Prvi vijek novovaroške biblioteke

0
0

biblioteka_nova_varosBilo koji namjernik da prođe kroz našu Novu Varoš, zastat će pred zgradom Biblioteke „Jovan Tomić“ zagledan u njene stubove, prozore i čudne, nesvakidašnje oblike, govoreći da tako neobičnu građevinu još nigdje nije vidio.

Pitao bi poznanike ili slučajne prolaznike koliko je stara, zašto baš ovako izgleda, ko je projektovao, zidao malterisao. I mi koji smo rođeni ovdje, rasli i život živjeli, ne bismo umjeli da kažemo ništa, osim da je to stara zgrada Opštine i da je pravljena još „onda“, za turskog vakta.

A od ove zgrade je počinjao korzo, koračalo se do mezilhane ili Doma kulture, onda nazad do polazne tačke, pa opet… Preko puta je bila autobuska stanica, klub penzionera i čuvena Hakijina poslastičarnica. Tu su šetači svraćali na limunadu i sladoled na točenje. Ne tako davno. A ima i davno ( davnije i arhi-davnije ).

Sto godina ima ova ljepotica, četiri stotine godišnjih doba! Ko zna koliko su dana gorštaci dolazili da pisarima ispričaju svoju muku, upisujući u knjige tek rođenog nasljednika, koliko su puta kaldrmom zveckale potkovice konjske, miješajući se sa svatovskim trubama, dovodeći mladence da se „registruju“…

I koliko se vlasti promijenilo u njoj, zbog njene prvobitne namjene. A riječ „vlast“ u običnom čovjeku izaziva mnogo toga…Poštovanje, strah… I strahopoštovanje. A vlasti su bile razne. Domaće, nametnute, izabrane.

Mnogo pamti svaki stogodišnjak. Osobito kad je ovako očuvan. Da progovoriti zna, pričao bi kako ga je prije 110 godina počela praviti Otomanska imperija, već na izdisaju. I da se glavni majstor zvao Ahmet Ferajzić, Prijepoljac, po zanimanju zidar, tesar i stolar, narodski rečeno – dunđer. A za dunđera se veli da zna sagraditi kuću „od temena do sljemena“. I sagradio je, na ponos tadašnje carevine mašala zgradu, do tada neviđenu u Novopazarskom Sandžaku, koja je, obasjana mirisnim suncem zlatarskim, jednog jutra 1909. godine, sljetela na sred varošice, visoka i lomna, poput bijele golubice. Zna se da su ovom majstoru u radu pomagali poznati neimari svog vremena – braća Đorđe, Aleksa i Rade Drulović iz Vraneša, Pajo Mrdaković i Pero Ninčić iz Sedobra, Savko Dulanović iz Draževića, Ignjatije Gagričić i Nikola Kutrić iz Štitkova …

Pričala bi ova krepka starica i o mnogima koji su u njoj boravili, danima vječito urezanim u sjećanje, svjedočila o burnim vremenima, ratovima, bunama … cokulama i čizmama vojničkim kako kloparaju uz stepenice drvene, lakovanim cipelama i nečujnim koracima opanaka…I o svojoj tuzi doj je propadala, ljuštila raspadala se. Raskošno ruho se krunilo i otkrivalo rane…

I onda, nisu mogli Varošani da gledaju kako zaštitni znak čaršije umire na njihove oči. Pobrinuli su se da, uz pomoć države i stranih donatora, podmlade svoju ljepoticu i vrate joj stari sjaj, sačuvavši joj identitet i varoški obraz.

Danas ovdje spavaju knjige. Danas u ovom krasnom domu jedina vlast su znanje, pamet i umjetnost.

Danas slavimo rođendan Nekom koga volimo, njegujemo i čuvamo. A taj Neko više čuva nas, čineći nas boljim, srećnijim, čovječnijim. Čuva nas od neznanja, gluposti i neljudi u nama.

Nek nam je srećan jubilej! Neka naša kuća dugo živi, uspravna i gizdava. Još dugo, dugo!

Ovo su tek prvih sto godina …

Autor: Vladimir Dulanović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.