Piše: Dr. Harun Crnovršanin
U Novom Pazaru je ostalo još pet do šest orijentalnih gradskih kuća koje bi, uz malo razumijevanja gradskih vlasti i bošnjačkih političara mogle da se spase. Međutim, zadnjih 30 godina zaštita bošnjačkog kulturnog naslijeđa skoro da nikom nije padala na pamet. Borba za vlast u Sandžaku je bošnjačke političare pretvorila u najveće neprijatelje koji se uništavaju do istrebljenja.
Parola da su ove kuće „pod zaštitom države“ je obična floskula u koju mogu da vjeruju samo naivni. Skoro svi objekti koji su imali ovu oznaku propali su- nepovratno nestali ili su u bijednom stanju. Prepušteni zubu vremena, nemaru onih koji bi trebali da brinu o bošnjačkoj kulturi, ovi dragulji nestaju pred našim očima kao da se to nas ne tiče, i kao da će nam grad biti ljepši ako se te „straćare“ uklone. Naprotiv, njihovim rušenjem Novi Pazar gubi orijentalni duh i postaje bezlična skupina zgrada.
„OPŠTINA NEMA PARA“
U Novom Pazaru je ostalo još pet-šest kuća prelijepih orijentalnih kuća. O njima brinu samo oni koji u njima žive, koji su svjesni šta posjeduju i koji čuvaju amanet svojih predaka i sjećanja na njih. Koji kog se od obratio Opštini za finansijsku pomoć radi renoviranja svojih kuća dobio je isti odgovor: „Opština nema para!“
Tako su nasljednici ovih kuća prinuđeni da sami, iz svojih kućnih budžeta, odvajaju novac za raznorazne popravke kako bi sačuvali sjaj i ljepotu istih. U jednom od najstarijih naselja u gradu-u mahali Parice, u krugu od 500 metara, još uvijek prkose zubu vremena četiri prelijepe orijentalne kuće. To su: – kuća familije Trtovac,
– kuća familije Ramović-Eminbegović,
– kuća familije Gicić i
– kuća familije Šušević.
DANAŠNJA KUĆA TRTOVACA PRIPADALA JE FAMILIJI NOKIĆ
Kuća familije Trtovac nalazi se nedaleko od moje porodične kuće. Pored nje sam prolazio bezbroj puta, ali nikada nisam ušao u nju da vidim kako izgleda njena unutrašnjost. Radeći ovaj serijal tekstova o orijentalnim kućama u Novom Pazaru, dao sam sebi u zadatak da obiđem i ove četiri naprijed navedene kuće. Kuća Trtovaca spolja izgleda zaista impozantno, liči na orijentalne kuće u Istanbulu, ili na nekadašnje kuće osmanlijske kuće u Seljaniku (Solunu).
Preko svoga prijatelja Eldara Šehovića, čija je kćer Alma udata u kuću Trtovaca, zakazao sam susret sa Džemailom Trtovcem (1951), najstarijom muškom glavom u ovoj familiji. Sa Džemkom se znam odavno obzirom da smo takoreći komšije. On je poznat kao vrsni sportista u gradu. U čaršiji ga znaju pod nadimkom „Fišer“. Uvijek veseo i nasmijan dočekao me je, sa suprugom Mikicom, na vratima i srdačno bujrumisao. Iako je prošlog mjeseca imao zdrastvenih problema nije htio da me odbije. Čuo je za moj višegodišnji naporni rad na istraživanju naše historije i pisanju knjiga, pa je i on želio da, sa pričom o svojoj kući, ostavi sjećanje mlađim generacijama.
Na moje pitanje da mi nešto više kaže o historijatu kuće Džemail je priču počeo ovako:
„Prvi vlasnik ove kuće bila je Ema Nokić, jedihnica iz bogate familije koja se udala za moga deda Osmana Trtovca (1891-1955). On je bio pripsan, veoma lijep čovjek, ali nije imao nikakvo bogatstvo. Kad se oženio bio je go -ko pištolj. Ema Nokić je u braku sa njim rodila sina koji je, nažalost, nakon 3 godine umro. Ubrzo za njim umrla je i Ema, pa je kuća ostala na deda Osmana Trtovca.
Ema Nokić je, pored ove kuće na Paricama, imala veliko imanje u Selakovcu i u selu Požegi. U Selakovcu je imala 5 hektara plodne zemlje, a u Donjoj Požegi 25 hektara. Poslije Emine smrti Osman Trtovac ženi drugu ženu- Esmu Petlaču (1905-1984) iz Luga sa kojom je imao 5 sinova: mojeg oca Asima (1928-1999), zatim Hilma (1929-2004), Mehmeda-Meha (1935-2002), Fadila-Fačeta (1938) i Ismeta-Meta (1944-2005). Od njih je jedino Fače živ i on je u Australiji u gradu Melburnu.
Moj otac Asim je u braku sa mojom majkom Fadilom Koničanin dobio mene (Džemaila) i kćerke Muzejenu-Musku i Zihniju, ona radi kao pedagog u školi Stanika Radovanović-Cana. Amidža Hilmo je u braku sa suprugom Nedžibom Bošković, rodom iz Pljevalja, dobio sinove: Kenana, koji je preselio na Ahiret i Adnana, koji radi kao stomatolog.
Moj drugi amidža Mehmed-Meho je sa suprugom Ifetom Koca dobio sinove: Osmana i Mirsada koji je rano preselio na Ahiret. Amidža Fače živi u Melburnu i u braku sa Nenom Kolašinac dobio je sinove: Suada i Samira i kćer Semihu. I najmlađi amidža Ismet-Meto je u braku sa Azizom Krkušić (1945) iz Škrijelja dobio sinove: Sulejmana i Birtana i kćer Mersiju. Ja u braku sa mojom ženom Mikicom imam dva sina: Emira i Jasmina. Emir (1985) je vozač u državnom dečjem vrtiću a Jasmin (1986) je profesionalni fudbaler.
OPIS KUĆE TRTOVACA
„Nakon rata, kroz tzv. Argrarnu reformu, komunisti su nam sve oduzeli, osim ove kuće i bašče oko nje. Ova velika, stara kuća na Paricama imala je oko sebe 33 ara placa. Izgled unutrašnjosti ove kuće je ranije bio drugačiji, ali se vremenom mijenjao dograđivao, pregrađivao. Ova kuća ima dva sprata i podrume, dvije izbe. Ukupna površina stambenog prostora je preko 300 metara kvadratnih. Na prvom spratu je imala 4 velike sobe sa velikim hodnikom, 2 hamama (kupatila), pozadi kuće bila je „sudurma“ (ostava za smok-mlečne proizvode), mutfak (kuhinja) i sušaru za meso.
Ispred kuće je bila „Dišer avlija“ ograđena zidom od ćerpiča. U toj avliji bila je velika štala i magacini za jabuke. Sa gornje strane Trtovske kuće, pored zida prolazio je jaz iz Salakovca koji je išao pojlima, ispod Druma i dolazio na Parice pored naše kuće. Tu se nalazilka vodenica koju su držali braća Gicić: Aljo, Bušo i Iso. Vodenica je imala tri vitla i tu se mljelo žito ko bi donio.
Naša kuća je na spratu imala također 4 velike sobe i veliki ćošak (divanhanu sa minderlucima). Na spratu nije bilo dušekluka, već spavaće sobe. Na prvom spratu, u dvije sobe, okrenute ka ulici, suprotno od prozora, bili su jugluci koji su služili za ostavu drva za grijanje. Oni su bili visine 60 cm sa 4 dolapa (vratanca). Iznad jugluka, sa lijeve strane, bili su: hamam, pored njega furuna, pa dušekluci do plafona. Hizmećarske poslove u kući i oko kuće radili su bračni par: Osman i Hata sa Pojla. Hata je bila sestra Ćaza Bihorca.
„IAKO JE KUĆA „POD ZAŠTITOM DRŽAVE“- O NJOJ NIKO NE BRINE“
„Kuća Trtovaca je prije 20 godina stavljena „pod zaštitu države“, kao jedna od najljepših gradskih orijentalnih kuća u Novom Pazaru. Ja sam išao u Opštinu da tražim finansijsku pomoć za odžavanje kuće. Tamo su mi kazali da „nemaju para“.
Nasljednici braće Trtovaca su prije 15 godina, kod Agencije za restituciju (Agencija za povraćaj imovine) u Kragujevcu zatražili povraćaj otetog zemljišta (25 hektara u selu Donja Požega). Tročlana komisija iz Geodetske uprave je ovo zemljište procijenila na 2,5 miliona eura. Međutim, Agencija u Kragujevcu je isto zemljište procijenila na smiješnih 500.000 eura. Prije četiri godine nasljednici su dobili pravosnažnu presudu na navedenu sumu koja je bila podijeljena na 20 nasljednika, tako da je suma po nasljedniku bila od 15-20.000 eura. Da stvar bude još gora, ova suma nije isplaćena odjedanput, već u ratama, jedanput godišnje u iznosu od 700-800 eura!“
P.S. Autor ovog teksta se zahvaljuje Emiru Trtovcu na pomoći u prikupljanju podataka.
