PITANJE: Molim Vas da mi odgovorite da li je supruga dužna da izdržava muža od svojih primanja. Moj muž je zdrav i sposoban za rad. Nakon petnaest godina rada kaže da mu je dosta i očekuje da živi od mojih primanja. Uz to još želi da raspolaže mojim imetkom i određuje gdje i kako ću ja trošiti svoja primanja. Ja školujem našu djecu i brinem se o svim našim materijalnim obavezama. Da li ikakvo pravo ima moj muž na moja primanja, ukoliko ne želi da radi zbog svoje lijenosti i ko je odgovoran ukoliko dođe do raskida bračne zajednice, koji je neminovan, ukoliko on ovako nastavi.
ODGOVOR: Uzvišeni Allah je muškarcu i ženi dao posebne uloge i zadatke u braku, to jest propisao im prava i obaveze koje su svako od njih dužni da izvrše, kako bi njihov zadatak na ovom svijetu bio u potpunosti ispunjen.
U tom kontekstu Allah dž.š. je propisao da su muževi, to jest muškarci, dužni brinuti i starati se o izdržavanju svoje porodice, štititi i čuvati njenu čast i dostojanstvo, kako kaže Uzvišeni: “…otac djeteta je dužan da ih prema svojoj mogućnosti hrani i odijeva…” (El-Bekare, 233), zbog čega je njihova uloga u odnosu na ženu, to jest suprugu, prilično odgovornija i teža, te su stoga i jedan stepen iznad njih, shodno 228. ajetu sure El-Bekare: “…muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen…”
Shodno porukama pomenutih ajeta, islamska ulema je zaključila da jedna od osnovnih dužnosti muža prema svojoj supruzi jeste materijlano izdržavanje, to jest njena ishrana i odijevanje u skladu sa njegovim materijalnim mogućnostima. S druge strane, prema propisima islama, žena, bilo da je riječ o onoj u braku ili koja još nije zasnovala bračnu zajednicu, ima pravo na rad, to jest svoju zaradu, pod uslovom da je taj posao, to jest njena aktivnost na poslu, u skladu sa propisima vjere i nije na štetu porodice. Zarada koju žena dobije od svog rada jeste njen lični imetak na koji ona ima pravo po propisima Šerijata, kojeg može trošiti u skladu sa svojim željama. U tom slučaju muž nema pravo tražiti od svoje supruge da ona daje njemu na raspolaganje njen imetak, kako bi ga on raspoređivao i trošio prema svojim prohtjevima. Ono našta muž ima pravo jeste dogovor da, u skladu sa njihovim poslovima, to jest primanjima, zajedno učestvuju u obezbjeđivanju materijalne egzistencije porodice i unapređenju životnog standarda, jer ipak posao žene zahtijeva njeno odsustvo iz kuće, a to znači odricanje muža od nekih svojih prava i lagodnosti koje su mu na raspolaganju kada je supruga u svom domu, te stoga ima pravo tražiti da postignu dogovor o zajedničkom vođenju brige o porodici.
Ono našta muž nema pravo jeste da bez opravdanog razloga u potpunosti zanemari svoju obavezu na rad i zaradu i pravo supruge na izdržavanje i sam postane ovisan od pomoći drugih, ili ovisan od primanja svoje supruge.
Muž nema pravo na izgovor, ili opravdanja tipa „dosta sam radio“, „dosta mi je više svega“ i slično, jer obaveza izdržavanja svoje porodice i svoje supruge nije vremenski ograničena, ona je trajna i ne završava se dok je čovjek u životu. Stoga čovjek nema pravo na nemar, jer u tom slučaju krši Allahov imperativ, uskraćuje pravo drugima i bit će odgovoran na ovom i budućem svijetu.
Ukoliko postoje opravdani razlozi, kao što je: bolest, nesposobnost za rad i sl., gdje nemogućnost rada i zarade nije uzrokovana željom muža, već objektivnim okolnostima, obaveza izdržavanja porodice može biti podijeljena među bračnim drugovima ili preuzeta od strane supruge, ali i u tom slučaju mora postojati poštovanje i spremnost na dogovor po pitanju trošenja zarađenog imetka.
Muž koji je sposoban za rad ima mogućnosti da radi i zaradi kako bi izdržavao svoju porodicu, a koji zbog lijenjosti i nezainteresovanosti odbija posao, nema pravo na lični imetak supruge, niti raspolaganje njime, tako da ne može tražiti da se iz tog imetka hrani i izdržava. Od tog imetka ima pravo samo na ono što mu njegova supruga svojom voljom pokloni ili ustupi. Ukoliko suprugu u takvim okolnostima izda strpljenje i ne prihvati izdržavanje muža iz svoje zarade, a to uzrokuje razvod braka, odgovornost i grijeh je na mužu zbog neizvršavanja svoje obaveze propisane vjerom.
PITANJE: Primila sam islam prije osam godina i oblačim se po propisima islama, a moja cijela rodbina me se odrekla.
Moja majka je stara i bolesna i ja bih imala želju da je posjetim, međutim ona uvjetuje da se pojavim obučena kao nekada.
Ne mogu da udovoljim ovoj želji svoje majke, a ona ne želi nas susret, mene sa hidžabom, po cijenu da se nikada više ne vidimo. Molim Vas da mi odgovorite šta da radim.
ODGOVOR: Uzvišeni Allah je Milostiv i on iz Svoje milosti upućuje one koje hoće. Čovjek je taj koji se trudi, ali njegov trud može uroditi plodom samo onda kada se spusti Božja milost i uzrokuje rezultat.
Prihvatanje islama na našim prostorima od strane člana porodice koja nije muslimanska se doživljava od strane njenih članova veoma često tragično i problematično, tako da nerijetko dolazi do prekidanja svih odnosa i kontakata međe članovima rodbine.
Osoba koja prihvati islam mora biti toga svjesna i spremna na to, te ukoliko se nađe u takvoj situaciji jedino što joj preostaje jeste dova Uzvišenom Allahu da uputi njenu porodicu na put istine i podari joj snagu razumijavanja. Ono što osoba koja prihvati islam mora znati jeste da joj islam ne zabranjuje kontakte sa svojom porodicom, uz poštovanje propisa vjere islama, tako da ne smije činiti, niti učestvovati u činjenju nečega što je po islamu haram.
U konkretnom slučaju majka odbija da primi kćerku sa hidžabom i taj problem može biti prevaziđen, jer žena muslimanka može skinuti hižab, to jest biti otkrivene kose pred svojom majkom, ocem i bliskim članovima rodbine, tako da možete obećati svojoj majci da ćete pred njom u toku posjete biti bez hidžaba, pod uslovom da vašem susretu ne prisustvuju stranci, to jest muškarci koji nisu bliski rod.
Trebate ispuniti želju majke na prethodno pomenuti način i pokušati da u susretu i međusobnom razgovoru omekšate njeno srce, kako bi postala spremna da se susrećete i viđate onako kako Vi želite, to jest kako Vam propisi vjere nalažu.
Rešad-ef. Plojović, muftija beogradsko-novosadski
Članak preuzet iz časopisa Glas islama, 15. decembar 2010.
