Pravno i političko pitanje Sandžaka

Stvar je dovoljno komplicirana da se ne mora dodatno komplicirati. Treba je pokušati shvatiti i pojasniti kako bi se donosili sudovi. Tema je nekako dualistički postavljena: Političko-pravne mogućnosti, zamislite mogućnosti, za rješavanje pitanja Sandžaka.

Dakle, potrebno je sagledati pravno i političko pitanje Sandžaka; autonomije Sandžaka, statusa Sandžaka i Bošnjaka u njemu, kroz ovu temu. Kada treba riješiti neko pravno pitanje, prilikom izricanja presude, pravnici kažu: „Dabu mihi factum dabo tibi jus – Dajte mi činjenice, ja ću vam dati pravo na izricanje presude.“ Sa stanovišta politike možemo reći: „Dajte nam silu i moć, dajte nam neki jak međunarodni faktor, neku moćnu instituciju poput Savjeta bezbjednosti, neki NATO pakt, pa ćemo moći pristupiti rješavanju tog problema.“

Bezbjednosne dileme

Dakle, pitanje Sandžaka se postavlja kroz ta dva problema. Da bismo mogli presuđivati o Sandžaku na osnovu činjenica, te činjenice mogu biti historijske, mogu se ticati pitanja teritorije, pitanja vlasti, stanovništva, mira i bezbjednosti, stabilnosti, ticati se opstanka naroda na prostorima Sandžaka, prije svega mislim najugroženijeg naroda – naroda Sandžaka, pitanja razvoja, demokratije itd. Ima više činjenica na osnovu kojih bismo morali pristupiti rješavanju tog pitanja. Mislim da nam neke stvari idu u prilog, iako razumijem i zabrinutost, jer postoje neke vrlo ohrabrujuće stvari, kao što je tvrdnja da je u međunarodnim odnosima došlo do promjene bezbjednosnih dilema. Dakle, nije više u pitanju tzv. bipolarna podjela svijeta, blokovska podjela svijeta, već je na sceni jedna nova opasnost koja se pojavila u svijetu, a to su tzv. ratovi treće vrste. U njih spadaju tzv. unutardržavni, međudržavni ratovi, ratovi koji se tiču neriješenih nacionalnih pitanja. Dalje, pitanje globalnog zagrijavanja, ekologija, prijetnje nuklearnim oružjem itd. Mislim da je svijet shvatio kako mora rješavati ova, do sada pitanja „trećeg reda“, kao što su manjinska prava. Jer nije samo Sandžak pitanje zbog kojeg bi se svijet mogao zabrinuti, već i neka savremena napredna društva, poput Engleske – Škotska, Kanade – Kvebek, Španije – Baskija i Katalonija. Da ne govorimo o Bliskom istoku, da ne pominjemo Kašmir itd. To su pitanja koja će natjerati svijet da ipak potraže neka rješenja i odgovore na njih. Sandžak je još jedno od tih pitanja koje ne smije biti ignorirano, bez obzira na loše stvari koje su se dešavale kroz historiju, bez obzira na neke greške koje su učinjene u ime ovog naroda, greške koje su činili naši politički predstavnici, naši državnici izabrani na izborima itd.

Konflikti „treće vrste“

Zašto govorim da je ova bezbjednosna dilema toliko bitna? Kao što ste mogli čuti i čitati, predsjednik Barak Obama je govorio o rješavanju palestinskog pitanja. Posebno je istakao kako Izrael neće moći dovijeka, vječno i toliko dugo u budućnosti ignorirati palestinsko pitanje. Zašto? Zato što tehničko-tehnološki naučni razvoj neće dozvoliti Izraelu da ignorira jedno tako goruće pitanje svjetske politike. Izrael neće više moći da ugrožava, ugnjetava, da čini genocid nad Palestincima. Šta to može značiti, odnosno kako se to treba razumjeti? To treba razumjeti kao prijetnje konflikata i ratova „treće vrste“, poput terorizma koji je već svijet o zlu zabavio. Urgentno pitanje je kako da ga svijet rješava.

Moguće je u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti, u nekim neobičnim ili običnim laboratorijama proizvesti oružja koja mogu da zaprijete itekako destabilizacijom nekih, ne samo regiona, nego i čitavoga svijeta. Sve te stvari, ta bezbjednosna dilema tjera nas da moramo rješavati ova pitanja, među kojima spada i pitanje Sandžaka. Srbija nije ugrožena! Nema više međudržavnih ratova, niti međunarodnih sukoba. NATO pakt, kao svjetska organizacija koja rješava pitanja na globalnom nivou, može spriječiti međudržavne sukobe, ali ne može rješavati unutrašnje konflikte. Oni se mogu rješavati putem pregovora, multilateralnih dogovora, uključivanjem u svjetske integrativne tokove, u EU i NATO, da bismo shvatili da se samo na taj način izbjegne jedan strah od sukoba koji bi se mogao pojaviti i na ovim prostorima. Dakle, u Evropi imamo trend regionalizma i to nisu nejasne stvari. Nijedan narod nema pravo da upravlja drugim narodom. Par in parem non habet imperium – jednak nad jednakim ne može da ima pravo. Svi su narodi jednaki na osnovu međunarodnih dokumenata, Povelje UN iz 1945., Univerzalne deklaracije dva međunarodna pakta, Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama itd. Dakle, sve su to pitanja koja nam olakšavaju rješavanje ovog našeg problema. Pitanje Bošnjaka i Sandžaka nije riješeno.

Poznato nam je kako su nacionalna pitanja i prava Bošnjaka tretirana u Ustavu Crne Gore, a kako u Ustavu Srbije. I po tim pravnim osnovama postoji niz mogućnosti za autonomiju Sandžaka ili neki stepen i oblik autonomnosti. Bar na osnovu tri člana iz Ustava Srbije – član 12 , 176 i 182 – mada ih ima mnogo više koji dotiču i spominju autonomiju, daju ustavni i zakonski osnov, ustavno-pravni osnov, da se na teritoriji Srbije neka manjinska pitanja rješavaju putem novih autonomija. Član 12. Ustava Srbije kaže: „Državna vlast ograničena je pravom građana na pokrajinsku autonomiju i lokalnu samoupravu. Pravo građana na pokrajinsku autonomiju i lokalu samoupravu podleže samo nadzoru ustavnosti i zakonitosti.“ Zatim član 176. kaže: „Građani imaju pravo na pokrajinsku autonomiju i lokalnu samoupravu.“ Postoji autonomija Vojvodine, na Kosovu je neriješen status, ali je Ustavom definiran kao autonomija, „koje ostvaruju neposredno ili preko svojih izabranih predstavnika. Autonomne pokrajine i lokalne samouprave imaju status pravnih lica.“ „Autonomne pokrajine su teritorijalne zajednice osnovane Ustavom u kojima građani ostvaruju pravo na pokrajinsku autonomiju.“

Dalje, u članu 182 se kaže: „Nove autonomne pokrajine mogu se osnivati, a već osnovane se mogu ukidati, ili spajati po postupku predviđenom za promjenu Ustava. Prijedlog za ukidanje novih, spajanje postojećih autonomnih pokrajina, utvrđuju građani na referendumu.“ Naravno, ovdje još fali volja, donošenje raznih odluka, sprovođenje procedura, shvatanje neminovnosti da rješavamo pitanje na taj način, uključivanje u evropske trendove regionalizma itd. Zahtjev Srbije da se uključi u EU jedan je od momenata kojima bi se mogla natjerati Srbija da na demokratski način riješi i ova pitanja. Imamo ideja i prijedloga za formiranje statističkih regiona. To je malo šira stvar, šira od lokalne samouprave, jer obuhvata neki širi prostor. I za to postoji ustavni osnov. U međunarodnim dokumentima imamo nekoliko tih dokumenata koji mogu poslužiti kao pravni osnov za osnivanje regija, specijalnih statusa, autonomija itd, tako da nijedna autonomija po svemu ne sliči jedna na drugu. Stoga je potrebno tragati i iznaći adekvatna rješenja i oblike nacionalne samostalnosti kroz regionalnu autonomiju.

Autor je doktor prava i bivši predsjednik SDA Crne Gore