Jučer smo pisali o tome šta je sendvič generacija i o tome kakav im je najčešće način života. Djeluje kao nešto naporno i zahtijevno – što i jeste – ali, zapravo, postoje tu i jako dobre i pozitivne stvari, naročito ako o sebi ne razmišljate kao o žrtvi i ako ne zanemarite ni sopstvene potrebe.
Nije sve loše za pripadnike sendvič generacije. Ono što je često pozitivno u njihovim životima jesu bliski porodični odnosi. Osećaju da su ispunili porodičnu obavezu, da rade ono što bi trebalo da urade, i osećaju se dobro zbog toga. A nekada su i ostareli roditelji u stanju da delimično pomognu oko unučića i oko lakših poslova u kući. Prema jednom istraživanju (sprovedeno u Americi 2005.), skoro tri četvrtine pripadnika sendvič generacije tvrdi da su dobrog zdravlja i da im istovremena briga i za roditelje i za decu ne narušava zdravlje.
Nije baš sve ljepo, naravno. Pored toga što je ovakav život naporan i zahtijeva dobru organizaciju, pokazalo se da je veći problem emotivni dio nego fizički. Prilično je stresno brinuti se za stariju osobu; stvar najteže podnose oni kojima je roditelj o kome brinu veoma bolestan, kao i oni koji se osjećaju kao da nikakav izbor nisu imali, kao da moraju da brinu o tom roditelju. Pripadnici sendvič generacije češće imaju simptome depresije nego njihovi vršnjaci koji ne žive na taj način.
Pored toga, pripadnici sendvič generacije često zanemaruju sopstveno zdravlje, što kao rezultat donosi, pored češće depresije, i iscrpljenost, loše navike u ishrani, manje fizičke rekreacije i češću upotrebu medikamenata. Mnogi koji brinu o ostarelim roditeljima kažu da zbog toga manje vremena posvjećuju ostalim članovima porodice i prijateljima, kao i da su odmor, hobiji i raznorazne društvene aktivnosti postale gotovo nepoznanica. I, mada se inače ne bi stideli da zamole nekog bliskog da im pomogne oko djece, osjećaju se nelagodno da traže pomoć oko roditelja, čak i ako imaju od koga (drugi članovi porodice, prijatelji).
Ako ste u ovakvoj situaciji, ne bi trebalo da se stidite toga da se pobrinete i za sopstvene potrebe (mnogi se osjećaju krivim ako to učine). Ukoliko se srušite od napora i razbolite, kako će to pomoći bilo kome? I kakav bi to primer dalo vašoj djeci? Koliko god je to izvodljivo, brinite se i za sopstvene potrebe (nekada im zaista treba dati prvenstvo, i ne osjećati se krivim zbog toga), pa će i ovakav način života, ma koliko i emotivno i fizički naporan, biti i te kako vrijedan življenja i nešto na šta možete da budete ponosni.
(Krstarica)
