Ukoliko prosvjetni radnik (nastavnik) forsira ovakvo štivo i zahtijeva od učenika (djece) da ga čitaju, prepričavaju i analiziraju, onda odgovornost mora biti najveća upravo na nastavniku.
Povod za pisanje ovog teksta su rečenice iz štiva „Hajduk Stanko“ pisca Janka Veselinovića, koje su u meni izazvale užas i revolt. Na nešto ovako ružno nijedan musliman u svijetu ne može i ne smije ostati ravnodušan. Ovo je samo jedan u nizu užasnih pokušaja skrnavljenja imena Božjeg poslanika Muhameda s.a.v.s. Ključna rečenica ovako glasi: ,,Posečeš Turčina, šikne mlaz krvi iz onog bičjeg vrata i poprska te, pa posle smrdiš vazdan na Muhameda!“
Osim ovim, revoltiran sam i time što se ovakav tekst nalazi u programskoj literaturi lektire za učenike, a naročito što su to učenici 6. razreda osnovne škole, uzrasta od 12 do 14 godina u periodu sazrijevanja ličnosti.
Još više osjećam revolt, a i dužnost da ukažem na nastavni kadar koji forsira ovakve tekstove, sa ovakvom sadržinom, u ovom vremenu (21. vijek) kada, suprotno tome, čitav svijet teži drugačijim vrijednostima: međusobnoj toleranciji, zbližavanju različitosti, ujedinjenju kroz Evropsku uniju, pozitivnim vrijednostima internacionalizma, gdje postoje samo dvije kategorije ljudi (ljudi i neljudi).
Evo kratke analize teksta lektire. Pod plaštom istorijskih zbivanja iz perioda 1804-1813, pisac izvodi štivo s temama:
– Ugroženost od turske vlasti koja provijava tekstom, ali se ni na kakav način ne uočava konkretno.
– Ljubomora,
– Zavist,
– Osvetoljubivost,
– Intrige,
– Izdaja,
– Prikaz junaštva na skaradan način, kroz paljenje živih, sječu glava i šenlučenje sa odsječenom glavom, vješanje, ratovanje i sl.
– Neopravdana mržnja prema svima „koji čalmu nose i klanjaju Muhamedu“ (str. 244),
– Bezuspješan pokušaj opravdanja za ovakvu mržnju,
– Užasna rečenica koja vrijeđa vjerska osjećanja muslimana i jasno oslikava emocionalno-mentalno stanje pisca.
Rezime
Govor likova, njihova emocionalna stanja, njihova aktivnost, odraz su autorovih misli, osjećanja, rezonovanja. Čitalac uvijek bira između prihvatanja ili odbijanja piščevih misli, osjećanja, rezonovanja, pa time i sam postaje indirektno odgovoran za ono što u tekstu piše.
Dakle, odgovornost za riječi i djela likova prenosi se sa pisca konačno na čitaoca.
Ukoliko prosvjetni radnik (nastavnik) forsira ovakvo štivo i zahtijeva od učenika (djece) da ga čitaju, prepričavaju i analiziraju, onda odgovornost mora biti najveća upravo na nastavniku. Još ako je nastavnik svjestan šta sve ovo štivo nosi, onda se jasno radi o namjeri da se postigne određeni cilj:
1. Atak na vjerska osjećanja muslimana kroz nečuven pokušaj skrnavljenja imena Božjeg poslanika Muhameda s.a.v.s.: „Posečeš Turčina, šikne mlaz krvi iz onog bičjeg vrata i poprska te, pa posle smrdiš vazdan na Muhameda!“
2. Nametanje osjećanja niže vrijednosti za sve one koji su islamske vjere i direktno usmjeravanje mržnje prema njima: „Ko ti je dušman?“ „Svaki koji čalmu nosi i klanja Muhamedu.“
3. Sve ovo servirano je djeci uzrasta 12-14 godina (6. razred osnovne škole). Ovo je uzrast u kome se ubrzano formira (bolje reći sazrijeva) ličnost koja treba da postane samostalna, odlučna, samouvjerena, a kroz vjersku nastavu dostupnu u školama i vjerski obrazovana, produhovljena, te kroz vaspitanje u kući usmjerena pozitivnim vrijednostima. Ovim štivom se pokušava zaustaviti ovaj pozitivni proces, a djeca se usmjeravaju ka najnižim ljudskim osobinama.
Dakle, umjesto da se u školama forsiraju djela koja ističu pozitivne vrijednosti i koja edukuju djecu u pravcu internacionalnih osjećanja i jačanja vjerske svijesti, ljubavi, tolerancije…, djeci se nameće literatura potpuno suprotnog karaktera.
Štivo „Hajduk Stanko“ zadato je djeci za čitanje i pisano prepričavanje za period proteklog raspusta u školi „Rifat Burdžović – Tršo“ od strane nastavnice srpskog jezika Vasilije Vujović. Svom djetetu nisam dozvolio da u pisanoj formi prepričava ovakav tekst. Upoznao sam direktora ove škole, razrednog starješinu, sekretara i samu nastavnicu srpskog jezika sa sadržajem teksta, te da sam zabranio svom djetetu da štivo pisano prepričava. Dijete je nastavnica upravo nakon intervencije prozvala i upisala mu jedinicu kao „kaznenu mjeru“, a i dječaku iz razreda koji je stao u zaštitu svom drugu…
Autor: Dr Adnan Čaušević
Izvor: Glas-Islama.info
