Šansa za pranje obraza

0
6

U Evropi se 11. jul obilježava kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici…
Usvajanjem Rezolucije o osudi zločina u Srebrenici Srbija ne bi doprinijela smiraju mrtvih kostiju, niti bi olakšala njihovim dušama, kao ni onima koji godinama pate zbog gubitka svojih najmilijih, ali bi pokazala svijetu, a posebno Bošnjacima, da je spremna da okrene novi list u odnosu prema narodu koji je doživio i preživio genocid.

Pritisnuta „silom“ Zapada i nastojanjem da već jednom uđe u Evropsku uniju, Srbija će, čini se, usvojiti Rezoluciju o Srebrenici. Predsjednik Tadić je, reklo bih se iznenada, ali nije tako, kazao da je „obaveza Skupštine Srbije da donese Rezoluciju o Srebrenici“, dodajući da „ona neće naići na veliko odobravanje u Srbiji i Republici Srpskoj“.

Naravno da neće naići na odobravanje ni u Srbiji ni u manjem BiH entitetu. No, koga je za to briga? Nas Bošnjake nije, a svijet još manje. Srpska vlast se mora brinuti za to jer je svojim stavovima, radom, nastojanjem, čudnim principima, odnosom prema BiH, odnosom prema Bošnjacima, reisulemi Ceriću, Islamskoj zajednici, odnosom prema srpskim nacionalističkim organizacijama i njihovim vođama pothranjivala ideju netrpeljivosti prema živim i prema mrtvim Bošnjacima, što za implikaciju ima ogromno nepovjerenje i nesigurnost muslimana Bošnjaka prema vladajućoj strukturi u Srbiji.

Obaveza donošenja Rezolucije proizilazi iz poziva kojeg je Evropski parlament, nakon što je 15.01.2009. godine većinom glasova usvojio Rezoluciju o Srebrenici, uputio poziv članicama Evropske unije i zemljama Zapadnog Balkana da obilježe 11. juli kao Dan sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine.

Srbija ima i moralnu obavezu da donese rezoluciju o Srebrenici, a poznato je iz kojih razloga i zbog čega. Mrlja kojom je Srbija sebe ukaljala miješanjem u ratne igre i štiteći ratne zločince poput Mladića, Karadžića i ostalih, ne može se oprati jednom rezolucijom, ali se može ublažiti njena prljavština, koja je sada jako vidljiva i puno zaudara. Na moralnom planu donošenjem Rezolucije o Srebrenici Srbija bi učinila veliki korak unaprijed, ali je to samo kap u moru onoga što bi Srbija trebala promijeniti u odnosu prema Bošnjacima. Bošnjaci su jedini narod u Evropi, nakon Jevreja, koji su doživjeli genocid. Tu činjenicu niko nema pravo osporavati, zaboravljati, omalovažavati i negirati, pa ni Srbija. Ona ne bi trebala kalkulisati sa donošenjem pomenute rezolucije ni dana, ni časa. Presuda Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu po pitanju genocida u Srebrenici je jasna i samo okorjeli nacional-šovinisti negiraju činjenicu da je u Srebrenici ubijeno preko 8.000 Bošnjaka. Iz tog razloga i iz činjenice da Bošnjaci u velikom broju žive u Srbiji, te da oni jesu lojalni građani države koja još nije uhapsila ratne zločince, niti deklarativno osudila zločin u Srebrenici, Srbija treba što prije da usvoji Rezoluciju  kojom osuđuje gnusan zločin koji sa tamo desio. Usvajanjem Rezolucije o osudi zločina u Srebrenici Srbija ne bi doprinijela smiraju mrtvih kostiju, niti bi olakšala njihovim dušama, kao ni onima koji godinama pate zbog gubitka svojih najmilijih, ali bi pokazala svijetu, a posebno Bošnjacima, da je spremna da okrene novi list u odnosu prema narodu koji je doživio i preživio genocid. Donošenje Rezolucije o Srebrenici na neki način bi garantovalo Bošnjacima u Bosni i Srbiji sigurniju sadašnjost i budućnost od prošlosti, koja im je donijela mnogo stradanja, suza i straha, ljudskih žrtava, čije kosti još uvijek čekaju da budu pronađene i adekvatno sahranjene. Donošenjem Rezolucije o Srebrenici Srbija bi indivudualizovala zločin i na neki način skinula kolektivnu odgovornost sa tog gnusnog čina. To je najmanje što bi Srbija trebala učiniti.

Ako Srbija ne donese Rezoluciju o Srebrenici onda Bošnjaci u Bosni, a posebno u Srbiji, imaju razloga za strepnju i nesigurnost u situaciji kada jedna demokratska vlada u 21. vijeku nije spremna osuditi zločin kakav je onaj što nam se desio u Srebrenici.
Da je časti, u Srbiji se ne bi govorilo o dvije rezolucije (onoj o Srebrenici i onoj o osudi „svih zločina“) već bi se u najkraćem mogućem roku donijela Rezolucija o Srebrenici sa izvinjenjem svim Bošnjacima za podnešenu žrtvu, pretrpljenu štetu i nenadoknadivi bol koji su doživjeli te famozne ’95. godine. U najmanju ruku, dvije rezolucije ne bi trebalo spajati, niti ih donositi u nekom zajedničkom terminu, odnosno na zajedničkoj sjednici. Ako se to desi onda se značaj Rezolucije u Srebrenici umanjuje i pravi se presedan, jer Evropski parlament nije tako učinio, a to nisu uradile ni Hrvatska i Crna Gora kada su usvajale Rezoluciju o Srebrenici. Rezoluciju o Srebrenici ne bi trebalo ni sa čim miješati. Takođe bi Srbija, uz usvajanje Rezolucije, trebala donijeti Zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici.

Sve dok ne bude uhvaćen Ratko Mladić i donijeta Rezolucija o Srebrenici, Bošnjaci i sa desne i lijeve strane Drine s punim pravom mogu gledati na Srbiju kao jednog od krivaca za ono što im se desilo. Genocid je najteže krivično djelo za koje ne postoji adekvatna kazna. Bošnjaci su pronašli kaznu za zločince. Najveća kazna je bježanje od osvete. Osveta je najveći znak slabosti, a čista savjest najveći dar života. Bošnjaci imaju čistu savjest. Da li je imaju i ostali?

Autor: Sead Šaćirović

Izvor: Glas-Islama.info


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.