BIH – Svjedok optužbe Zlatan Čelanović izjavio je danas, na suđenju Ratku Mladiću u Tribunalu u Hagu, da je poslije pada Srebrenice jula 1995. isljeđivao zarobljene Bošnjake koji su, po optužbi, zatim nestali.
Svjedočio je da je muslimanske zarobljenike u Bratuncu ispitivao po naređenju pukovnika LJubiše Beare, tada oficira za bebzednost Glavnog štaba VRS .
Po izjavi Čelanovića, Beara je u Bratuncu bio prisutan i kada su, 13. jula 1995. uveče, autobusi i kamioni puni zarobljenika iz Srebrenice stigli u taj grad. Svjedok je potvrdio da mu je Beara rekao da će “svi zarobljeni sutra ići u Kladanj, na razmenu”.
Umesto toga, po optužnici i ranijim presudama Tribunala, hiljade Bošnjaka su sutradan iz Bratunca odvezene na više lokacija u okolini Zvornika, gdje ih je VRS strijeljala.
Pukovnika Bearu, Tribunal je 2010. proglasio krivim za genocid u Srebrenici i osudio na doživotni zatvor.
Genocid nad oko 7.000 Bošnjaka iz Srebrenice, u danima pošto su srpske snage 11. jula 1995. zauzele tu enklavu, optužnica na teret stavlja i generalu Mladiću (70), tadašnjem komandantu VRS.
Čelanović je izjavio da je pukovnika Bearu sreo posredstvom Momira Nikolića, u to vrijeme oficira za bezbjednost Bratunačke brigade VRS.
Nikolić je 2003. pred Tribunalom priznao krivicu za progon srebreničkih Bošnjaka, poslije čega je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora. Nikolić je zatim svjedočio na više suđenja optuženima za srebrenički genocid.
Pukovnik Beara naredio je Čelanoviću da ispita zarobljenike iz Srebrenice da bi ustanovio da li među njima ima počinilaca ratnih zločina.
Major Nikolić doveo mu je potom Rašida Sinanovića, pravnika iz Srebrenice, koga je od ranije poznavao, i još “pet-šest drugih”.
Čelanović je svjedočio da su, poslije ispitivanja, Sinanovića i ostale vojni policajci odveli u zgradu bratunačke osnovne škole, gde su bili zatvoreni i mnogi drugi zarobljenici.
Po zastupnicima optužbe, Sinanovića se od tada gubi svaki trag i niko ga nije vidio živog.
Iste večeri, Čelanović je – kako je izjavio, pukovniku Beari rekao da je preveliki broj Bošnjaka u autobusima i kamionima doveden u Bratunac. Zatim su zajedno obišli kolonu vozila, osnovnu školu i stadion, gdje su takođe bili zarobljenici.
“Sa ulice su se mogli vidjeti zarobljeni Bošnjaci na prozorima škole… Čuli su se povici: ‘Kada će nas pustiti… Treba nam vode’ “, opisao je Čelanović, uz napomenu da pukovnik Beara nije reagovao.
Cijelom dužinom bratunačkih ulica, svjedok kaže da je vidio vozila puna zarobljenika.
Mladićev branilac Branko Lukić je tokom unakrsnog ispitivanja sugerisao svjedoku da je zločin u Srebrenici bio posljedica “želje za osvetom” lokalnih Srba za prethodne napade muslimanskih snaga iz enklave na srpska sela u kojima su mnogi civili bili ubijeni.
Čelanović je potvrdio da je bilo tih napada i zločina, ali je naglasio da kod Srba nije primijetio želju za osvetom, ni “fizičku mržnju”, nego samo želju “da prestane rat”.
Na sugestiju branioca, svjedok je kazao da nije čuo da je neko od zarobljenika bio ubijen u Bratuncu, kao i da niko nije zlostavljao Sinanovića i druge zarobljenike koje je on ispitivao.
Cilj napada VRS na Srebrenice bilo je “razoružavanje stanovništva”, kazao je Čelanović, dodavši da “nikada nije čuo” za plan da budu protjerani mještani Srebrenice.
Na pitanje advokata Lukića da li je iko 13. jula 1995. u Bratuncu pravio spiskove zarobljenih Bošnjaka, svjedok je odgovorio: “Bio sam ubijeđen da stvarno idu u Kladanj, na razmjenu. Ne znam zašto bi iko pravio spiskove”.
Poslije svjedočenja Čelanovića, suđenje je nastavljeno iskazom zaštićenog svedoka optužbe RM-325, posredstvom video-veze i iza zatvorenih vrata.ž
(Haber)
