Školska slava ili tiha srbizacija?

Zašto direktori škola i nastavnici širom Sandžaka tjeraju muslimansku djecu da pjevaju himnu Svetom Savi, da crtaju njegov lik, recituju mu ode i izvode dramske predstave na osnovu njegovih životnih dogodovština.

Nismo čuli da igdje u svijetu djeca koja nisu iste vjere niti nacije sa većinskim narodom moraju prisustvovati vjerskim praznicima većinske zajednice u kojoj žive. Eto, u našoj Srbiji sve je moguće. Već godinama se Sveti Sava obilježava u školama širom zemlje kao školska slava. Razumljiva je ovakva odluka vlasti samo ako bi se ona odnosila na pripadnike srpskog naroda, ali kako je shvatiti i razumjeti kada u školskoj slavi učestvuju i bošnjačka muslimanska djeca, te njihovi nastavnici muslimani. Mnogi od ovih poštenih ljudi se sklanjaju i pokušavaju da „odglume“ prisustvo u danu kada „dođe“ Sveti Sava i ne traže od djece da recituju pjesme u slavu srpskog sveca, da mu pevaju himnu, niti da sastavljaju pisane radove na temu svetosavlja. Međutim, činjenica je da jedan broj nastavnika Bošnjaka aktivno učestvuje u pripremi programa za doček Svetog Save kao da su pripadnici pravoslavlja. Imali smo priliku da na Regionalnoj televiziji čujemo i vidimo pjevanje svetosavske himne u jednoj novopazarskoj školi. Često većinu „pjevača“ i posmatrača u takvim slučajevima čine muslimanska djeca. Takođe smo se ibretisali u čudu da jedan nastavnik u ovoj školi pred televizijskim kamerama čestita kolegama i učenicima školsku slavu. Da bar ovaj insan odvoji Bošnjake od Srba onda bi to bilo „podnošljivo“, ali on to ne učini već i nas stavi u red onih koji slave Svetog Savu. Zar nije mogao dotični „učitelj“ da kaže, recimo, ovako: „Svim učenicima i kolegama pravoslavne vjere čestitam školsku slavu.“ Mogao je, ali nije tako rekao.

Neki nastavnici koji spremaju svetosavski program kažu da je sve po planu i programu Ministarstva prosvjete i da oni moraju tako da rade jer se boje za svoj posao. Možda je tako, ali je ipak neshvatljivo sa aspekta prosječnog Bošnjaka da se oni tako duboko užive u svetosavlje, zaboravljajući činjenicu da su muslimani i da većina djece koju uče pripadaju islamu i bošnjaštvu. U pripremi svetosavske slave ističu se pojedini direktori škola koji se utrkuju da daju svoj maksimum u svrhu dodvoravanja Beogradu. Zašto direktori škola i nastavnici širom Sandžaka tjeraju muslimansku djecu da pjevaju himnu Svetom Savi, da crtaju njegov lik, recituju mu ode i izvode dramske predstave na osnovu njegovih životnih dogodovština. To je ključno pitanje na koje oni sami, a i nadležne institucije moraju da daju odgovor. Ovo je pitanje i za roditelje muslimane. Oni moraju biti mudri u donošenju odluke kome će povjeriti djecu na vaspitanje i učenje? Roditelji moraju biti obazrivi i u svakom trenutku znati šta direktori i nastavnici rade i čine sa njihovom djecom.

U skoro svim gradskim školama u Novom Pazaru bošnjačka djeca čine većinu, ali to nije prepreka da nastavnici od njih traže da učestvuju u pomenutoj proslavi. Ako nisu recitatori onda su ikonopisci, ako nisu glumci onda pjevaju himnu, ako ne rade ništa od toga onda su obavezna da slušaju, gledaju i upijaju svetoslavlje. Sve pomenuto pripada Srbima, i neka je tako – mi nemamo problema sa tim. Lijepo je što naše komšije imaju svoje slave. Neka ih slave u miru i sreći. Ali je veoma štetno i nezahvalno da naša djeca u tome učestvuju, pa makar i kao nijemi posmatrači. Direktori novopazarskih škola i onih širom Sandžaka moraju znati da je sramota i neljudski ono što rade. Najgora je osobina biti nečastan čovjek. A nije častan onaj koji tuđe dijete tjera da učestvuje u onome čemu ne pripada ni po vjeri ni po naciji. Neki nastavnici i direktori su čak u odjeljenjima koja pohađaju muslimani 100% zahtijevali od djece da pišu radove o Svetom Savi. Neki su prijetili jedinicom ako tako ne učine. Čudno je to što se dešava i radi. Još se nije ušutjela priča o nastavnici Srpkinji koja je u jednoj novopazarskoj školi tražila od djece u stoprocentnom muslimanskom odjeljenju da stoje mirno tri minute u znaku odavanja pošte preminulom patrijarhu Pavlu. U Pazaru se još govori o nastavnici iz jedne periferne gradske škole koja je tjerala muslimansku djecu da pišu božićne čestitke, kad ono dođe školska slava u kojoj mnogi nastavnici Bošnjaci nađoše priliku da pokažu odanost režimu tako što će našu djecu tjerati da slave svetosavlje. Zar njihovo ponašanje ne predstavlja pomaganje agresivne beogradske politike na planu pokrštavanja i asimilacije Bošnjaka i njihove djece? E moji nastavnici i direktori Bošnjaci!? Sjetite se narodne poslovice koja glasi: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo.“ Taj Mujo je sličio baš vama. Utrkivao se da se dodvori onima koji su ubijali Turke. Kada više nije bilo Turaka ostao je još mali Mujo. Pitaše ubice: „Šta ćemo sa njim?“ Većina među njima reče: „Kud svi Turci, tu i mali Mujo.“ Opametite se nastavnici i direktori da se i vama i nama ne dogodi MUJO.

Sa djecom je najlakše manipulisati jer njihov neumorni i neopterećeni mozak najbolje pamti i upija. Zato se na njih vrši ovakva agresija koja je ove godine najizraženija do sada. Imali smo priliku da na RTS-u i nekim drugim televizijama pratimo reklamu Zavoda za izdavanje udžbenika koji je na volšeban način čestitao učenicima školsku slavu, zaboravljajući pritom na činjenicu da veliki dio učenika nisu pravoslavci i Srbi. Taj isti zavod je skoro u svakoj odštampanoj knjizi za bilo koji razred nakon naslovne strane postavio fresku Svetog Save, dajući tako do znanja učenicima da će im ovaj svetac pomagati da bolje uče i dobro pamte, te da će ih pratiti kroz dugogodišnje školovanje. Krajnje je vrijeme da se javno postavi pitanje dokle će muslimanska djeca biti obavezna da prisustvuju školskoj slavi koja nije dio njihove vjere, nacije i kulture?

Dokle će pojedini direktori i nastavnici biti veći Srbi od Srba? Dokle će Vlada ove države da krši zakone i ugnjetava nesrbe. Dokle će da šute bošnjački ministri i narodni poslanici? Dokle će da šute nevladine organizacije i one koje se bave zaštitom ljudskih i vjerskih prava manjinskih naroda?
Došlo je vrijeme da kritična masa naraste i da ne može da šuti o nepravdi koju vrši Ministarstvo prosvjete uz pomoć bošnjačkih direktora i nastavnika. Sve više je ljudi koji dižu glas protiv asimilacije i ugnjetavanja. Ovih dana je veliki broj pritužbi od strane roditelja na nastavnike i direktore škola stigao u sjedište Islamske zajednice. Veliki broj roditelja se žalio na tretman i agresiju koju su doživjela njihova djeca uoči Savindana. Hvala Bogu da su ovi odvažni roditelji, čiji broj nije mali, imali hrabrosti da o tome progovore i sve na papir stave, a mnogi od njih su bili toliko hrabri da nisu htjeli svoju djecu 27. januara na Savindan slati u školu. Oni vele da će i ubuduće na taj način pokušati svoju djecu da zaštite od pokrštavanja i srbizacije koja sve jače uzima maha. Bijesni roditelji poručuju: „Naša djeca na Savindan neće ići u školu.“

Autor: Sead Šaćirović

Izvor: Glas-Islama.info