…, jer Sandžak je još neispričana, čudna i teška tema. Čudna, jer ne umije baš svako budan sanjati i ono bez čega se ne može, istovremeno graditi, održavati i braniti, ali baš to je i vrlina i sudbina, kroz nekoliko generacija, pravih Sandžaklija, i baš zato je Sandžak najveća oaza zdravih snova i u ropstvu umno slobodnih sinova – jer tamo gdje se zabranjuju slobodarske se ideje rađaju, a bolje sutra je blizu i svakako pred onima koji to i zaslužuju…
Pametno je kažu da, kada se dešavaju nenormalne i komplicirane stvari, a želi se ispravno reagirati ili ih rješavati, najprije ispravno shvatiti, pojednostaviti, izdići se iznad trenutne situacije i pokušati ih sagledati iz pozicije nekog, ako ništa, zamišljenog „bolje sutra“ ambijenta, jer ono što u momentu opterećuje situaciju i kao takvo potiskuje zdravu logiku, neće biti smetnja u nekom drugom i boljem ambijentu.
Sve ovo što se dešava u Sandžaku je više nego nenormalan i kompliciran ambijent u kom se nalaze Bošnjaci i prava prilika da se detektira i ovjerava ljudskost, karakter, hrabrost, a posebno znanje i poštenje…
U Sandžaku je sve na ispitu!
Ali baš tada i tamo gdje je sve na ispitu, brojni bošnjački „intelektualci“ na laži postadoše prvaci i zaćutaše… Samo zarad zvanja pristadoše na jaram i zaćutaše tamo gdje mediji svakodnevno o trošku naroda posvećuju cjelodnevni program isključivo, našminkanim, ofarbanim i nepripsanim predstavnicima vlasti, a normalnom insanu inteligenciju vrijeđaju i pokušavaju zdrav razum ubiti. Pa tako po onima koji rukovode tim medijima ispade da se naša ukupna kultura i običaji svode na trku kobila, i o “vrat vješanje zlata“ tek udatim curicama od 15 ili 16 godina.
Zaćutaše brojni „prvaci“ tamo gdje se školska nastava na maternjem jeziku bez ičeg maternjeg odvija, u učionicama gdje su i stolice ostale bez naslanjača (koje je kao poklon davne 1977. „država“ dovukla sa smeća)… tamo gdje vjeronauku realiziraju „vjeronaučnici“ tako da u njoj nema ni „vjere“ ni „nauke“.
Zaćutaše brojni „prvaci“ tamo gdje se na zor ovjerava čak i zdravstvena knjižica ili dobija rodni list i tamo gdje se sve normalno pokuša proglasiti nenormalnim samo zato što je normalno.
Zato se u narodu sve češće i glasnije čuje: „Eeee jadni su oni prvaci! U čije li to oni ime obnašaju to što obnašaju? U narodu je vlast a ne u njima!» Ali, i narod ponekad zaboravlja da hajduk nije vlast, politika ili država već su hajduci pojedinci koji koriste te sisteme i oni koji su se zanijeli pa misle da je nauka hajduk biti, a sebe i sebi slične umjesto lopovima, snalažljivim proglasiti…
Sve to za sitni šićar prokockaše baš nepripsani „prvaci“ koji cijelog života, uprazno loptom tupkaše a ni jednog koša ne postigoše. Nepripsani će morati i ubuduće svojim zvanjima pokrivati vlastito neznanje i svoje diplome u grob ponijeti –„neka se nađe“ jer će možda i tamo morati njima mahati… Ali tamo, tamo su bez sumnje kantari ispravni i baš tamo ni dinar ni euro platno sredstvo neće biti….
No, sreća pa ne dade Bog sve jednako. Pored toga što je vazda bilo onih zbog čijeg su se rođenja i njihove majke pokajale, bilo je i bit će onih koji će nositi breme nevremena… A, historija sve piše.
Lukavi srpsko-crnogorski pčelari uporno nastoje lažne matice oploditi i preko njih neprirodno stanje zavoditi i njegovu biološku cjelinu krnjiti. U Sandžaku «pčelari» među Bošnjacima često pronalaze podobne matice, vode ih svojim kućama, na zor ih sa većim brojem trutova pare i preko njih pokušavaju pčelinje društvo dovesti u takvo psihološko stanje da ono ublaži svoje agresivno ponašanje prema lažnim maticama. Svjesni da pčele ponekad i prihvaćaju lažnu maticu ako imaju nadražajnu pašu, i pčelari i njihove matice od narodske muke “i kapom i šakom» nude općinske parcele, nezarađene lične dohotke, javne poslove, stipendije, veze, radna mjesta, razne dozvole i beneficije i time koriste slabe momente pojedinaca. Ali, kako se na terenu može vidjeti, svi poslovi oko lociranja pravih matica, pokušaj njihovog uklanjanja i priprema košnica za dodavanje lažnih matica su propali. Nakon već viđene agresivnosti pčela prema lažnim maticama, pčelari, radi bezbjednosti, svoje matice u inkubatorima i prikolicama godinama vozaju, promoviraju ih i šećernomednim tijestom hrane. A one jadnice, što zbog duge i neugodne vožnje što zbog nelegitimnosti, postaju svjesne da nisu u stanju ispuniti želje ni pčelama ni pčelarima, u posljednje vrijeme traže način da izlete kroz ventilacioni otvor prikolice.
Prave insane je sama situacija prozvala i pozvala i tjera ih da se svakodnevno izdižu iznad trenutne situacije, na djelu bolji ambijent stvaraju, u činjenju dobra istrajavaju, svakodnevno razum osvježavaju, i budni u trku slobodu sanjaju…
Tjera ih da prkose nevremenu i u trku sanjaju kako svojom zemljom komotno i slobodno putuju, trguju, privređuju, porodice formiraju, prošlost proučavaju, budućnost planiraju i slobodno se po svim bitnim pitanjima izjašnjavaju, jer Sandžak je još neispričana, čudna i teška tema. Čudna, jer ne umije baš svako budan sanjati i ono bez čega se ne može, istovremeno graditi, održavati i braniti, ali baš to je i vrlina i sudbina, kroz nekoliko generacija, pravih Sandžaklija, i baš zato je Sandžak najveća oaza zdravih snova i u ropstvu umno slobodnih sinova – jer tamo gdje se zabranjuju slobodarske se ideje rađaju, a bolje sutra je blizu i svakako pred onima koji to i zaslužuju.
Autor: Hako Duljević
