Politika i teopolitika u borbi za Palestinu

Argument o Jerusalimu kao jevrejskom gradu se permanentno ponavljao i bio efektivan elemenat u cioniostičkoj propagandi, iako se s lakoćom može dokazati, kako biblijskim, tako i istorijskim argumentima, da je ovakvo pisanje istorije irelevantno i nesigurno.

Okupacija Palestine i život pod okupacijom traje mnogo prije proglašenja nezavisnoisti države Izrael. Prvi talas jevrejskih doseljenika iz Evrope u Palestinu 1880. godine, početak sukoba i napetosti iz 1920. godine, rat iz 1948. i 1967. godine, prvu Intifadu iz 1987., mirovni proces iz Osla, širenje useljeničkih naselja, drugu Intifadu iz 2000. godine, izgradnju separacijskog zida i sadašnji život pod okupacijom, u školskim istorijskim udžbenicima najčešće se zaobilaze. S druge strane, međunarodna zajednica stoji kao nijemi posmatrač.

No, da se malo osvrnemo na povijest cionističkog pokreta. Ruski ljekar Leon Pinsker je postao cionista zbog ruskih programa 1870-ih, dok je austrijski novinar Teodor Herzl, inače sekularizovani Jevrej, bio pod uticajem bečkih novina „Neue Freie Presse“. Pinsker se protivio svakoj težnji povezivanja cionizma sa Palestinom. On je na umu imao područje u Sjevernoj Americi ili azijskom dijelu Turske. Ideja o formiranju jevrejske države na području Palestine mu se dopala, ali on kaže: „Mi, prije svega, ne smijemo sanjati o izgradnju stare Judeje (jevrejska država). Ne smijemo se vezati za mjesto gdje je naš državni život jednom nasilno uništen i prekinut… Sveta zemlja neće biti cilj naših postojanja, već vlastita zemlja… Tamo želimo ponijeti misao o Bogu i Bibliju. Jer, samo to je učinilo našu staru domovinu svetom zemljom, a ne Jerusalem ili Jordan.“ Herzl je na umu imao Argentinu ili Palestinu. Palestina je trebala imati prednost jer je to „jevrejski nezaboravljeni dom“. Iako je Palestina bila pogodna, on je bio spreman uspostaviti jevrejsku državu na bilo kojem drugom mjestu s pogodnim geološkim, klimatskim i prirodnim uslovima za naseljavanje. Herzl je vodio pregovore sa turskim, engleskim, ruskim i italijanskim državnicima o prepuštanju područja za osnivanje jevrejske države Palestine ili nekog drugog dijela osmanske Zapadne Azije, Kipra, Ugande ili Kenije. Mnogi Jevreji u svijetu, dok se ovo dešavalo, imali su kritičan stav prema cionizmu. Vjerovalo se da će se povratak u Palestinu desiti kada se Mesija pojavi. Zato je Herzl optužen da se pobunio protiv božanske sudbine egzila i da je preuzeo uloge Mesije, umjesto da čeka njegov dolazak. Jevreji širom Evrope i Amerike su u Herzlovoj teoriji vidjeli rizik. U tom situaciji osnovana je organizacija Mizrachi, koja je naglašavala spojivost cionizma s judaizmom.

Na cionističkom kongresu je razmatrano pitanje mjesta koje je najpogodnije za svetu zemlju. Odlučeno je da je to Palestina, iz praktičnih, ne iz principijelnih razloga. Migracija u Palestinu je nazvana „aliya“, riječ koja znači uzdizanje, a uzeta je iz biblijske Druge knjige dnevnika 36:23 i Ezdre 1:3, gdje perzijski kralj Cyrus, neposredno pred pokret iz vavilonskog zatočeništva, kaže: „Ko je između vas od svega naroda njegova? Bog nebeski neka bude s njim, pa nek’ ide u Jerusalem u Judeji i neka zida dom Gospodina Boga Izraelova.“ Herzl nije mogao zamisliti da će se Arapi suprotstaviti cionizmu. Jedan od cionista tada kaže: „Zemlja Izrael je mjesto jevrejskog naroda… Ovdje su napisali Bibliju i dali je svijetu.“ Protjeran iz Palestine, jevrejski narod je ostao vjeran toj zemlji u svim onim zemljama u kojima su živjeli u tuđini i nisu nikada prestajali da se mole i nadaju povratku. Međutim, u njihovoj deklaraciji se govori o potpunoj jednakosti svih državljana i o jednakim političkim i društvenim pravima, neovisno o vjeri, rasi ili polu.

Na konferenciji u Versaillu 1919. godine predstavljen je memorandum kojeg je izradio World Zionist Organization, u kojem se govori da bi područje buduće jevrejske države trebalo obuhvatiti i Zapadnu obalu i područje južno od rijeke Litani u Libanu. Uoči Sinajskog rata 1956. godine Moše Dajan je objavio da je dužnost izraelske armije voditi rat za uspostavljanje jevrejske imperije kao konačnog cilja. Ben-Burion je nešto prije toga rekao da se granice buduće jevrejske države ne trebaju obznaniti. Moše Dajan isto kaže: „Prije 20 godina nas je bilo 600.000, a sada nas je skoro tri miliona. Ne bi trebalo da postoji Jevrej koji kaže ‘dosta je'… Vaša dužnost je ne zaustaviti se. Vaša dužnost je držati mač izvađenim, imati vjeru i vijoriti zastavom. Vi ne smijete reći ‘stop’ i reći ‘to je sve, samo dovde’. Jer ovo nije sve.“ Kada je Menahem Begin 1977. godine postao predsjednik Vlade Izraela zahtijevao je da međunarodna zajednica ima biblijsko razumijevanje za izraelsku politiku. Svoja prava na Svetu zemlju temelje na Bibliji, u Prvoj Mojsijevoj knjizi 15:18, gdje im je Bog dao obećanje: „Sjemenu tvojemu dadoh zemlju ovu od vode egipatske do velike vode, vode Eufrata.“

Jevreji baziraju svoje pravo nad Svetom zemljom jer Biblija spominje da je njihov predak Izak (Ishak a.s.) živio u Svetoj zemlji. Međutim, prema biblijskom kazivanju Abraham (Ibrahim a.s.) je imao još sinova. Sa Hagarom (Hadžera) imao je Jišmaila (Ismaila a.s.). Biblija spominje da je Abraham, poslije smrti Sare, oženio Keturu sa kojom je imao još šest sinova. Stoga, prema biblijskim osnovama i drugi narodi, osim Jevreja, mogu zahtijevati pravo na Svetu zemlju.

Argument o Jerusalimu kao jevrejskom gradu permanentno se ponavljao i bio efektivan elemenat u cioniostičkoj propagandi, iako se s lakoćom može dokazati, kako biblijskim, tako i istorijskim argumentima, da je ovakvo pisanje istorije irelevantno i nesigurno. Još za vrijeme 5. milenijuma prije nove ere postojale su, prema arheološkim pronalascima, nastambe u okolini Jerusalima. Najranije poznato stanovništvo bili su Kananićani, za koje se vjeruje da su naselili ovaj prostor 3.000 godina prije nove ere, dakle 1.800 godina prije dolaska Izraelćana.
Na temelju iznijetog očigledno je da je cionistička okupacija Palestine i svakodnevno ubijanje nevinih ljudi bespravno i skandalozno. Još veći nosens jeste što se sve to dešava pred očima međunarodne javnosti.

Autor: Prof Dr Hfz Almir Pramenković

Izvor: IslamskaZajednica.org