Ni habera, dragi Bošnjaci, Čiplić je vjesnik slobode

Bošnjački narod se posljednjih stotinu godina grčevito bori za svoju slobodu. Mnoge generacije naših predaka sanjale su dan kada će doći vrijeme da neko „stegne petlju“ i onako muški odbrusi „Beograđanima“ da Sandžak nije njihova privatna prćija da se u njoj ponašaju kao „slon u staklari“.

Dovoljno je bilo da nekom dolje iz Beograda „zine“, da prostite, i krene da pljačka, prebija, ubija i protjerava, jal’ za Anadoliju, il’ za Bosnu, pa iz Bosne opet za Stambol. I nikom ništa! Dobro je, malo se dušmani smirili, kaže veseli Bošnjo, i ponavlja to, s vremena na vrijeme, stotinu godina.

Sjahali „tamooni“, uzjahali „naši“

Devedesetih godina prošlog vijeka tračak nade! „Slobodni“ izbori. Pobijedili naši! „ Svanuo je i taj dan da slobodno mogu reći da sam musliman“ – orilo se tih godina Sandžakom. Pojavila se iskra nade, obećali nam „naši“: državu, republiku, Balkaniju, sudstvo, policiju, poreze, carinu; šipak Beogradu!“ Dobili smo i svog predsjednika i premijera. Suljo – predsjednik Sandžaka. Rosno cvijeće! Rasko – predsjednik Vlade Sandžaka. Mašallah! Bože podrži, samo takooo!

A, onda, kao da se sve srušilo nad našim glavama. Godine 1993. Bošnjake otimaju iz voza, autobusa, protjeravaju sa vjekovnih ognjišta, prebijaju zbog oružja koje su im „naši i njihovi“ u zajedničkoj akciji podijelili. Ugljanin bježi u Tursku, Ljajić za Beograd, pa se opet vratili, ali kao batina za svoj narod u rukama režima.

Islamska zajednica – bajraktar dostojanstva

Iako je ta ’93. prijetila da postane jedna od najcrnjih u historiji Bošnjaka Sandžaka, „poslije kiše došlo je sunce“, i to predzadnjeg dana oktobra. „Zubato“, malo ko mu se nadao da će ogrijati krvlju i mukom natopljenu sandžačku zemlju; a obasjalo je, unatoč tamnim oblacima i snažnim vjetrovima koji te godine „puhahu“ sa svih strana.

Osnivanjem Mešihata Islamske zajednice razvijen je bajrak obraza i dostojanstva. Nije bilo teško, jedva dočekano, reklo bi se. Vjera, obraz, čast, dostojanstvo oduvijek su bili fundamentalne karakteristike sistema vrijednosti u Bošnjaka. I kada se činilo da su posve ugroženi, iznalažen je način da se iznova afirmišu.

Nicali su redom stubovi slobode: obdaništa, medrese, biblioteke, vakufske kuhinje, fakultet i na kraju Univerzitet. Tada je svima, i nama i tamo-njima, postalo jasno da je sloboda Sandžaka sve izvjesnija!

Razbijanjem Islamske zajednice pokušali polomiti krila slobode

Shvatili su projektanti Velike Srbije da iz „otpisanog i prežaljenog“ Sandžaka puhaju neočekivani i neželjeni vjetrovi. Znali su da je Islamska zajednica, posebno nakon usvajanja Deklaracije o Ustavu, glavna brana porobljavanju i tlačenju Bošnjaka. Krenuli su u razbijanje bastiona slobode. Nas koji smo, moram priznati, bili malo i uplašeni, Muftija osokoli: „Ne bojte se, ako Bošnjacima bude trebala ovakva Islamska zajednica, oni će je odbraniti.“ I bi, što nije planirano da bude!

Bošnjački narod je odlučio da mu treba Islamska zajednica po mjeri njih samih. Slobodna, dostojanstvena, uzdignuta, visoko – da je ne dotiče ruka izdajnika i poslušnika beogradskog režima.

Naša lađa spasa je bila prostrana da primi sve Bošnjake, sem pojedinca koji se „utopiše“, misleći da je Beograd „gore, visoko“, a ne kao što jeste – dolje, nizvodno!

Pobjedom na izborima 6. juna „zacementirana“ platforma bošnjačke revolucije

Beogradski režim je napao na Islamsku zajednicu preko svojih vazala u prošlom sazivu Bošnjačkog nacionalnog vijeća. I, kao što to inače biva, kada nisu uspjeli u svojim nemoralnim nakanama, morali su se suočiti sa jakim kontranapadom, kada im nisu pomogli ni vojska ni policija, ni Vlada ni ministri sa sve Ugljaninom, Čiplićem, Šijakovićem i Ljajićem. BKZ je razvila bajrak slobode! Bošnjačko nacionalno vijeće je oslobođeno! Vraćeno je onome kome pripada – bošnjačkom narodu.

To je ono što Beograd i ona karikatura od ministra za „ljudska prava“ ne shvataju. Briga nas jel’ me Tadić i Čiplić priznaju ili ne. Nama je to „zadnja rupa na svirali“ – kako to reče nekada Koštunica.

Halal olsun i pare, ionako su haramom stečene. Dal’ od pljačke narodne muke, il’ od prodaje droge, jal’ od zelenaške kamate – mi ih ionako ne bi uzeli da ne oharamimo ovaj berićet koji je svakim danom sve veći!

Dođi, Čipliću, da sam organizuješ izbore

Kada je čuo za razgovore o podjeli Bosne, koje su u Karađorđevu tajno vodili Tuđman i Milošević, predsjednik rahmetli Alija Izetbegović je to prokomentarisao riječima: „Neka dođu ovdje da je podijele!“

Nešto slično sam i sam pomislio kada sam čuo šta nam iz, srcu i očima dalekog, „zvaničnog“ Beograda poručuje „karikaturni ministar“.

Dođite, Čipliću, resorni ministre, pa sami objasnite narodu na terenu zašto je „u njegovom interesu da ne prihvatite njegovu izbornu volju“. No, opet Vam ni to ne preporučujem obzirom na to koliko ste „omiljeni“ ovdje. Ne sumnjam da biste se gore proveli nego Tadić i Ugljanin prilikom posjete premijera Erdoana Novom Pazaru. Jadni su to predstavnici vlasti koji ne smiju na oči narodu koji ih je birao.

I zato, ni habera, narode moj! To što Čiplić, Tadić, Ugljanin i Ljajić ne smiju da te pogledaju u oči siguran je znak da si se otarasio kandži i osjetio slast slobode.

Uz svoje formirano Bošnjačko nacionalno vijeće, na narednim lokalnim i parlamentarnim izborima, plebiscitarnom podrškom svojoj partiji, zbacit ćemo sa leđa tlačitelje!

A ako se pitaš: šta ako ih tada pobijedimo, a oni krenu u paralelizam? Ne vjerujem…, kako god hoće. No, to bi značilo paralelnu političku vlast u Sandžaku. Nadam se da su svjesni da Kosovo nije daleko, a ni davno bilo!

Autor: dr. Admir Muatović

Izvor: Glas-Islama.info