Priznanje američkog vojnika koji je ubio 2oo djece, žena i muškaraca u Iraku

9
0

Irak – Daleko od svakog  ljudskog osjećaja i najpotresnije za svakog čovjeka koji ima srce je ono što su američki vojnici radili u iračkim džamijama; tajno i podmuklo, prije nastupanja namaskog vremena, američki vojnici bi se  uvukli u džamije i sačekivali klanjače na koje bi, nakon što bi stupili u namaz, otvarali vatru i ubijali na stotine žena, djece, muškaraca, a zatim bi mrtva tijela izvlačili van džamije i spaljivali. Ali, to ne bi bilo sve, nakon što bi završili, pisali su na zidovima džamije: „Ovdje niste sigurni, odlazite. Neka Allah poljubi moju i stražnjicu Amerike“ ( vel ‘ijazu billahi,  op.pr.).

„Gorčina u grlu je jedini osjećaj svakog američkog vojnika koji je učestvovao u mučenju jadnog iračkog naroda, nakon što su nas zaveli i prevarili naši sopstveni lideri riječima kako, tobože, idemo u Irak sa namjerom da oslobodimo irački narod od diktatorske vlasti Sadama Husejna. Odjednom, našli smo sami sebe u ulozi silnika i diktatora, čak smo bili  gori od režima kojeg smo svrgnuli ….!“ Ovo su riječi Džesija Makbeta, člana pokreta „Veterani iračkog rata protiv rata“ nakon što je proveo u američkoj vojsci u Iraku punih 16 mjeseci, nakon čega je ranjen i vraćen u Ameriku. Njegovu izjavu emitovao je kanal „Indimedija“ u okviru svog programa 21. maja 2006. godine. Svojom izjavom, Džesi otkriva mnogo toga što američka komanda i njen politički vrh nastoje sakriti od cijelog svijeta. „Vjerovao sam da ću postati heroj, vjerovao sam da štitim svoju domovinu i ispunjavam svoju patriotsku dužnost, bio sam ponosan na svoju zemlju, dom, vladu,“ kaže Džesi Makbet.

Džesijevi problemi su počeli od onog momenta kada ga je njegova vlada poslala u vojnu bazu u Južnoj Koreji, odakle je prebačen u Arapski zaljev a zatim u Bagdad. O svom zadatku koji je imao u Iraku Džesi kaže: „Nakon što sam stigao u Irak i proveo određeno vrijeme, moje mišljenje i stav o Iraku su se u potpunosti promijenili. Dok smo bili u bazi u Arapskom zaljevu govorili su nam da je naš zadatak da svojom pojavom unosimo strah u srca Iračana i da su nam u ostvarenju ovog cilja u potpunosti odriješene ruke. Rekli su nam da nas niko neće teretiti za naše postupke bez obzira šta uradili, čak su nam naredili da budemo što okrutniji i nemilosrdniji prema Iračanima. Rekli su nam da u Irak nismo došli zbog Iračana, nego radi naših vlastitih ciljeva i interesa. Još su nam rekli da je ženevska konvencija obično političko smeće i za nas ne znači ništa“. Džesi je, kako sam kaže, sa velikom nelagodom slušao ove naredbe koje su u potpunoj suprotnosti sa svime čemu su ga učili tokom obuke pitajući se :“ Šta se desilo sa onim: idemo u Irak da oslobodimo ljude?“ O svom dojmu i pravoj prirodi rata Džesi kaže: „Operacija oslobađanja Iraka je u stvari operacija konačnog ubijanja Iraka!“

Hladnokrvno ubijanje

„Nakon što smo dobili temeljne instrukcije,“ nastavlja Džesi, „u samom početku tražen je od nas pretres skloništa u kojima su se nalazili goloruki civili Iračani usljed granatiranja od strane naših zračnih snaga. Zadatak nam je bio da uđemo u dobrim dijelom devastirana skloništa i provjerimo ima li preživjelih i ako bi našli nekoga, bilo od žena ili djece, naš zadatak je bio da ga dokrajčimo a zatim da sva mrtva tijela izvućemo napolje. Većina onih koje smo nalazili u tim skloništima bili su žene, djeca i starci, mada su nas naši nadređeni uvjeravali kako su ta skloništa prepuna naoružanih pobunjenika i pripadnika Sadamove vojske. Zato smo ulazili i „čistili“  uništena skloništa, mnoge smo zatekli žive ili  ranjene, još mogu osjetiti miris izgorenog ljudskog mesa i još čujem plač i pozive u pomoć preživjelih koji su vjerovali da smo došli da im pomognemo. Još vidim mrtva ljudska tijela razbacana okolo koja su počela truhnuti i zaudarati. Mi smo obavljali svoj posao ubijajući preživjele, čak i one koji nisu bili teže ranjeni, a zatim smo tijela izvlačili vani iz ruševina, i sve to smo radili daleko od očiju novinara i javnosti.“

Ovako Džesi Makbet oplakuje svoju humanost koju je izgubio u Iraku nakon što je ubio na desetine nedužnih koji su tražili pomoć od njega a dobijali su samo metak.

Opravdani otpor

Dalje kaže Džesi: „Mislim da je otpor Iračana i njihova borba protiv nas sasvim opravdana nakon što smo bez imalo milosti pobili na stotine nedužnih žena i djece. Kada bi neka vojska na ovaj način ušla u Ameriku i počinila sve one strahote koje smo mi uradili u Iraku, ja bih bio prvi koji bi se poput Iračana borio za slobodu. Činio bih isto protiv okupatora. Svako ima potpuno pravo da se bori za slobodu svoje porodice i svoje zemlje bez obzira što u ovom slučaju smo mi ti koji terorišemo i porobljavamo Irak. Iračani imaju pravo na otpor, ja ih ne krivim. Ja bih isto učinio“.

Surovost okupatora

„Nakon toga, noću smo napadali kuće i izvlačili napolje sve koje bi našli unutra i vezali im ruke dok su klečali na koljenima.Zatim bi ispitivali vlasnika kuće i ako nas njegovi odgovori ne bi zadovoljili ubijali smo njegovo najmlađe dijete metkom u glavu iz neposredne blizine i dalje bi nastavljali sa ispitivanjem. Nerijetko bi tako ispitivali potpuno nevinog čovjeka koji je samo želio da zaštiti svoju porodicu, ali ako nam ne bi dao odgovore koje smo tražili, pucali bi i ubijali sve članove porodice, jedno po jedno. Bilo je to strašno. Dok smo to radili ništa nisam osjećao, mislio sam samo kako da što bolje ispunim svoj zadatak jer sam želio da budem dobar vojnik“, kaže Džesi.

Izmišljena mržnja

Žaleći nad onim što je činio u Iraku, Džesi Makbet dalje nastavlja: „ Ali ipak sam osjećao da nešto nije u redu. Počeo sam kriviti samog sebe za ono što radim i silio sam samog sebe da mrzim te ljude kako bih mogao ispuniti svoj zadatak. Prisiljavao sam se da na te ljude ne gledam kao na ljudska bića nego da ih smatram običnim metama poput onih na streljani ili da ih zamišljam kao neprijatelja na bojnom polju. Samo na taj način mogu prihvatiti ono što sam učinio tim ljudima i živjeti s tim. Ali sve mi je teže da živim i svaki dan borim sa ovim neljudskim osjećajem iako sam jedino tim putem mogao sebe natjerati da izvršavam svoj zadatak, a posebno mi je teško nakon što sam se vratio u svoju zemlju. Nikada nisam brojao koliko sam ljudi ubio na ovaj način u Iraku, ali mogu slobodno reči da sam ubio najmanje DVIJE STOTINE osoba, mnoge od njih sam ubio pucanjem iz neposredne blizine, bili su na udaljenosti od mene kao ti sada i bliže ( Džesi se obraća voditelju u studiju koji vodi emisuju, op. pr.).Dok smo upadali u kuće bili su nam veoma blizu, toliko blizu da su osjećali vrelinu puščane cijevi na svom čelu tako da sam morao napraviti korak-dva natrag a zatim pucati. Prvo smo ih zastrašivali udaranjem a neki naši vojnici su skidali njihove žene kako bi natjerali muškarce da progovore. U toku jedne noći napadali smo na više kuća i ubijali između 30 i 40 žena i djece. Ja se nisam prijavio u našu vojsku kako bih ubijao žene i djecu. Proveo sam u vojnoj školi 18 mjeseci. Nisam želio ubijati samo radi ubijanja, obučavao sam se i trenirao za borbu, želio sam se boriti protiv vojnika. Bio sam primoran pucati na  goloruke žene i djecu. Razočaran sam i pogođen načinom na koji radi naša vlada, razočaran sam u svoju zemlju. Dok sam bio u vojsci, nisam smio ništa o ovome kazati jer bih bio smjesta zatvoren i kažnjen.“

Daleko od svakog  ljudskog osjećaja, najstrašnije čega se sjeća Džesi Makbet i najpotresnije za svakog čovjeka koji ima srce je ono što su američki vojnici radili u iračkim džamijama; tajno i podmuklo, prije nastupanja namaskog vremena, američki vojnici bi se  uvukli u džamije i sačekivali klanjače i nakon što bi stupili u namaz, otvarali bi vatru na njih i tako ubijali na stotine žena, djece, muškaraca, a zatim bi mrtva tijela izvlačili van džamije, spaljivali i ostavljali na ulici. Ali, to ne bi bilo sve, nakon što bi završili, pisali su na zidovima džamije: „Ovdje niste sigurni, odlazite. Neka Allah poljubi moju i stražnjicu Amerike“ ( vel ‘ijazu billahi,  op.pr.).

Nastavlja Džesi Makbet dalje riječima: „Danas kada pogledam iza sebe i sjetim se šta smo radili u Iraku, shvatam da smo mi pravi teroristi koji terorišu Irak i njegove stanovnike koji nam ništa nisu skrivili. Irak nema nikakve veze sa napadima 11. septembra, tada ja to nisam znao ali znam sigurno sada. Imam osjećaj da je smrt mojih prijatelja i saboraca, i moje vlastitio ranjavanje i sve muke koje sam prošao, imam osjećaj da je sve to bilo radi nekog bezvrijednog i beznačajnog cilja, radi prikrivanja laži. Teško mi je danas živjeti sa ovom činjenicom. Zato danas, evo, govorim o tome jer mislim da na ovaj način činim nešto što će pomoći otkrivanju istine. Mnogi Iračani nisu željeli da budemo u Iraku i za vrijeme protesta protiv našeg prisustva u Iraku, pucali smo po demonstrantima jer su nam kazali da su naoružani. Govorili su nam: Naoružani su, pucajte na njih a poslije ćemo naći oružje koje su nosili na nas!!! Ali, nakon svega, nismo nalazili nikakvo oružje, nalazili smo samo ubijene goloruke civile koji su protestvovali protiv nas. Naređivali su nam da pucamo na djecu koja su nas gađala kamenjem, na demonstrante koji su palili američku zastavu i u rukama nosili samo parole. Naš zadatak je bio da ubijamo, ubijamo i samo ubijamo. Dok sam bio u Iraku jedne prilike sam svojim očima vidio veliku rupu u zemlji punu spaljenih tijela. Pitam se i danas kako mogu sve to držati daleko od javnosi? Kako prikrivaju tolika ubistva nevinih? U Iraku se zaista radi o masovnom ubijanju.“

Ko je terorista?

„Naša domovina je postala terorista i ljudi nas mrze zbog toga. Spreman sam umrijeti za svoju domovinu, ali neću da dajem svoj život za interese našeg predsjednika, za našu vladu. Ako se budem morao ponovo boriti, moja borba će biti protiv onog „smetenka“ (misli na predsjednika Buša, op.pr.) kojeg treba protjerati iz njegova ureda… umoran sam od Iraka… umoran sam od svih tih ubijanja i gledanja ljudi kako umiru, teško mi je i osjećam gorčinu jer sam i sam u svemu tome učestvovao. Sjećam se jednog našeg upada u kuću u kojoj smo našli samo ženu i troje djece. Jedno od djece je bilo staro samo jednu godinu, malo starije od mog sina. Drugo dvoje djece su imali oko pet i sedam godina, sasvim sigurno bili su daleko od toga da budu punoljetni. Sjedila je na podu kuće grleći svoju djecu krvavim rukama jer je jedno od djece bilo ranjeno. Ja sam je prvi ugledao, molila me je za pomoć, tražila je od mene da pomognem njenom ranjenom djetetu. Pucao sam na njih i sve ih pobio, nju i njenih troje djece, morao sam to učiniti jer mi je to bio zadatak. Ne prođe niti jedan dan a da ne žalim zbog onog što sam učinio toj porodici. Onda se sjetim svog sina i pomislim: a šta da neko isto tako pobije moju porodicu? U Iraku je pravi užas, ono što mi tamo radimo je pogrešno. Osjećam da je, koliko god da govorm o Iraku, malo i nedovoljno. Ako imate želju da pomognete i služite svojoj domovini, onda radite na tome da zaustavite rat u Iraku. Ne vjerujte ideji ratnog heroja koja je mene zanijela slušajući priče o vijetnamskim veteranima.“

Džesi je za vrijeme ovog inertvjua pozvao američke vojnike da pokrenu prevrat unutar američke vojske i uputio im je sljedeći savjet: „Ako želite da imate neki plemenit cilj u svojoj borbi onda se borite za dobro i korist ljudi, a nikako ne dozvolite da vaša borba bude radi novca, nafte ili kontrole nad Bliskim Istokom“, na kraju potvrđujući da je rat u Iraku „rat nafte.“

Buš … luđak

„Razočarao sam se u našu vojsku, nastavlja Džesi, razočarao sam se u svoju zemlju, umoran sam od svega, od svih laži. Trenutno žele napasti Iran, udaraju po ratnim dobošima pripremajući se za novi rat. A mi ćemo postati  „veterani iranskog rata protiv rata u Iranu“, postat ćemo „veterani sirijskog rata protiv rata u Siriji“ ili „veterani kineskog rata protiv rata u Kini“, i ko zna dokle će nas sve zajedno odvesti „ludi“ predsjednik?“

Na samom kraju intervjua, Džesi je pozvao sve novinare da prenesu istinu o tome šta se dešava u Iraku, da pišu o strahotama koje čovjek ne može zamisliti da se sprovode nad životinjama a kamo li nad ljudima. „Mnogi američki vojnici u Iraku su siti rata i ne žele tamo ostati. Sve što im je potrebno je svega nekoliko ljudi koji će stati pred njih i povesti ih protiv rata i onih koji ih šalju tamo. Tako ćemo moći zaustaviti ovu nesreću koja se dešava u Iraku. Vlada čini sve kako bi nas ušutkala, kako bi zaustavila širenje istine preko glavnih i jačih sredstava informisanja. Ja zaista mnogo govorim i širim istinu o Iraku, ali mnogo toga se sakrije i uopće ne objavi. Objavljuju samo ono što žele da narod čuje i zna. Žele nas ušutkati. Moramo se pokrenuti i naći one ljude i ona sredstva informisanja koja će nas saslušati objaviti javnosti ono šta kažemo“.

Izvor: IslamBosna.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

9 KOMENTARI

  1. Postovani,
    da bi SP i dalje bio medij kojem se uvjek moze vjerovati, molim vas da provjeravate clanke koje objavljujete pa makar dolazili i od jako relevantnih izvora, sto IB nesumnjivo jeste. Doticni Jesse Macbeth nije nikad ni bio u Iraku , proveo je samo 44 dana u americkoj vojsci ne zavrsivsi ni obuku, a nakon sopstvenog priznanja 2007. je zbog ovog laznog svjedocenja dobio 5 mjeseci zatvora i 3 god uslovno. Ovakve stvari generalno nanose veliku stetu istinskim zrtvama americke okupacije Iraka. Selam i svako dobro.

    0

    0
  2. Svako moze da radi sta hoce ali uvijek ima kraj.Iran je sledeci ali tu ce da fasuju i Amerika i Cionosti.To im nisu prodani Arapi.Turska ce tu da odigra veliku ulogu ako Bog da.Cemu vakat tome i vrijeme.Selam

    0

    0
  3. kako radili dabogda im Allah tako i dao,vjeciti dzehenem,tom sotonskom-sejtanskom narodu sto sebe nazivaju krscani !vi ste najevece americke gnjide i pacovi kako vi tako i jevreji,jer svo zlo u ovom svijetu dolazi od amerike i jevreja,zato je ovo pocetak kraja ovoj teroristicko-cionistickoj imperiji ! vidjece zrtve na sudnjem danu,samo ce zrtva koja je ubijena biti u Dzenetu a ovi smradovi neljudski u dzehenemu ! vidjecemo ko ce plakat(vjecito) a ko ce biti nagradjen ! usmrdjele americko-cionisticke ljesine !

    0

    0
  4. ALLAHU UZVISENI, MOLIMO TI SE NEK TVOJA KAZNA ZA OVE ZIVOTINJE NA OVOM I NA BUDUCEM SVIJETU BUDE STRASNA.ALLAHU PODARI SEHIDIMA NAJLJEPSE MJESTO U DZENETU,A NAMA DA DOCEKAMO DA VIDIMO NEVJERNIKE, PONIZENE,OSRAMOCENE,PRESTRASENE UZASNUTE.UCVRSTI NAM IMAN I PODARI NAM SABUR,OSNAZI NAS DA MUSLIMANI I ISLAM BUDU JEDNO, UJEDINI NAS OBRADUJ NASA SRCA POBJEDOM.. JA RABI.. ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER

    0

    0
  5. Sta reci na ovakvu vest,200 djece pobio covek.Najgore od svega je sto su svi postali ravnodusni na ovakve vesti pa cak i kad su nasa braca u Avganistanu u pitanju.U Evropi se desi da dvoje djece stradaju i to nesrecnim slucajem i to se cuje na sva zvona a u Avganistanu smrdljivi i drogirani americki vojnik pobio 200 djece i svi cute.Pa cemu se ovaj svet nada to je nejasno.Zna se sta ta vojnicka bagra radi u Avganistanu ,zna se da FBI uzgaja plantaze marihuane tamo i da je proizvodi i pusta u promet i da je to glavni zadatak vojske tamo .I svi cute i trljaju dlanove.Allah se rasrdio na sve njih i hoce ako bogda jer covekovoj pohlepi nema granica sto dokazuje i ova vest sta sve tamo americka vojska radi.Da ne spominjem da su skoro u njihovoj bazi palili i Kuran i arapske zemlje i seici cute .Da Allah pomogne sve muslimane sveta gde god se oni nalazili i Siriji,Palestini,Avganistanu,Iraku itd..

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.