Od hajduka do četnika – rakija, bijeli luk i so

1
0

Sandžak PRESS – Početkom devedesetih godina prošlog vijeka na jednom skupu u Bosni srpski nacional šovinista Dobrica Ćosić je rekao: „Mi sa vama Bošnjacima nismo imali problema sve dok niste počeli da razmišljate svojom glavom“. Ova rečenica potvrđuje da Srbima smeta svako razmišljanje Bošnjaka koje je napredno, nadahnuto i afirmativno. Svaka aktivnost koja Bošnjake izvodi iz kolotečine neznanja, podaništva i vazalstva nailazi na osudu srpskih nacionalista, posebno srpske intelektualne elite koja je glavni generator i inicijator svih negativnih radnji uperenih protiv nesrba, a posebno protiv Bošnjaka.

I Genocid u Srebrenici je inspirisan mitovima i legendama koje su „vaskrsli“ moderni srpski šovinisti poput pomenutog Ćosića. Za njim ništa ne zaoostaje ni Matija Bećković koji je Bošnjacima drsko poručio „Ćeraćemo se još“. Tu su i Milorad Ekmečić koji je rekao: „Ko drži Vardarsku Makedoniju hegemon je Balkana, zatim širenju preko Save i Dunava na sever, te preko Drine na zapad, jer svi koji govore hrvatski ili srpski su “čisti Srbi” rasuti po “različitim Kraljevstvima i Provincijama”. Stevan Moljević je advokat iz Banjaluke, koji 1941. piše “…koja ima (Velika Srbija) da obuhvati celo etničko područje na kome žive Srbi”. Moljević je definisao granice srpske države koje su se skoro u cijelosti poklapale sa granicama Jugoslavije. Izuzeta je samo Slovenija i deo Hrvatske oko Zagreba, kao i dio Istre.

Ovaj program je postao zvanični politički program Ravnogorskog pokreta Draže Mihajlovića. Zajednička osnova svih ovih aktivnosti je ostvarenje srpske države na Balkanu onako kako ju je zamislio Ilija Garašanin u svom Načertaniju iz 1844. godine. Načrtanije slovi kao značajno uporište o razmišljanju za stvaranje Velike Srbije, očišćene od muslimanskog faktora, Bošnjaka i Albanaca, naravno i Hrvata. Trećinu pobiti, trećinu asimilirati i trećinu protjerati, plan je Garašanina. Srpski nacionalisti su pratili migraciona kretanja srpskog naroda i, sve nove zemlje u koje su Srbi doselili smatraju svojima. Ovu tezu su neumorno podržavali Vuk Karadžić, Dositej Obradović, Jovan Cvijić i mnogi drugi. Srbi su svoje nacionalno pitanje otvorili 1974. godine, usvajanjem tadašnjeg Ustava, u drugoj Jugoslaviji. Srpska nacionalna elita u suštini nikada nije priznala granice, niti suverenitet tadašnjih jugoslovenskih republika.

Grupa srpskih intelektualaca, članova SANU, 1986. godine pripremila je dokument pod nazivom Memorandum koji je imao ogroman uticaj na stvaranje političke klime u Srbiji.  Ovaj Memorandum formuliše srpsko nacionalno pitanje kao državno pitanje, odnosno njegovo rješenje moguće je samo pravljenjem nove države na temeljima stare Jugoslavije. Osnovna ovakvog pristupa sastojala se u tome da Srbi nakon raspada Jugoslavije ne mogu živjeti kao manjina u Hrvatskoj, odnosno u BiH, pri čemu se u startu i hrvatsko i muslimansko pitanje doživljava kao antisrpski orijentisano. Tako se pristupilo pripremama za rekonstrukciju Jugoslavije. Milošević je bio za recentralizaciju Jugoslavije sa dominacijom Srba u njoj, dok je Ćosić bio za širenje srpske države pomijeranjem njenih granica na zapad.  Ćosićev dom je bio poprište sastanaka tadašnjih nacionalista koji su našli političkog lidera za plasiranje svog Crnog programa koji će dovesti do stradanja više stotina hiljada ljudi na prostorima Ex Jugoslavije, posebno u BiH gdje su masovno ubijani Bošnjaci.

Srebrenica je rezultat te famozne politike čiji je idejni tvorac Dobrica Ćosić, a poslije njega i Milorad Ekmečić. Naravno sva ova priča ima za cilj da nam pribiliži i odslika negativnu klimu koja se pripremala decenijama, a čiji je krajnji rezultat masovno ubijanje, klanje, strijeljanje, silovanje nedužnih Bošnjaka i Bošnjakinja u Srebrenici, 7 jula 1995. godine, sa ciljem pomijeranja srpskih granica “preko Drine, na zapad”.

Danas kao i jučer srpskoj nacionalističkoj eliti i njihovim polupismenim sljedbenicima smeta svaki glas, riječ, pisana riječ ili šum koji se čuje od strane Bošnjaka. Tako ih je veoma pogodila, čak se može reći histeričnim učinila izjava Glavnog muftije Muamera ef. Zukorćića “Da nećemo prihvatiti Deklaraciju o Srebrenici bez riječi Genocid”.

Zašto se srpski šovinisti bune protiv ove rečenice, zašto im smeta riječ Genocid? Zašto kada i oni dobro znaju da se on u Srebrenici dogodio, te da broj žrtava nije bitan da bi se neki pokolj proglasio Genocidom?

Pojam Genocid definisan je u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Generalna skupština UN prihvatila 1948. godine.

Statut Međunarodnog kaznenog suda u članu 6.kaže: “Za svrhe ovoga Statuta, izraz “genocid” znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uslovima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu”.

Definicija genocida ne govori o tome koliko masovno moraju biti počinjena djela »u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina«, pa je moguće i samo jedno ubistvo, ili čak čin koji je samo jednom pojedincu nanio “duševnu bol” proglasiti Genocidom.

Evropski parlament usvojio u januaru 2009. godine, sa 556 glasova za i 9 protiv, rezoluciju kojom se 11. jul u EU zvanično proglašava danom sjećanja na žrtve masakra u Srebrenici,. Rezolucija je donijeta na prijedlog Jelka Kacina, slovenačkog poslanika i izvjestioca EP za Srbiju. „EP ovom rezolucijom poziva Evropsku komisiju i Savjet EU da na odgovarajući način obilježavaju godišnjicu akta Genocida u Srebrenici i Potočarima i da pozovu sve zemlje zapadnog Balkana da i one obilježavaju 11. jul kao Dan Sjećanja na Genocid u Srebrenici”, rečeno je između ostalog u zajedničkom tekstu rezolucije. U rezoluciji se ističe se da su za najveći ratni zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno oko 8.000 muškaraca, najodgovorniji Ratko Mladić, Radislav Krstić i Radovan Karadžić.

Sve gore rečeno nije dovoljno za Srbiju i njene šoviniste koji ovu jadnu zemlju vraćaju u Srednji vijek i ponovo oživljavaju mitove i legende stvarajući nove Kraljeviće koji će “ralom i volovima orati drumove”, tj. ubijati “turke” u likovima preostalih Bošnjaka.

Riječi muftije Zukorlića probudile su nadu apsolutne većine Bošnjaka u postojanje pojedinaca koji su spremni da preuzmu odgovornost za zaštitu naroda koji je doživio 11 genocida. Bošnjaci znaju da se nad njima i dalje vrši genocid u svilenim rukavicama jer Srbija guši sva njihova nastojanja da budu ravnopravni i slobodni njeni građani. Ona ne samo da ugrožava Bošnjake u Srbiji već i dalje radi na destabilizaciji prilika u Bosni i prijeti njenoj cjelovitosti i suverenitetu podržavajući otvoreni separatizam manjeg BiH entiteta i separatističku politiku šoviniste Dodika. Neusvajanje rezolucije o Srebrenici sa punim nazivom Genocid u srpskom parlamentu za Bošnjake znači da se u budućnosti svileni genocid koji je u toku može pretvoriti u novi biološki masakar nad njima. Zato srpskim nacionalistima smeta riječ Genocid. Jer ako priznaju da se on desio onda im ostaje malo mogućnosti da ga ponovo počine. Ovako ako se on nikakao nije desio, za njihove krvoloke nije teško da ga učine i ponovo krenu da kolju po kućama. Da je u toku svileni genocid nad Bošnjacima i da se sprema novi biološki najbolje je pokazala 13-to časovna rasprava u srpskom parlamentu, u kojoj su se mogle čuti genocidne poruke poslanika, naročito Radikala, i Koštuničinih legalista.

Mutija Zukorlić je učinio jedinu pravu stvar u ovom trenutku, i javno rekao svima u brk ono što misli apsolutna većina Bošnjaka, “Deklaracija bez riječi Genocid ne vrijedi ništa”. Bez obzira što je usvojena ona za Bošnjake nije prihvatljiva. Osim za izdajice i lažove poput Džudževića , Omeragića i Ugljanina. Ljajić je također u ovoj plejadi i ništa manje nije odgovoran što Deklaracija bi usvojena bez riječi Genocid

Ipak se potvrdilo da srpski nacionalizam nema granice. Ponovo se u srpskom parlamentu osjetio dah devedesetih godina prošlog vijeka. Nekim poslanicima su pošle bale na usta jer su se vratili u godine kad su išli na vikend klanje i pljačkanje po bosanskim selima i gradovima. Ostrvljen ker nikad ne zaboravlja kad je liznuo prvu kap krvi. Još je u Skupštini falilo malo ljute rakije, bijelog luka i soli pa da sve bude kao u hajdučko-četničko vrijeme. Guslara su imali dovoljno, vidjeli smo u direktnom prijenosu.

Autor: Husejn Bošnjak


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Narod koji je preziveo 11 genocida i razna stradanja od jednog istog naroda neka se prvo zapita sta sa njim nije u redu. Juce, danas mi im i dalje trcimo u zagrljaj, to je valjda neka teska psiholoska poremecenost. Kako ce biti sutra? Dok su oni spremali ta klanja i crtali granice sta su radili Bosnjaci? Ovde ja bih pisao o njima to je nesto sto svi znamo vec pisimo o nama? Ko smo mi? Kako to da nam se ponavljaju stradanja? U skuptini su Bosnjacki glasovi bili kljucni da se usvoji Deklaracija koja ih opravda. Eto takve nas narod radja. Nase majke i ocevi su odgajile ulizice, bezkicmenjake, da li cemo sutra poslati i neke druge Bosnjake Sandzaka u Beograd i da li ce i oni biti isti takvi? Dokle vise, probudimo se!

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.