Sirija – Sirijci, od mladih do starih, nastoje pobjeći iz svoje zemlje kako bi izbjegli nasilje. Dopisnik Glasa Amerike Rudi Bakhtiar nam predstavlja neke od najranjivijih izbjeglica u jednom izbjegličkom kampu u Turskoj.
Izbjeglički kamp Reyhanli u Turskoj, odmah kod granice sa Sirijom, je dom za više od 3 hiljade izbjeglica, od kojih su mnogi djeca. Turska vlada im obezbjeđuje osnovne stvari, čak i školu, igralište i neke igračke. Na prvi pogled, ova djeca se vole igrati, i rukama pokazuju znak za pobjedu kad god za to imaju priliku. Ali unutar malih šatora koje ova djeca sada zovu svojim domom, realnost njihovog života je teže sakriti. 14-godišnji Mustafa Harmoush je u Tursku došao sa svojom obitelji prije osam mjeseci.
Došli smo autom, i turski vojnici su nas doveli do kampa, kaže on.
Mustafa je nećak jednog od prvih dezertera vojske Bashara al- Assada koji je bio otet, vraćen u Siriju i primoran da to sve prizna na državnoj televiziji. Mustafin stariji rođak je ubijen i pronađen privezan za drvo. Malom Mustafi nije bilo dozvoljeno da vidi taj snimak, ali su mu se oči brzo napunile suzama kada smo ga upitali o Siriji.
Oni su uhapsili i ubili moje ujake, kaže Mustafa.
13-godišnja Sara je nedavno stigla iz Homsa, mjesta žestoke vojne racije. Ona kaže da je u granatiranju uništen njen dom.
Svugdje je bilo krvi. Vlada je ubijala ljude jer je vjerovala da su naoružani, ali oni nisu bili naoružani. Oni su bili samo mirni civili, kaže Sara.
Ona je napustila školu i Homs jer je situacija za djecu, osobito djevojčice, bila izuzetno opasna.
Kada je počela revolucija, režim je počeo otimati učenike, osobito djevojčice. Bilo je isuviše opasno ići u školu. To je bilo kao hodati po vatri, priča Sara.
U pismu upućenom svom predsjedniku, Sara piše: „Bashare, ostavi nas na miru. Mi nismo životinje. Zbog tebe se osjećam kao da želim umrijeti zbog tuge.”
Ujedinjeni narodi navode da je više od 400 djece ubijeno i na stotine ranjeno otkako je nasilje počelo prošle godine. Ali nema načina da se izmjeri obim psiholoških oštećenja. Ožiljci brutalnosti kojoj su bili svjedoci su bolno očigledni. Ne samo na njihovim licima, u njihovim crtežima, ili igri, već i u snovima. Na pitanje šta želi biti kada poraste, Radwan Hamoudeh kaže:
Želim biti vojnik koji će štititi Siriju.
Ovaj 12-godišnji dječak iz Idliba je želio da ga intervjuiramo.
To želim biti jer se ljudi ubijaju u Siriji i niko ništa ne govori. To su ljudi, kaže on.
Radwan kaže da je veoma ponosan na svog oca i ujaka koji su pripadnici Vojske Slobodna Sirija.
Želimo biti oslobođeni od Bashara i nasilja u Siriji. Ja se želim vratiti u Siriju, kaže Radwan.
Usprkos tragediji svoje prošlosti i poteškoćama svoje sadašnjosti, ova djeca još uvijek imaju nadu za svoju budućnost. A to je nada da će se jednog dana vratiti u Siriju u kojoj više neće biti nasilja.
Izvor: Rijaset.ba
