Nakon više od četiri desetljeća terora na sigurnom putu ka dnu?

Čak i stari, paranoidni, poludjeli libijski lisac – blijedi, infantilni diktator iz Sirta, upalih obraza, sa ženskom ličnom gardom, autor apsurdne Zelene knjige, koji je nekoć najavio da će na samit Pokreta nesvrstanih u Beograd dojahati  na svom bijelom konju – odlazi sa scene.

Ili je već otišao. Čovjek kojeg sam prvi put vidio prije više od tri desetljeća kako svečano salutira jedinici ronilaca u crnim uniformama dok šljapkaju užarenim asfaltom Zelenog trga, u vreloj tripolijskoj noći, tokom sedmosatne vojne parade, navodno se sinoć konačno dao u bijeg, pred vlastitim ogorčenim narodom, poput diktatora u Tunisu i Kairu.

Slike s YouTubea i Facebooka ispričale su priču sa surovom i mračnom realnošću – fantazija koja se pretvorila u vatru, paljenje policijskih stanica u Benghaziju i Tripoliju, leševi i bijesni, naoružani ljudi, žena s pištoljem naslonjena na vrata automobila, masa studenata – jesu li oni bili čitatelji njegovih djela? – kako razbija betonsku repliku njegove bolesne knjige. Pucnjava, vatra i prodorni zvuci mobilnih telefona, pravi epitaf za režim koji smo svi mi, s vremena na vrijeme, podržavali.

Da bismo dokučili granice istinske ekscentričnosti, evo jedne istinite priče. Prije samo nekoliko dana,  pred suočavanje s gnjevom vlastitog naroda, pukovnik Muamer Gadafi se sastao sa starim arapskim poznanikom i 20 minuta od četiri sata razgovora utrošio na raspitivanje zna li nekog dobrog hirurga za zatezanje lica. Ovo je – trebam li to i reći o tom čovjeku? – istinita priča. Stari momak je izgledao loše, s obješenim, podbuhlim licem, jednostavno ludak, komičar koji se pretvorio u ozbiljnog tragičara u svojim posljednjim danima, očajan za posljednjom šminkom, posljednjim kucanjem na vrata pozorišta.

Pod takvim okolnostima, Sejful-Islam el-Gadafi, vjerni zamjenik svog oca, morao je stajati na pozornici umjesto njega dok su Benghazi i Tripoli gorjeli, prijeteći “haosom i građanskim ratom” ako se Libijci ne pokore režimu. “Zaboravite naftu, zaboravite gas”, najavio je ovaj bogati glupak. “Bit će građanski rat.”  U nastupu na državnoj televiziji, iznad glave ljubljenog sina izgledalo je kao da se zeleni Mediteran izlijeva iz njegovog mozga. Pravi nekrologij, kad bolje razmislite, za skoro 42 godine Gadafijeve vladavine.

Nije baš poput kralja Lira, koji bi “takva djela počinio, još ne znam kakva, ali od njih će se užasnuti sva zemlja”, već više kao jedan drugi diktator, u drugačijem bunkeru, koji  doziva nepostojeće vojske da ga spase iz glavnog grada, u konačnici okrivljujući vlastiti narod za svoju nesreću. Ali zaboravite Hitlera.

Gadafi je posebna klasa. On je i Mickey Mouse i Poslanik, Batman i Clark Gable i Anthony Quinn u ulozi Omara Muhtara u Pustinjskom lavu, Neron i Mussolini (u verziji iz 1920-ih) i neizbježno – najveći glumac od svih – Muamer Gadafi. Napisao je knjigu s prikladnim naslovom imajući u vidu njegove sadašnje nesretne okolnosti, “Bijeg u pakao i druge priče”, i zahtijevao jednodržavno rješenje za izraelsko-palestinski sukob, državu koja bi se zvala “Izraeltina”.

Ubrzo nakon toga, izbacio je iz zemlje polovinu palestinskih stanovnika Libije i rekao im da idu u svoju izgubljenu zemlju. Istupio je iz Arapske lige, jer ju je smatrao nebitnom – tu mu se mora priznati kratak trenutak razboritosti – a onda došao u Kairo na samit, namjerno miješajući vrata od toaleta s onim od konferencijske sale dok ga nije povukao ustranu “halifa” Mubarak s kiselim, paćeničkim osmijehom na licu.

A ako je ovo čemu svjedočimo u Libiji istinska revolucija, uskoro ćemo – osim ako tamo  prije ne stignu sluge iz zapadnih ambasada u očajničku pljačku – moći pretraživati dokumente iz Tripolija i čitati libijsku verziju Lockerbieja i postavljanja bombe 1989. na letu 722, o bombaškim napadima u berlinskim disko klubovima zbog kojih je ubijeno mnoštvo arapskih civila i Gadafijeva usvojena kćerka u američkom osvetničkom bombardovanju 1986., o njegovom snabdijevanju oružjem IRA-e i likvidiranju protivnika u zemlji i inostranstvu, o ubistvu britanske policajke i njegovoj invaziji na Čad i sporazumima s britanskim naftnim magnatima i (teško nama svima u tom trenutku) o istini iza groteskne deportacije umirućeg El-Megrahija, pretpostavljenog bombaša iz Lockerbieja, smrtno bolesnog, koja bi, čak i sad, mogla otkriti neke tajne za koje bi lisac od Libije – zajedno s Gordonom Brownom i škotskim vrhovnim tužiocem, jer svi su jednako na Gadafijevoj svjetskoj pozornici – volio da ih ne znamo.

Ko zna šta će nam sve arhivi Zelene knjige – i molim vas, libijski pobunjenici, da u svom pravedničkom gnjevu ne spalite ove dragocjene dokumente – reći o posjeti lorda Blaira ovom grotesknom starcu, zbunjenoj figuri čija je “državnička” gesta (riječi su, naravno, potekle od starog marksističkog prevaranta Jacka Strawa, kad je autor “Bijega u pakao” obećao da će predati nuklearne pokušaje koje njegovi naučnici očigledno nisu uspjeli pretvoriti u bombe) dopustila našem vjerskom Vođi da ustvrdi kako bi se, da nismo uništili Sadamove pristalice u svom opravdanom gnjevu zbog njihovog nepostojećeg oružja za masovno uništenje, i Libija pridružila Osovini zla.

Nažalost, lord Blair nije obraćao pažnju na Gadafijev faktor “iznenađenja”, jedinstvenu sposobnost da se predstavlja kao mentalno zdrav čovjek, a – poput srceparajućeg Omara Sulejmana u Kairu – potajno vjeruje da je sijalica. Samo nekoliko dana nakon rukovanja s Blairom Saudijci su optužili Gadafija za učešće u zavjeri za ubistvo – a detalji su, usputno rečeno, bili izuzetno uvjerljivi  – britanskog saveznika, saudijskog kralja Abdullaha. Ali zašto bi nas to iznenadilo, kad je čovjek kojeg se najviše bojao, a sad ga najviše prezire i mrzi vlastiti narod, u ranije spomenutoj knjizi “Bijeg u pakao” napisao da je Hristovo raspeće historijski falsifikat i  – ovdje ću opet istaći kako duh istine povremeno zaluta u Gadafijeve delirijume – da njemački “Četvrti rajh” upravlja Britanijom i Amerikom? Govoreći o smrti u ovom teatralnom djelu, on se pita da li je Kosac smrti muškarac ili žena. Nije potrebno ni govoriti da je lider Velike Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije preferirao ovo drugo.

Kao i kod svih priča s Bliskog istoka, cijeli historijat prethodi dramatičnom spektaklu Gadafijevog pada. Već desetljećima su ga protivnici pokušavali ubiti, ustajali su protiv njega kao nacionalisti, kao zatvorenici u njegovim ćelijama za mučenje, kao islamisti na ulicama – da! – Benghazija. I sve ih je porazio. Zaista je ovaj dostojanstveni grad već dostigao svoj status mučeništva 1979. kad je Gadafi javno objesio studente disidente na glavnom bengazijskom trgu. Da i ne spominjem nestanak libijskog aktivista za ljudska prava Mensura el-Kihije 1993. s konferencije u Kairu, nakon što se žalio da Gadafi likvidira političke zatvorenike. Važno je imati na umu da je, prije 42 godine, naše ministarstvo vanjskih poslova pozdravilo Gadafijev državni udar protiv posrnulog i korumpiranog kralja Idrisa, jer, kako su tada rekli naši kolonijalni upravitelji, bolje je imati mladog, dotjeranog pukovnika na čelu naftne države nego relikt imperijalizma. A zapravo, pokazali su gotovo isti entuzijazam za ovog raspadajućeg despota i kad je lord Blair desetljećima kasnije stigao u Tripoli zbog rukovanja s njim.

Kao što nam je libijska opozicija govorila godinama ranije – naravno, tada nam nije bilo stalo do tih ljudi – “Gadafi nas želi natjerati da vjerujemo kako je on zaslužan za svaki napredak koji je čovječanstvo ostvarilo za njegovog života”. Potpuno tačno, ako govorimo o kvazišekspirovskoj farsi. Dajem kraljevstvo za facelift. Na samit nesvrstanih u Beogradu Gadafi je čak dovukao krdo deva kako bi imao svježeg mlijeka. Ali nije mu dozvoljeno da jaše bijelog konja. Tito se pobrinuo za to. Eh, to je bio pravi diktator.

Autor: Robert Fisk

Izvor: IslamBosna.ba