Odgovor Bošnjacima na crnogorski način

Gusinje – Ako predstavnik vlasti, makar i lokalne u Plavu, kao Sadrija Balić, javno saspe u lice Crnogorcima ili Srbima da se Ali-paša borio «protiv neprijatelja, protiv Crne Gore i Crnogoraca», pa da mu zato u Crnoj Gori treba neki dvorac, onda to nije ni naivno, ni slučajno, jer to su riječi legitimnog predstavnika naroda, a u ovom slučaju nacionalne ili, kako se to u EU definiše, etničke, odnosno jezičke manjine.

Bivši kajmakam Sarajeva i Gusinjske kaze Ali-beg Šabanagić za Balića je oslobodilac, pa je sljedstveno tome Crna Gora okupirala Plav i Gusinje. Presjekla je time i moguću “zelenu transverzalu” prema Bosni i Hercegovini. Ali-paša se pobunio protiv odluka Berlinskog kongresa, jer je poštovao međunarodne ugovore taman koliko to danas Turska i Albanija poštuju, naročito američki zubar Sali Beriša, a da se i ne pominju narkosecesionistički “političari” iz Prištine.

Turske pogranične karaule su srušene 1876. i 1877. godine, shodno odlukama Berlinskog kongresa, a tamo su bile, jer je to do tada bila Turska okupaciona teritorija i to Ali-paši nije smetalo.  Niko u Crnoj Gori nije tada ratovao protiv Albanaca, ali jeste protiv Turaka, pa pošto je Turska, kao okupator i agresor na Balkanu, izgubila rat, morala je da snosi i posljedice.  Ona je to i priznala, a onda se Ali-paša pobunio, jer mu je zasmetao četvrti sultan koga je služio Abdul-Hamid Drugi, (prethodna tri, Abdul-Medžid, Abdul-Aziz i Murat Peti nisu), jer je morao priznati odluke sedam pobjedničkih sila.  Pobunio se pošto se najednom sjetio da mu smeta da bude u Crnoj Gori, iako mu nije smetalo da bude u “Turskoj” pod tri prethodna turska sultana, a dijelom i pod Hamidom Drugim. Smetala mu je “crnogorska okupacija”, ali ne i turski zulum nad hrišćanima, nad Crnogorcima i Srbima, možda zato što je i sâm bio, iako Albanac, osmanlijski zulumćar, kao visoki sluga Otomanskog carstva.

To je historija, a kada se ona upotrijebi u dnevnopolitičke svrhe, onda se postavlja pitanje da li slaviti Ali-pašu u njegovom dvorcu da bi se pokazalo da opstaju duh secesije i pretenzije na crnogorsku državnu teritoriju ili podići spomenik kralju Nikoli baš u Gusinju ili Plavu, koje je on oslobodio 1912. Ali, bez obzira da li se gleda iz crnogorskog ili albanskog ugla, ne može se istorija zloupotrebljavati van vremenskog konteksta, jer to može samo da raspiri stare mržnje.  Neoprezni Sadri je rekao šta stvarno misli (nažalost, ne samo on) zbog čega će sve od Ulcinja do Gusinja biti veliki problem Podgorice.  Jer, jasno je iz Balićevih riječi da on i slični nijesu odustali od Frašerijeve ideje o svim Albancima u jednoj državi, zbog koje Balkan nikada neće imati mira.  Takvi kao on će i u Crnoj Gori napraviti Kosovo, čim im se ukaže prilika ili dobiju mig spolja.  Takvi kao on održavaju vlast Mila Đukanovića, jer je ona dobro tlo za njihov separatizam, a on, zauzvrat, mora da prizna narkodržavu sa sjedištem u Bondstilu, i da uspostavlja sa njom diplomatske odnose da ne bi otišao u Bari.  Balić vaskrsava mračne ideje Prizrenske lige, koja je podržala Ali-pašu.  Takvi će dići novu «Gusinjsku bunu» poslije, zna se čijeg, miga spolja.

Gospodar bi trebalo da objasni zbog čega misli da su dobri odnosi sa zločinačkim režimom u Prištini i Ali-pašinim sljedbenicima, poput Sadrija, veći interes za Crnu Goru nego odnosi sa Srbijom, pa bezobzirno narušava odnose sa Beogradom, a poslušno ih gradi sa Prištinom?  Zašto Gospodar, ili bar neko od njegove posluge, nije reagovao na Balićevu varnicu da su “okruženje” (svi mi?), Crna Gora i Crnogorci neprijatelji.

Izvor: Dan.co.me