Posvećeno svim žrtvama zločina u Štrpcima: Šutnja i čekanje

“I Allah stvori čovjeka i dade mu sve blagodati ovoga svijeta, a on, čovjek, ne mareći za ljudskost, okalja sve. Svaki pedalj trave pretvori u blato, svaku dušu progna iz božije milosti ostavljajući da vječno trajemo pod nebeskim svodom u nadi da ćemo sjećanjima utkati nur u džennetske duše svih onih koji su žrtve zlog udesa jednog vremena”.

Na pragu omalene kuće sjedjela je osamdesetogodišnja Mejra i gledala u vedro nebo, čiji su se zraci sunca probijali kroz ogromnu krošnju orahovog drveta. Kuća, oronula od vremena i ljudskog nemara, sjedinila se sa staričinim izgledom. Njene ruke, mršave i ispucale, stezale su čvrsto mačugu kojom se pridržavala za tlo. Usta suva, modra i uvučena, podsjećala su na prezimljenu jabuku, koja je zaboravljena u fioci starog kredenca. Ispod sitnih i umornih očiju, nazirali su se sivomaslinasti kolutovi podočnjaka koji su bili premreženi borama. Da je mogla da vrisne, njen bolan krik bi potresao svaki pedalj bihorskog kraja.

Ni sinoć nije spavala. Zaspala je samo na trenutak. Opet je sanjala isti san koji joj poput aveti već dvadeset godina neumorno luta dušom, prijeteći da joj samelje svaki damar oko srca. San je strašan i zlokoban. I sinoć je bila u Bistrici, svom rodnom mjestu . Vidi sebe kao djevojčicu kako viri kroz pukotinu, sakrivena u jaslima štale, Napolju zavezani oko sijena, u bolu i grču, zapomažu njeni roditelji i tri brata. To zapomaganje je propraćeno smijanjem nekih strašnih, prljavih i bradati ljudi. Odjednom vidi plamen. Snažna vatra zahvata sijeno. Zapomaganje njenih najmilijih pretapa se u kuknjavu, vrisku i naposljetku u krike smrti. Ona zavlači šamiju u usta da zločinci ne čuju njene bolne vapaje. I onda, tu pored nje, pojavljuje se njen sin Sakib. Steže ga za ruku. On se otima. Nemoćna je da se pomjeri i da bilo šta kaže. Sakib juri ka vratima i gubi se u plamenu vatre spajajući svoju dušu sa dušom svojih predaka.
– Nano, nano, jesi li se naspavala – zavikaše mališani tjerajući goveda na pašu. Ti umilni djetinji glasovi na trenutak razbiše agoniju koja je poput bršljana pustila korijenje oko njene bolne duše i koja je i u snovima razjedala. Trgla se i prag je zaškripio. Ništa im nije odgovorila, samo im je klimnula glavom.

Nana ćuti već dvadeset godina, ćuti i čeka istinu. Njeno ranjeno srce je prekriveno tamom i prazninom. Vrijeme je učinilo da sjećanja na stradanja njene porodice za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su ih četnici spalili oko sijena, polako blijede. No, niko ne zna da će ta slika vječno plamtiti u njenoj duši, iako je zamagljena velom tuge koji se nadvio nad njenom kućom prije dvadeset godina. Imala je sina Sakiba, koji je radio u Beogradu, negdje na građevini. Jedanput mjesečno je uspijevao da dođe i da posjeti majku. Htio je da zaradi, da napravi kuću za svoju majku, da dovede nevjestu, da majci podari unučad. Imao je samo nju. Otac mu je umro davno. Pao je sa sijena i parošci vile su mu se tada zarile u srce.

Tog februara 1993. godine, Sakib je krenuo iz Beograda. Majka ga je očekivala te večeri. Sakib joj je svaki put zaokruživao datum na kalendaru da je podsjeti na dolazak. Ovog puta je bio zaokružen 27. februar. Majka, kao i svaka druga, spremala je najukusnija jela za svog sina, jer joj se svaki put činilo da je sve mršaviji . Znala je da voli pitu ukotur. Dok je tanjila jufke, njen Sakib se približavao Štrpcima. Svaki dolazak kući činio ga je srećnim. Bio je vezan za svoju majku. Osim toga, na posljednjem saboru na Turjaku, upoznao je Eminu. Dala mu je čevre. Obećala mu se.

U kupeu su mu bili saputnici Dragan i stara Milijana, sin i majka. Bili su u posjeti Draganovoj sestri Ljubici u Beogradu. Živjeli su u Beranama. Brzo su se upoznali. Da li zbog želje da dobiju na vremenu i da što prije stignu, ili zbog ljudskosti i topline koja je izvirala iz njihovih duša, ovo troje ljudi nije prestajalo sa pričom. Tu u kupeu stopila se ljudskost.

Ubrzo su stigli u Štrpce. Tog dana je voz neuobičajeno dugo stajao na stanici. Sakib je nekoliko puta ustajao i nekakav crv sumnje mu je razjedao srce. Strah mu se uvukla pod kožu. Rat je uveliko buktao u Bosni, a oni tu, u dijelu teritorije Bosne i Hercegovine. Vidjevši ga zabrinutog, stara Milijana mu pruži pola jabuke, a drugu polovinu dade sinu Draganu. Baš u tom trenutku u kupe uđoše dva naoružana muškarca, pripadnika srpskih paravojnih formacija. Nosili su maskirane uniforme. Bili su prljavi,kosmati i bradati. Jedan od njih dvojice je imao kokardu na kojoj je bila ucrtana trobojka. Zatražiše im lične karte. Nedugo zatim, Draganu i Milijani vratiše isprave, a Sakibu rekoše da pođe sa njima. Sakib se strese, ali se strese i starica.
Gdje ćete ga za ime boga – zavika usplahirana Milijana.
Gledaj svoja posla baba – zavika oštro jedan od njih.

Sakib je nijemo gledao nemoćan u tom trenutku da išta kaže. Pogledao je u Dragana i kao da traži pomoć, i pružajući mu torbu, tiho je izgovorio:
– Čuvaj mi ovu torbu, unutra je nešto za moju majku.
Dragan je samo klimnu glavom
– Daj tu torbu ovamo – ljutito reče onaj isti vojnik, koji se prethodno obratio Milijani.

Dragan nemoćno pruži torbu ka njemu, a on je drsko i alapljivo povuče ka sebi i ubrzo je otvori. Zavukao je svoju prljavu ruku i počeo nešto da traži. Nezadovoljan onim što je našao, baci je Milijani ispred nogu . Milijana se saže i drhtavim rukama privuče torbu k sebi.

Nakon izvjesnog vremena iz voza je sišao Sakib pod pratnjom ova dva vojnika, koji su ga prijeteći oružjem pripojili većoj grupi civila, koji su bili opkoljeni vojnicima. Zvižduk voza pomiješan sa krikom bola stare Milijane odzvanjao je tog strašnog februara kroz promrzlu golet krvavih Štrpaca.

Dragan je ćutao i trpio tu zlokobnu tišinu svjestan da će do kraja života živjeti sa osjećanjem sramote zbog nemogućnosti da pomogne nemoćnom, a duboko u duši je osjećao krivicu da je ćutanjem na neki način učestvovao u zločinu hladnog ubijanja nemoćnih i nevinih.

Februarska zima je tog dana Sakibovu dušu stopila sa drhtanjem pahuljica koje su bježale od zamagljenih zvijezda i koja će,možda, nadu za trajanjem pronaći pod crnom i hladnom zemljom. Zao usud ljudskog zločinstva je tog dana svojim kandžama proždro još sedamnaest nevinih duša. Tijela žrtava koja su nosili biljeg druge vjere, nikada nijesu pronađena, a kosti sakrivene od stuba srama ljudskog zločina, odnijela je surova Drina razbijajući muk tišine ljudskog stradanja.

I evo, majka i poslije dvadeset godina ćuti i čeka. Njena duša trpi. Očajni uzdah nade nikako da zamre. I dok se njen prigušeni plač širi selom, vjetar iz tajnovitog pravca poče da joj mrsi sijedu kosu i da joj povlači šamiju unazad. Povukla je i prekrila čelo. Lijevo oko nikako da joj sasuši. Evo dvadeset godina, neprestano, suze joj kvase lice i to samo iz lijevog oka. Možda se nadaju da dopru do njenog srca i na trenutak ugase vatru bola koja je peče i koju nikakve vode ne mogu ugasiti, možda….

Spušta se mrak. Gluva je tišina. Jedino se čuje treperanje gore koja se polako gubi iza magle. I opet se čuju šumovi. Možda su to sjećanja majke, koja ljube svaku stazu kojom je prolazio njen Sakib. Ali ne, crni džip se zaustavi ispred Mejrine kuće. Izađoše dva čovjeka. Starica ih je nijemo gledala dok su silazili i gazili po uskom puteljku popločanim grubo klesanim kamenom. Sakib je prije odlaska taj puteljak popločao. Znao je da u proljeće kada snijeg počne da se otapa sa planine, voda dopre i do njihove kuće i pravi rupe. Eto, ova dva čovjeka gaze tim puteljkom i gledaju da ne isprljaju cipele. Prilaze starici nadajući se da će da ustane. Međutim, starica je poput klade pričvršcena za svoj prag i suznim očima ih gleda. Čeka šta će da kažu. Nada se da su, možda, pronašli Sakibovo tijelo i da će konačno njegove kosti ukopati i dati mu spokoj duši.

– Nano, kako si – misleći da ne čuje dobro reče povišenim tonom neznanac.
Starica je ćutala gledajući u dva čovjeka na čijim usnama se mogao uočiti vještački smiješak. Jednog je prepoznala. Bio je to njen komšija Refo.
– Nano – povišenim tonom zavika Refo – prepoznaješ li me?

Starica je i dalje ćutala, ali tu njenu tišinu razbiše koraci još jednog muškarca koji im je prilazio noseći džak. Gledala je u ono što je taj čovjek nosio. Srce poče da joj lupa, a svaki damar tijela se zateže.

– Nano, zavika opet Refo. Ovi dobri ljudi su ti donijeli džak brašna, evo, vele i šećera ima.
Oštar bol još jednom probi staričine grudi, a iz onog lijevog oka prestadoše suze da liju. Ćutala je, ali njena slomljena duša trpjela je svu patnju ovoga dunjaluka.
– Nano – potkoljenčivši se opet prozbori Refo – gdje ćeš da ti ovo spustimo?

Ćutala je i skrenula pogledom ka klupi ispod oraha. Nijesu shvatili da ih u ovom trenutku niti vidi, niti čuje. Gledala je u daljinu i čekala.
Misleći da im pogledom ukazije na klupu, spustili su džak na nju. Međutim, džak se rascijepa i brašno poče da ispada. Nekako su uspjeli da ga smjeste na sredinu klupe gazeći svojim cipelama po njegovim ostacima rasutim po bašti. Refo tada priđe starici držeći marker u ruci.

Nano – sada joj već nježnije reče hvatajući je za mršavu ruku pa nastavi- sjutra su izbori, doći ćemo rano da glasaš, evo ti ovaj broj da zaokružiš – i napisa joj na dlan.
U tom trenutku Mejri zadrhtaše ruke i bijesno ih steže. Bolan krik se proteže njenim tijelom. Ovi ljudi se uznemiriše i bez pozdrava odoše.

Uskoro stara Mejra uđe u svoju trošnu kuću. Rano je legla. Ujutru je mrtvu pronašao Refo, koji je doveo izbornu komisiju za još jedan glas.

Na starom otomanu ležalo je beživotno tijelo Sakibove majke. Tu pored njene glave, ležala je i torba koju je Dragan davno donio i ispunio obećanje dato Sakibu onog kobnog dana na stanici u Štrpcima. Na lijevoj šaci, s unutrašnje strane, nazirala se plava boja od markera. Suze jedne nesrećne majke su te večeri obrisale broj koji je u ovom suludom vremenu mjerilo ljudskih vrijednosti. Dvadeset godina se ucvijeljena nadala da će zvijeri koji su vjeru i ime uzeli za krivicu njenom Sakibu, biti uhvaćene, a ovi neljudi joj upisaše broj na ruku kojom je milovala svog Sakiba.

Tog dana su je ukopali. Nije bilo plača niti suza, jedino je bilo ljutnje i mrmljanja jer se džematlijama obuća lijepila za blato pomiješano sa prosutim brašnom.
Mezar su obilježili kamenom iz čijih se šupljina i dalje čuje vapaj jedne majke da i mrtva čeka istinu. Sivilo kamen na mezaru svjedočiće o ukletoj sudbini čovjeka i njegovom usudu da često bude nedužna žrtva rulje bezumlja i nedokučive tajne i bezdana ljudske prirode.
Istorija se ne ponavlja, čovjek je onaj koji se ponavlja!

Autor: Mirsada Bibić Šabotic,prof.