Sandžak rastrgan unutarbošnjačkim podjelama i stalnim pritiskom
Sandžak tinja! Hoće li vatra biti ugašena ili će se rasplamsati i na koju stranu će vjetar okrenuti plamen, pitanja su na koja odgovore, prema svemu sudeći, neće trebati čekati dugo.
Proglašenjem crnogorske nezavisnosti već zvanično podijeljenom na južni i sjeverni dio, Sandžaku, onom u Srbiji, prijete nove podjele. Ovaj put na zapadni i istočni dio. Ekonomski potpuno uništena regija, obespravljeni Bošnjaci, njih oko 250.000 hiljada, koji su novim Ustavom Srbije svedeni na nacionalnu manjinu, osjećaj prisustva zlih duhova iz Beograda, unutrašnje podjele i sve češće izgovarana riječ izdaja. Sve ovo podiže temperaturu u Sandžaku.
Prodati za fotelje
Istina, u ekonomskom, akademskom i kulturnom središtu Sandžaka Novom Pazaru na prvi pogled život se odvija uobičajenim tempom. Centralni gradski trg, koji je svojevrsna granica između starog, orijentalnog dijela grada preplavljenog zanatskim radnjama čiji vlasnici mušterije dočekuju na ulici i novogradnje koja ima sve osim urbanističkog smisla, tokom cijelog dana preplavljen je ljudima. Za grad od stotinjak hiljada ljudi, ništa neobično.
Ne tako davno novopazarske ulice bile su poprište otvorenih sukoba politički podijeljenih Bošnjaka. Pristalice Sandžačke demokratske partije (SDP) Rasima Ljajića i Stranke demokratske akcije (SDA) Sulejmana Ugljanina, svoje su političke nesuglasice znali rješavati šakama, a počesto i vatrenim oružjem. Ništa manje vatreni nisu bili ni sukobi pristalica novopazarskog muftije Muamera ef. Zukorlića i beogradskog reisa Adema ef. Zilkića. U poređenju s tim vremenima, današnja slika Novog Pazara gotovo je idilična. Ali, samo na prvi pogled.
Rasprave o nekada glavnoj i jedinoj temi u Sandžaku ko je čiji među običnim narodom gotovo da više i nema. Nakon kratkog lutanja, prepoznavši, ipak, podvalu s dvije islamske zajednice, sandžački Bošnjaci su se opredijelili. Glavni muftija IZ u Srbiji Muamer ef. Zukorlić dobio je gotovo plebiscitarnu podšku sandžačkih Bošnjaka i u ovom trenutku predstavlja nesumnjivi autoritet. I to ne samo vjerski.
S druge strane, na političkom terenu situacija je mnogo kompliciranija. Dvije glavne grupacije, Rasimova i Suljina (Ljajić i Ugljanin), kako ih najčešće zovu, u najmanju ruku su zbunjenje. Obje opcije, pogotovo u intelektualnim krugovima, sve više gube pristalice. Osjećaj da su se i Rasim i Suljo ,,prodali Beogradu za fotelje”, sve manje ljudi krije.
Gotovo je opća ocjena da su sandžački Bošnjaci, izloženi stalnom pritisku Beograda i suočeni s vlastitim slabostima, dovedeni u situaciju kada se jasno moraju opedijeliti da li će se izboriti za svoju ravnopravnost u Srbiji ili potpuno nestati s ovih prostora.
Jedan o ključnih događaja za političku situaciju koju sada imamo u Sandžaku je donošenje novog Ustava Srbije. Tim ustavom Srbija je definirana kao „država srpskog naroda i svih njenih građana”. To u praksi znači da Bošnjaci gube oznaku konstitutivnosti. Iako se radi o potpuno autohtonom narodu, koji vijekovima živi ovdje, svedeni su na nacionalnu manjinu, kao i svaka druga etnička grupacija koja živi u Srbiji smatra Mehmed Slezović, akademski slikar i univerzitetski profesor.
Slezović, inače, kopredsjednik Intelektualnog kruga, koji je svojevremeno bio zamjenik predsjednika Komisije za ljudska i manjinska prava u Skupštini Srbije, danas više nije direktno u politici. U dužem razgovoru u njegovom ateljeu, Slezović daje sjajnu analizu događaja koji su Sandžak doveli do stanja u kojem se nalazi.
Podršku takvom ustavu, iza kojeg je tada stajao Vojislav Koštunica, dao je Sulejman Ugljanin, koji je u tom trenutku imao najveću podršku sandžačkih Bošnjaka. Tim ustavom, sva nacionalna priča koja je prije postojala pala je u vodu. U tom trenutku Ljajić se približava Tadiću. Tada imamo situaciju da su dvije vodeće stranke sandžačkih Bošnjaka našle svoje mentore i svrstale se u dva suprotstavljena srpska politička bloka Ljajić uz Tadića, Ugljanin uz Koštunicu govori Slezović.
U međuvremenu, na samom Sandžaku, Ugljanin na posljednjim lokalnim izborima prvi put gubi vlast. Slezović, međutim, smatra da to nije posljedica činjenice da je Rasim Ljajić postao svojevrsni lider, već posljedica udara na Islamsku zajednicu i muftiju Zukorlića. S obzirom na to da je u beogradskom pokušaju uklanjanja muftije Zukorlića i stavljanja IZ pod kontrolu učestvovao i sam Ugljanin, Bošnjaci mu okreću leđa i traže alternativu. No, nakon posljednjih izbora u Srbiji, u potrazi za svakim glasom, Tadićev demokratski blok u svoje okrilje prihvata i Ugljanina.
Tako su svi bošnjački glasovi preliveni Tadiću. I Ljajić i Ugljanin postali su ministri u njegovoj vladi, što je do tada bilo nezamislivo. Donošenjem ustava, sva lokalna, nacionalna priča je praktično završena. Bošnjaci su i formalno postali nacionalna manjina. Odgovornost obje vodeće političke stranke u tome je jednaka. Od svog njihovog ministrovanja u Beogradu, Sandžak nema ništa smatra Slezović.
Slično mišljenje o dvije glavne sandžačke partije ima i Nusret Nicević, generalni menadžer Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru i zamjenik predsjednika nedavno formirane Bošnjačke kulturne zajednice.
I jedni i drugi su trenutno režimski i rade samo za sebe i svoje fotelje. Uspjeli su da zbog vlastitih interesa zaborave na svoj narod kaže Nicević.
Sve ovo dovelo je do stanja u kojem su se pojavila dva potpuno nova bloka u Sandžaku. U jednom su, što je donedavno izgledalo nezamislivo, Ljajić i Ugljanin. Taj blok u Sandžaku se smatra beogradskim. S druge strane je Islamska zajednica u Srbiji na čelu s muftijom Zukorlićem i nemalim brojem pristalica, pogotovo u intelektualnim krugovima.
Ovdje više nisu u pitanju obične političke podjele na „Rasimove i Suljine”. To je duboka podjela između nečega što je autentično, što je naslonjeno na Bosnu i vezano za bošnjački korpus u Bosni i onoga što se odrodilo od toga. Sve to, uz veliki doprinos Beograda, uprkos trenutno prividnom miru, stvara u Sandžaku bure baruta zaključuje Slezović.
Sandžak je trenutno u političkom vakuumu. Slezović smatra da će to dovesti do formiranja nove političke stranke, koja će vjerovatno biti pod okriljem Islamske zajednice u Srbiji. Sandžak, po svemu sudeći, čeka treću opciju.
I Nicević također smatra da postoji prostor za nove političke snage, ali dodaje da bilo koja nova politička partija neće značajno doprinijeti rješavanju pitanja Bošnjaka u Sandžaku.
Partije prije ili kasnije postanu predmetom trgovine. Puno bi značajnije bilo bošnjačko biće zaokružiti kroz institucije koje imaju kulturne, duhovne i intelektualne kapacitete. Političke partije ne moraju biti jedini okvir za djelovanje Bošnjaka u Srbiji. Interes Bošnjaka, koliko god to bio loš okvir, mogu se artikulirati kroz Nacionalni savjet kaže Nicević.
Dok se to „zaokruživanje” čeka, Bošnjacima Sandžaka nikada, čini se, nije bilo teže. U sve što se događa u ovoj regiji s većinskim bošnjačkim stanovništvom više je nego jasno upleteni su i prsti Beograda. Posljednji u nizu poteza Beograda, čiji je očiti cilj konačno rješavanje problema zvanog Sandžak i njegovo potpuno „brisanje” s mape, dešava se kroz proces regionalizacije i formiranje tzv. ekonomskih statističkih regija u Srbiji. Od prvobitnog plana da se Sandžak podijeli, a njegovi dijelovi pripoje užičkoj, odnosno kraljevskoj regiji, odustalo se nakon bure protesta. Situacije je samo donekle smirena. Sandžak bi mogao ostati cjelina, ali istovremeno bi bio pripojen regiji koja bi se trebala zvati Šumadija i Zapadna Srbija?!
Činjenica da su svedeni na nacionalnu manjinu, da su uz Rome jedini koji nemaju nastavu na vlastitom, bosanskom, jeziku, da su uprkos tome što su većinsko stanovništvo potpuno marginalizirani u državnim institucijama, muftija Zukorlić naziva genocidom u svilenim rukavicama i pokušajem raseljavanja, porobljavanja i asimilacije. Od njegovih stavova i izjava u Beogradu se počesto mnogima diže kosa na glavi, ali i u Sandžaku. Za stanje u kojem su se našli sandžački Bošnjaci muftija Zukorlić bez imalo zazora optužuje beogradski režim, ali i same Bošnjake.
Zla kob Bošnjaka Sandžaka je u tome da je većina institucija nastala s beogradskom pozadinom ili je kasnije Beograd sistemom pritisaka ili potkupljivanja ovladao tim institucijama. Za sada samo dvije institucije nisu kleknule Islamska zajednica i Internacionalni univerzitet. Vjerujem da će i Bošnjačka kulturna zajednica ostati dosljedna. Ovdje, dakle, Bošnjaci imaju problema s Beogradom i domaćim izdajnicima, a to je, inače, sudbina porobljenih naroda kaže Zukorlić.
Nismo slobodni
Na česte prigovore da koristi prejake riječi, Zukorlić odgovara da on samo koristi „adekvatne riječi i stvari naziva pravim imenom”.
Mi nismo slobodni ljudi. Vlast u Beogradu je navikla da mi i kad smo neslobodni govorimo da smo slobodni, jer su uvijek imali glasnogovornike u ime bošnjačkog naroda koji su slali takve poruke. U Beogradu, nažalost, još smatraju da samo ako Bošnjaci ne postoje ili su lišeni političkog utjecaja, da je samo to dobro za Srbiju. Mi to ne želimo prihvatiti. Uostalom, sve naše težnje, pa i ovakva retorika, imaju za cilj da dovedu do razgovora između Beograda i Bošnjaka, ali na ravnopravnim, a ne na poltronskim osnovama. Mi smo autohtoni narod koji ovdje živi vijekovima, a ne manjina. I to je jedno od pitanja koje mora doći na sto u tim pregovorima kaže Zukorlić.
Očigledno rastrgan unutarbošnjačkim podjelama, pritisnut Beogradom, čekajući da se „nešto” dogodi, Sandžak se u ovom trenutku nalazi „ni na nebu, ni na zemlji”. A odatle bi se vrlo lako mogao „preseliti” u Šumadiju.
Autor: Elvir Huremović
Izvor: IslamskaZajednica.org
