Ovdje se želi ukazati na princip gušenja slobode govora. Sloboda govora je meta, bilo da odluke donose moćni pojedinci, ministri i ministarstva, ili sudovi. Uvijek je onaj ko kritikuje vlast proglašen krivim. Postavlja se pitanje je li zaštita slobode govora stvar prava ili stvar zaštite od uticaja vlasti.
Sloboda govora je pravo izražavanja vlastitih stavova i razmišljanja bez straha da će neko u tome pokušati da te spriječi ili zbog toga da te kazni. U savremenim društvenim okolnostima sloboda govora je neophodna za postojanje demokratske vlasti. Ona nije važna samo zato što svako ima pravo na slobodu izražavanja, nego i zato što zajednica u kojoj živimo ima pravo da čuje naša razmišljanja. U zemljama u kojima ne postoji sloboda govora, u autokratskim sistemima, ljudi se boje da kažu ono što misle i tada dolazi do nagomilavanja problema koji nisu rješavani na vrijeme.
U Republici Srbiji sloboda govora je Ustavom zagarantovana. Svaki građanin ima pravo da kaže šta misli, a zajednica ima pravo da čuje šta taj građanin misli. Ali da li je to uvijek tako?
Srbija teži da postane moderna evropska demokratija, ali izgleda samo na papiru. Sloboda govora u Srbiji zagarantovana je jedino ukoliko se u tim govorima ne kritikuje vlast ili neko od predstavnika te vlasti. Vlastodržci ne vole da čuju da se o njihovom radu kritički govori. Bilo da vladaju na državnom ili lokalnom nivou, učinit će sve da slobodu govora svedu na minimum, po mogućstvu na apsolutnu tišinu. Svaki glas razuma, glas slobode u Srbiji je nepoželjan, posebno ako onaj ko govori pripada nekoj manjinskoj zajednici kojoj se na svakom koraku i svakodnevno krše sva moguća prava.
Ministarstvo vjera Republike Srbije prije dvadesetak dana ukinulo je dotacije „Glasu islama“, jedinom štampanom glasilu na bosanskom jeziku u Srbiji koje se bavi životom i problemima pripadnika islama. U svom objašnjenju datom TANJUG-u, objašnjenju na kome bi pozavidjeli i apsolutistički vladari iz mračnog Srednjeg vijeka, Mirjana Kuburović – savjetnik za medije u Ministarstvu kaže: „Ministarstvo je odluku donijelo zbog niza neprimjerenih i uvrjedljivih tekstova koji su objavljivani u tom glasilu na račun države Srbije i pojedinih državnih funkcionera i institucija.”
Ovo je kristalno jasan primjer kršenja prava na slobodu govora od strane državnih organa. Ukoliko se kritikuju „pojedini državni funkcioneri”, u ovom slučaju Ministar vjera, onda će vlastodržci učiniti sve da to spriječe, ne prezajući od toga da prekrše Ustav i zakone države u čije ime zabranjuju slobodu govora.
Pritisci i prijetnje onima koji drugačije misle, koji uočavaju probleme i greške i koji se ne boje da to i javno kažu, svakodnevni su.
Još jedan primjer kršenja slobode govora desio se samo mjesec dana prije ove sramne odluke Ministarstva vjera. Da li postoji veza između ova dva događaja još nije utvrđeno, ali Opštinski sud u Novom Pazaru donio je presudu po kojoj je kaznio bivšeg novinara „Glasa islama“.
Naime, u intervjuu objavljenom u „Glasu islama“ još u decembru mjesecu 2004. godine, građanin koji je inervjuisan, koristeći svoje pravo na slobodu govora, izrekao je kritike na račun tada visokog funkcionera Opštine Novi Pazar. Iako je intervju autorizovan, iako se građanin koji kritikuje lokalnu vlast kroz intervju pominje imenom i prezimenom, iako on stoji iza tih svojih riječi, iako novinar u cijelom tekstu nije iznio niti jedan svoj stav, osim postavljenih pitanja sagovorniku, sud je osudio novinara. Kroz tekst se pominje da su o ovom slučaju pisali i drugi mediji, ali je samo novinar „Glasa islama“ tužen i osuđen. Da li je ovo slučajno, ili je ovo samo još jedan od pritisaka i pokušaj disciplinovanja „Glasa islama“ – Glasa slobode, kako su ga prozvali brojni čitaoci.
Iako je tužitelj te 2004. godine obavljao javnu funkciju, pa je samim tim njegov rad bio javan i pod lupom građana i medija, iako je novinar vjerodostojno prenio riječi nezadovoljnog građanina, to za sud nije bilo relevantno već kako se kaže u presudi: „Iskazu oštećenog sud je poklonio punu veru jer je njegov iskaz za sud logičan i ubjedljiv, a međusobno povezan sa izvedenim dokazima na glavnom pretresu predstavlja za sud jednu jedinstvenu i logičnu cjelinu.” Postavlja se pitanje da li sud donosi odluke na osnovu logike ili na osnovu dokaza? Jedina logika koja iz ovoga može da se izvede jeste da je nekome jako stalo da izvrši pritisak i utiša „Glas islama“.
Branilac osuđenog novinara je na ovu presudu podnio žalbu i u razgovoru za naše novine rekao da je presuda neprimjerena i da je po njemu ovaj slučaj već zastario tako da nema osnova da se dalje procesuira.
Mnogi pojedinci i organizacije se žale na kvalitet i brzinu rada sudova u svim postupcima i sporovima. I sama ministarka pravde nije zadovoljna. Valjda će predstojećom reorganizacijom ta efikasnost biti poboljšana, a pravda dostižna za svakog građanina. Ali ovdje se želi ukazati na princip gušenja slobode govora. Sloboda govora je meta, bilo da odluke donose moćni pojedinci, ministri i ministarstva, ili sudovi. Uvijek je onaj ko kritikuje vlast proglašen krivim. Postavlja se pitanje je li zaštita slobode govora stvar prava ili stvar zaštite od uticaja vlasti.
Mnoge relevantne evropske i svjetske organizacije za zaštitu ljudskih prava u svojim izvještajima govore o tome da je u Srbiji razvoj i demokratizacija civilnog društva na maloj razini. Oni u svojim izvještajima govore o diskriminaciji i kršenju ljudskih prava i sloboda, a jedna od tih sloboda je i sloboda govora.
Ukoliko želimo da izgradimo demokratsko evropsko društvo mora biti dozvoljeno svima da izreknu svoje mišljenje i stavove. Ljudi sa pozicije vlasti ni jednim svojim gestom ne smiju tu slobodu ograničavati i gušiti i jedino će na taj način saznati šta građani misle i žele ukoliko stvarno hoće da pomognu u rješavanju problema.
Autor: Nermin Gicić
