Priča o Danu ljubavi-Valentinovo

Smatra se da je Dan ljubavi bizantijski idolopoklonički praznik božanske ljubavi koji se obilježavao prije sedamnaest stoljeća kada je Bizantijom vladalo paganstvo, ali se nastavio obilježavati i nakon bizantijskog primanja kršćanstva.

Mnoge legende vežu se za ovaj praznik, a jedna od najpoznatijih legendi jeste bizantijsko vjerovanje da je tog dana Romelisa, osnivača grada Rima, podojila vučica, tako da je na taj način stekao snagu i pronicljivost. Bizantinci su ovaj događaj slavili sredinom februara, a običaj je bio da se tog dana zakolje pas, ili koza, čijom bi se krvlju namazala dva snažna mladića, zatim bi tu krv saprali mlijekom, a onda bi predvodili povorku koja bi obilazila puteve. Ta dva mladića nosila bi sa sobom dva komada kože kojom bi potrali svakog onog ko bi im povjerovao. Bizantinke su ovo s dobrodošlicom dočekivale jer su vjerovale da ih štiti i liječi od neplodnosti.

Veza svećenika Valentina sa Danom ljubavi

Godine 292. svećenik Valentin je podlegao mučenju vladara Kolodijosa, a 350. godine sagrađena mu je crkva u Rimu.

Kad su Bizantinci primili kršćanstvo nastavili su sa obilježavanjem Dana ljubavi, ali se shvatanje da je to božanska ljubav preobrazilo u svjedoka ljubavi kojeg je predstavljao Valentin, pozivač u ljubav i mir, koji se, po njihovom mišljenju, žrtvovao na tom putu. Također, taj dan je nazvan i Danom zaljubljenih, jer se smatra da je Valentin zagovornik zaljubljenih i njihov čuvar. Za ovaj praznik napisala bi se imena djevojaka na papiriće, a potom bi se pozvali mladići, koji žele da se žene, da izvlače te papiriće. Kada bi mladić izvukao papirić na kojem je bilo napisano ime djevojke, smatralo bi se da su njih dvoje suđeni jedno drugom, a potom bi se vjenčali ili ponovili izvlačenje sljedeće godine na Dan ljubavi. Kršćanski vjerski službenici smatrali su da ovaj praznik dovodi do nemorala među omladinom, stoga su ga proglasili ništavnim. Nije poznato kada je došlo do ponovnog oživljenja ovog praznika

Najvažnija obilježja ovog praznika su:

1. ispoljavanje sreće za taj praznik,

2. razmjenjivanje crvenog cvijeća koje je kod bizantijskih idolopoklonika predstavljalo simbol ljubavi upućene bogovima, mimo Uzvišenog Allaha, a kod kršćana simbol ljubavi i zaljubljenih,

3. dijeljenje čestitki – na nekim čestitkama nalazila se slika dječaka sa dva krila, lukom i strijelom, a koji predstavlja božanstvo bizantijskih idolopoklonika, a na drugim  čestitkama pisalo je “budi Valentin”

Na osnovu onoga što smo predočili o Danu ljubavi, jasno je sljedeće:

1. Osnova ovog praznika je idolopokloničko vjerovanje Bizantinaca. Stoga, onaj ko obilježava ovaj praznik ustvari veliča idolopoklonstvo i obožava nekoga ko nije dostojan obožavanja, a to je sve ono što se obožava mimo Uzvišenog Allaha. Kaže Uzvišeni: ‘’Allah, doista, neće oprostiti da se Njemu išta ravnim smatra, a kome hoće, oprostit će sve osim toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan.’’ (En-Nisa, 116.)

I kaže Uzvišeni: ‘’A tebi, i onima prije tebe, objavljeno je: ‘Ako budeš druge Allahu ravnim smatrao, tvoja će djela sigurno propasti, a ti ćeš izgubljen biti. Nego, Allahu Jedinom ibadet čini i budi zahvalan.’’ (Ez-Zumer, 65.-66.)

2. Nastanak ovog praznika kod Bizantinaca vezan je za legende i mitove koje ne prihvata normalan razum. Da li normalan razum može prihvatiti da je osoba podojila vučicu, što joj je dalo snagu i pronicljivost, kada to daje samo Uzvišeni Allah?! Ili da se žrtve prinose kumirima, vjerujući da koriste i štete, kao što su to Bizantinci radili i tako pripisali Allahu sudruga?!

3. Veza svećenika Valentina sa ovim praznikom nije potvrđena, jer ga neki smatraju legendom, a posebno treba imati u vidu da su ga kršćanski vjerski službenici proglasili ništavnim. S obzirom da i kršćani sumnjaju u njegovu vezu s ovim praznikom, preče je da se muslimani prođu obilježavanja istog.

4. Kršćanski svećenici, koji su ionako u zabludi, smatraju da ovaj praznik dovodi do nemorala među omladinom, pa šta reći o muslimanima koji su na vjeri Istine po pitanju odbacivanja i negiranja ovog praznika

Zašto muslimani ne obilježavaju ovaj praznik

Neki od onih koji obilježavaju ovaj praznik reći će da islam poziva ka ljubavi i miru, a Dan ljubavi je prilika za širenje ljubavi među muslimanima. Zašto bi se to onda zabranjivalo?!

Na ovo ćemo odgovoriti sa više aspekata.

1. Praznici su u islamu ibadeti kojima se rob približava Uzvišenom. U islamu ne postoji nešto što se zove praznik, osim dana petka i Ramazanskog i Kurbanskog bajrama, tako da niko nema pravo da proglašava praznike koji nisu potvrđeni Kur'anom, a ni sunnetom Allahovog  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Stoga je ovaj praznik novotarija u vjeri.

2. Oponašanje nevjernika, svejedno radilo se o idolopoklonicima ili kitabijama, je zabranjeno. Kaže Uzvišeni: ‘’Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna i mnogi su od njih grješnici neposlušni.’’ (El-Hadid, 16.)

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša jedan narod, njemu i pripada.” Oponašanje nevjernika u onome što je vezano za njihovu vjeru, poput obilježavanja Dana ljubavi, gore je od oponašanja istih u običajima i odijevanju, jer je njihova vjera ili izmišljena ili izmijenjena, a ono što nije izmijenjeno – dokinuto je.

3. Pod Danom ljubavi danas se podrazumijeva širenje ljubavi među ljudima, vjernicima i nevjernicima, a ovo je u kontradiktornosti s onim što nalaže islam, jer je Uzvišeni zabranio ljubav prema nevjernicima. Kaže Uzvišeni: ’’Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi s onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju.’’ (El-Mudžadele, 22.)

4. Pod ovom ljubavlju kod kršćana se podrazumijeva ljubav onih koji se vole a nisu u bračnoj vezi, što rezultira širenjem bluda i preljube. Većina muslimanske omladine obilježava ovaj praznik iz strasti, a ne zbog vjerovanja u legende Bizantinaca i kršćana, ali se ipak smatraju onima koji oponašaju nevjernike u njihovoj vjeri. U ovome se krije velika opasnost po vjerovanje muslimana, koja ga može odvesti i u nevjerstvo

Obaveze muslimana po pitanju Dana ljubavi

Na osnovu spomenutog rezimirat ćemo ono što je svaki musliman obavezan po pitanju ovog praznika.

1. Ne obilježavati ga, niti biti u prisustvu onih koji ga obilježavaju, što se zaključuje na osnovu dokaza koje smo naveli, a koji ukazuju  na njegovu zabranu.

2. Ne potpomagati muslimana, koji obilježava taj dan, u tome, već je obaveza odvraćati ga od toga. Rekao je šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao: “Kao što ih ne oponašamo u njihovim praznicima, tako se neće pomagati musliman u tome, nego će mu se to zabraniti.”

Muslimanima nije dozvoljeno da se bave kupoprodajom poklona povodom tog praznika jer je to vid potpomaganja zla kojim Uzvišeni nije zadovoljan, niti im je dozvoljeno da primaju poklone povodom tog praznika, jer je taj čin priznavanje istog.

3. Ne razmjenjivati čestitke povodom tog dana jer to nije praznik muslimana. Rekao je Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao: “Zabranjeno je čestitanje onoga što je obilježje nevjerstva, poput čestitanja njihovih praznika i posta, riječima ‘neka ti je sretan praznik’. Ako se onaj koji ovo kaže spasi od nevjerstva, u haram je sigurno upao. Ovo čestitanje je ravno čestitanju činjenja sedžde križu i veće je kod Allaha od čestitanja na pijenju vina, ubistvu i sl.”

Mnogi koji ne vrednuju vjeru obilježavaju ovaj praznik i ne znaju ogavnost onoga što rade. Onaj ko čestita robu na grijehu, novotariji ili nevjerstvu izložio se Allahovoj mržnji i srdžbi

Molimo Uzvišenog da sačuva muslimane od zabluda i smutnje

Autor: Šejh Ibrahim el-HakiL

Izvor: minber.ba