
Ovce u torove bleju, a paščad laju ka da si hi na vatru turio. Tutnji cijela Pešter, reko bi insan zemljotres je, il smak svijeta. Divlja pešterska hava ostala jednačita ka vaktile. Odvajkada je ode bilo kijameta i nevremena.
Pade mi na um, kad sam bio micak, mlogo sam se bojo munja i gromova. Usred noći bežo sam kod majke da se sakrijem pod jorgan. Drhto bi ka prut od straha, a ona bi me grlila i grijala. Nikad nisam bio sretniji. Majka pro dana nije imala kat da me pomiluje, sem navečer, kad bi došo kod nje da se zavučem.
Sve mi se pričinjava snijevam i more l bit da sam se obreo na moju Pešter.
Ha sabah, probuđevalo me sunce kroz pendžer. Baš ka da me na obadva obraza miluje i tura mi mehlem na džan. Napolje ljepota, ka u Džennet. Zlatne ka sunce, mirišu pešterske livade. Trava poneđer žuta a pać, ka da si je kišom omio. Šatru po njojzi kaplje rose baš ka prekinuta niška bisera.

Čobani isterivaju marvu. Paščad trču za stadom i čobanima. Bleju ovce, riču goveda, zvonu zvoncad, hržu konji, dozivaju se čobani.
Učinje mi se da je sve jednačito ka kad sam ode živio i da nisam nikud ni mrdo.
Vodili me arabom Ćakovi sinovi đe sam goj šćeo. Prezivali nas po selima na ručkove, večere, na zijafete, ne mogu ni upamtit kod koga smo sve bili.
Obišli smo, haman cipacijelu Pešter. Oželio sam se, valha, da umrem ne žalim. Svuj su me stimali: akreba, komšije i prijatelji bolje mogli nijesu, sem na glavu da me turu i da me njihaju.
Đe sam goj bio musafir, hajran sam osto od namešća i zgode u kuće him. Svi držahu stoku, ali lasno je sad oko stoke deverat. U svaku kuću voda, struja, svak arabu pred kuću. Deci škola blizu ka pred nos. Nama je bila daleko, pa smo kod oči ostali ćoravi.
Puno mladeži odavle radi po svijetu, roditeljima otud šilju para da namešću kuće, nabaljaju namešćaj i zgodu.
Sa mojim Ćakom sam izmuhabetio o svemu i svačemu, dok se on ne bi zamorio. Tabirili smo stari vakat i naše momkovanje.
Preleće mi musafirluk, ka dekik. Primaknu se i vakat da se vrnem ka kući. Mene žo, pa mi se čini ka da mi je neko vatru u lubinu naložio.
Što se goj više primačinje dan da se vrnem u Tursko, mene sve žalije. Znam, bogme, da više nikad doj ne mogu. Ostaralo se, onekadrilo a velka dalj.

Dva dana uoči puta, napunila se soba puna puncihata ljudi. Ćakove snahe i čore spakivaju mi kufere, turaju u njih pešćeše, njihne i svijeske. Mijesu mi gurabije i kolpite za puta. Trpaju u kufere: pršute, sira, metanice, vune, stazica, pustećija.
Arabu da imam, ne bi to mogo ponijet. Karam hi ja, al za fajdu, one svoj poso.
Ćako plače, obraza ne suši. Znamo obadvica da nam je ovo zadnje viđenje.
Mene sve u prsi naka teskoba, pa prskoh li prskoh. Sve malo-malo, pa izljegnem napolje. S praga, diham, gledam peštersku ravnicu i želju kupim
Dvije noći uoči puta, usnih san: obreo se ja ispred naše stare kuće u selo. Gledam niz livade, a ono, velahaule, mesto trave, po cijeloj Pešteri, rascvetali se crveni božuri. Pešter se od njih crveni, ka da si krv prolio po zemlji. Nakav zgodan miris pluća mi napunio, pa mi se čini hoću da poletim od miline.
Na dno naše livade, obretnu mi se babo, ka kosi one fidane božura, a majka vilama plasti za njim i trpa na naviljak. Pored naviljka, u hlad jednoga drveta sedi gomila postarijih ljudi. Poslužuje ih šerbetom jedna naša tetka, obučena ka nevesta. Tuvim kat je preselila na porođaj, rahmet joj duši.

Među ljude prepoznado rahmetli deda mi, bijaču i još nake komšije i bratučede što su davno preselili.
Kako babo zamahne kosom da kosi, mene zapuhne i ošamuti ona miris božura. On u jedan vakat podignu ruku i mahnu mi da dođem kod njega. Krenuh ka omanđijan, iako ja i u san znam da oni nisu živi. Uželio hi se ja, pa cio drhtim od meraka što ću hi videt.
Taman ja stigo na po puta, kad me majka zovnu:
“Mahmuteee! Sineee! Hoder ovamo, da kosimo! Da nam pomogneš, rode!”
Šćavah ja da potrčim, al začuh moju Sevim đe me zove:
“Babooo! Ne idi tamo, vrni se! Haj sa nama, babo! Kumim te, babooo!”
Obrnem se ja, a ono u daljinu, na jedno brdo, ka, stala moja Nura sa čorama i sinovima. Ajka i Sevim u figanj. Išaretom mi kazuju da ne idem, no da se vrnem k njima.

Bi ja, al me tegli želja da viđu baba i majku, a ona miris cvijeća me mami.
Hodim ja polagajno i prokrčujem put među one božure. Primačinjem se babu i majki, a sve brižim da mi se kud ne sagubu.
Babo turio čalmu na glavu, bijelu ka na gori snijeg. Obuko bijele suknene čakšire i džamadan, nov novcat.
Na majku mi novi kat dimija od santaliona, šećerli farbe. Podvezala se prlantom sa ojama, iste farbe ka i kat. Podmladila se u lice i gledna, ka gorska vila.

Miriše ona božur oko njiha, a čele slijeću na svaki cvijet.
Kad stignuh do one gomile ljudi, priđe mi bijača, prifati me pod pazuho i veli mi:
“Tako, rode, haj polagajno. Nek je s hajrom!”
Primaknusmo se majci, pa je ja upitah:
“Okle ste se obreli tuna, majko? Ti i babo ste ukopani u Tursko.”
“Tamo su nam kosti, sinko, a ode džan. Svakat smo žudeli, čeznuli za našijem selom i našom kućom, no smo sakrivali od vas. Mi smo sad ode i hajali bi da i ti odena bideš s nama.”
Taman ja da grmačih da zagrlim majku, kad odnekud doleće jedan lejlek i prifati me. Obretnuh se na njegova krila i polećesmo ka nebu.
Probudih se od strahobe i visine. Cio sam bio znojav, al nekako radosan. Minu me želja na baba i majku, a i još sam osećo ona lijepi miris cvijeća.

Pričam ujutru Ćaku san, a on mi veli:
– Vala, Mahmute, hajr, inšallah! Zakahri me to što si snijevo. Samo da Allah na hajr i na dobro okrene. Nikom ta san nisi trebo pričat nikom, sem vodi.
– Haj, bogoti, aga, to su bapska tatrljanja – veli mu Hazir.
– Vala, bapska nebapska, ja vam velim šta velim. Ne begenišem ta san, pa haj – odgovara zabrinuto Ćako.
Sutridan se dignuh da klanjam rani sabah. Nešto me cipacijelu noj pritiskalo u prsa. Zaten mi žo što ću da da napušćim Pešter i rodno mesto
Klanjah i taman šćavah predat selam. Samo što obrnuh glavu ka desnom ramenu, profiknu me nešto u prsa, ka da me metak pogodi. Ufati mi se dih i avaz. Ka da mi neko prekrati, i noge i ruke. Zafati mi presnemag cipacijelu đovdu. Ostanu mi glava na rame, ka prikovana.
Ka sa stotinu igala, nešto me ubode u sret srca. Kuražim se ja i borim da diham jednačito, al’ mi se pret oči navukla crnjavina i obrću naki žuti koturovi.

Nazreh, ka kroz maglu, na pendžer onog lejleka, đe bulji u mene. Otvara kljun i pritupi mi se majčin glas: “Hajde, sine, s Božjom pomoći! Polagajno rode, ponavljaj za mnom šehadet. Ne boj se, evljadu! Pravi mumin si mi bio, ibadet trago, hadžž obavio. Roditelje si sitkile slušo i svakog pomogo. Ne briži, sine! Bog dž.š., inšallah, prifatiće ti džan i dovu.”
Zakanu me ona lejlek jednom kapljicom, mjesto zemzema, te me razgali i boljka me uminu. Puhnu me, rashladi i podiže na krila.
Na nebu zasija sunce, zaigra mesec, zapevaše tice. Oko mene poleće hiljade leptira, palahaju mi lice. Stotine meleka poju me šerbetom i selamu.
“Allahu-ekber!” – jedva šapćem. Nesta boljke, teskobe i crnjavine. Ponovo se rodih…

*****

Niz Pešter poteče mlijeko. Rascveta se i zamirisa cvijeće, zasvira frula, utihnu vetar, ojagnji se ovca, zaigra dorat…
Kanu Ćakova suza, zali zasađen božur na taze mezar. Raspuknu pupoljak. Ožive i zamirisa pešterska duša.

Priča po želji fb čitalaca i mali prilog za Manifestaciju ” Kapija Pešteri”


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

3 KOMENTARI

  1. Prelijepa prica, toliko je detaljima opisano, da insan moze sve ovo doziveti kao da je gledao sav tok desavanja, zivot i putovanje ovog starog amidze.
    Svaka cast za ovakvo nesto, sa odusevljenjem sam ovo citao.
    Selam Bosnjacima, Sandzaklijama.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.