Pobjedom austrijske vojske kod Banja Luke 04.08.1737. godine samosvijest Bošnjaka je naglo porasla. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u zvaničnim osmanskim dokumentima centralne administracije mogu se naći izrazi poput bosnak milleti i bosnak kavmi – bošnjački narod. Aktivnosti Husein-kapetana Gradaščevića označile su kulminaciju tog razvoja. Tada se Bošnjaci u Evropi javljaju kao nacija. Što se tiče muslimana u Sandžaku oni su nazivani Bošnjacima sve do 1912. godine, odnosno do srpsko-crnogorske okupacije.
Trnovit je bio put dokazivanja bošnjačke nacije, ali su Bošnjaci dokazali da su drugačiji od Srba i Hrvata sa kojim su ih 80 godina poistovjećivali. Bošnjaci su predvođeni Mehmed Spahom tražili nacionalnu slobodu u okviru Jugoslavije formirane 1918. godine, ali je nisu našli. I u komunističkoj Jugoslaviji, kroz parolu bratstva i jedinstva, govoreno im je da su riješili svoje nacionalno pitanje, što nije bilo tačno. U SR Jugoslaviji je nastupilo brisanje Muslimana kao nacije i tako su svedeni na vjersku grupaciju.
Pomračenje bošnjačkog uma je permanentna srpska politika koja je vođena prema Bošnjacima Sandžaka s ciljem da se muslimani drže u položaju koji neće ugroziti ostvarivanje srpskog plana asimilacije muslimana. To potvrđuje činjenica decenijskog osporavanja muslimanskog identiteta.
Prilikom popisa stanovništva 1948. godine muslimani su dobili mogućnost izbora među kategorijama muslimanski Srbin, muslimanski Hrvat ili nacionalno nedeklarisani musliman. Oko 90% je izabralo posljednju soluciju i time dokazali svijest o svojoj pripadnosti. Za vrijeme Titove Jugoslavije muslimani su iskorišteni kao vanjsko-političko oruđe da bi se dokazalo muslimanskom svijetu o postojanju religioznih sloboda u Jugoslaviji. U popisu stanovništva 1961. godine uveden je naziv etnički musliman. To je pokazalo da se muslimani tretiraju kao etnička skupina, a ne kao jedna od nacija. Desetak godina kasnije, Tito je muslimanima dodijelio status nacije. Tada je uvedena kategorija Musliman. Utvrđeno je da muslimani sa velikim M označavaju nacionalnu pripadnost, dok sa malim slovom m označavaju religioznu pripadnost. Tada izrasta muslimanski orijentisana inteligencija sa religioznim profilom koja se borila za očuvanje muslimanskog identiteta. Nepriznavanjem nacionalnog imena bošnjačkog naroda osporavala su mu se prava koja pripadaju tzv. državotvornim narodima. Zapravo, priznavanjem vjerskog identiteta muslimana Bošnjaci su uvučeni u vjerske institucije i na taj način nisu bili u mogućnosti uticati na donošenje važnih odluka koje su se ticale Bošnjaka.
Kada na političku scenu stupa Milošević, on pokušava sprovesti velikosrpski projekat davnašnjeg porijekla. Njegov plan je bio identičan planu ministra vanjskih poslova Srbije Garašanina, izloženog 1844. godine, koji je govorio u ujedinjenju južnoslavenskih područja u Osmanskoj imperiji pod srpsku vlast. Godine 1986. Srpska akademija nauka predstavila je novu varijantu tog programa u kojoj su Srbi označeni kao stvarni predstavnici južnoslavenske ideje za koju su platili visoku nacionalnu cijenu u Titovoj Jugoslaviji. Milošević je svojom politikom želio okončati viševjekovnu diskriminaciju i prijetnju uperenu protiv srpskog naroda, ponovo uspostaviti potpuni suverenitet nad srpskim područjima i uspostavljanje potpunog nacionalnog i kulturnog identiteta srpskog naroda bez obzira u kojoj republici ili provinciji oni živjeli.
U eseju objavljenom prije rata u bivšoj Jugoslaviji Hans Magnus Enzenberger je napisao: „Kada jedan kolektiv ne vidi više nikakve mogućnosti da kompenzira vlastita ponižavanja sa vlastitim nastojanjima, onda on sakuplja svu svoju psihičku energiju da izgradi zalihe mržnje i zavisti, netpeljivosti i osvetoljubivosti. On se osjeća kao igračka i žrtva okolnosti i niječe bilo kakvu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazi… On ne argumentuje argumentima, već emocijama koje prkose svakoj logici… Njegov projekat nije vođen idejom već opsjednošću.“
Načelo identiteta je dio čovjekove biti. U kriznim situacijama otvara se teško pitanje KO SAM? Ljudi jednostavno osjećaju potrebu za identitetom koji će ih razlikovati od drugih i u strahu od gubljenja identiteta sami izgrađuju razlike. Interakcija, međusobno miješanje pripadnika različitih etnosa i konfesija, mogu među njima podsticati osjećaj vlastitog identiteta i međusobnih razlika. Teorija različitosti (socijalna psihologija) polazi od toga da se ljudi definišu po onome što ih razlikuje od drugih. Ljudi određuju svoj identitet po onome što nisu, npr. Bošnjak nije ni Srbin ni Hrvat.
Identitet jednog naroda se sastoji od nekoliko segmenata. Ime – bitan dio osobenosti, kako pojedinca, tako i naroda, jer ko nema imena taj ne postoji. Isto tako u oznake identiteta spadaju: odjeća, pozdravi, običaji, religija, nacija, jezik, kultura, tradicija… Negacija maternjeg jezika muslimana Sandžaka (bosanskog jezika) je bespredmetna, jer ako Bošnjaci nemaju jezik kako je moguće da stoljećima pišu djela na svom jeziku. Jezik je i antropološka odlika ljudskog bića, odlika bez koje čovjek ne bi mogao biti čovjekom, jer je jezik praktična svijest. Bez prakticiranja svijesti čovjek ne bi mogao djelovati ljudski. Pitanje je kako oni koji osporavaju identitet Bošnjaka nisu došli na ideju da kažu kako Bošnjaci gledaju srpskim očima i slušaju srpskim ušima.
Pokušaj da se muslimani „nacionalno osvijeste“, da postanu „Srbi muslimanske vjere“ (integralno bošnjaštvo), kako je tvrdio Vuk Karadžić, nije nimalo uspio. Bošnjaci imaju drukčije izgrađen materijalni život i mnoga moralna shvatanja, principe u ponašanju. Sve ih to čini da se osjećaju jednom zajednicom, različitom od drugih.
Često se može čuti da Bošnjaci u Sandžaku plaćaju „tursku krivicu“. Međutim, ne postoji nikakvih argumenata po kojima muslimani snose historijsku krivicu u ostvarivanju svog vjerskog i nacionalnog identiteta. U tom kontekstu poznate su izjave dr. Miroljuba Jevtića koji je 90-ih govorio: „U Sandžaku se ne radi o Muslimanima, ni o Bošnjacima, niti Turcima Kemala Ataturka, oni su Osmanlije! Jednostavno, ti ljudi žive i dišu za Osmansko carstvo.“ Islamska zajednica u Sandžaku je, bez obzira na nacionalističke izjave i hegemonističke aspiracije i namjere srpskih nacionalista 90-ih, nastojala očuvati mir i afirmisati miroljubivu koegzistenciju.
Bošnjak, i neka je ateist, oblikovan je duhovnošću i spiritualnošću islama. Islam nije ugrozio već precizirao i definisao nacionalni identitet Bošnjaka. To nije bio denaciolizirajući faktor i sva insistiranja na deislamizaciji Bošnjaka ne vode njihovom afirmisanju kao nacionalnom identitetu ili entitetu, nego upravo ukidanju, jer se udara na sam temelj naconalnog identiteta Bošnjaka. To je ta osnova, duhovna podloga koja je proizašla iz islama. I u tom kontekstu je veoma značajno sagledati sve ono zašta nema vremena za rekonstrukciju mnogih okolnosti i čak slobodno ću reći ne samo falsifikata, nego i zavjera protiv bošnjačkog identiteta koji je negiran sistematski, od tih najbrutalnijih laži da smo nekada bili Srbi ili Hrvati, što je apsolutno historijska notorna laž i besmislica, do toga da su, recimo, nekada na tim teritorijama vladali ovi ili oni drugi narodi osim Bošnjaka. Međutim, glavna laž je u tom kontekstu da je Bošnjacima jedinstvo i nacionalni identitet doveden u pitanje kroz islamizaciju, te da su oni time izgubili.
Sandžački Bošnjaci nisu pristali na vjersku i nacionalnu asmimilaciju zato što je Islamska zajednica svojim djelovanjem bila svetionik i branik vjerske i nacionalne dezorjentacije. Islamska zajednica je posebno jaka sa svojim obrazovnim sistemom, jer se pokazalo izuzetno važnim postojanje obrazovnih ustanova. Zapravo, nacionalna emancipacija nije moguća bez intelektualne elite, a takvu elitu profilira Islamska zajednica svojim radom.
Autor: prof. dr. hfz. Almir ef. Pramenković
Izvor: Glas-Islama.info
