Kosovo, Srbija – Premijer Kosova Isa Mustafa kazao je da je Kosovo spremno za prijem u Organizaciju UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) i da to zaslužuje, iako, prema njegovim riječima, Srbija lobira kako bi diskriminirala građane Kosova.
U međuvremenu, delegacija Srbije, koja se protivi članstvu Kosova u UNESCO-u, prisustvuje Generalnoj konferenciji te organizacije u Parizu, gdje će se u toku dana obratiti ministar vanjskih poslova te zemlje Ivica Dačić.
Na konferenciji za medije u Prištini, Mustafa je kazao: “Srbija uz pomoć [Srpske pravoslavne] crkve pokušava poništiti kulturne vrijednosti drugih vjerskih zajednica na Kosovu”.
“Svojim postupcima i lobiranjem protiv članstva Kosova u UNESCO-u Srbija želi diskriminirati građane Kosova”, izjavio je Mustafa, prenosi portal Lajmi.net.
On je obećao da će ispuniti sve obaveze koje proističu iz članstva u toj organizaciji.
Dodao je da Kosovo zaslužuje da bude članica UNESCO-a i da ima šta da ponudi.
Protivljenje SPC-a
U Beogradu, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej pozvao je danas cijeli pravoslavni svijet da spriječi ulazak Kosova u UNESCO.
U izjavi patrijarha navodi se da su svetinje SPC-a na Kosovu u velikoj opasnosti, jer “pobornici takozvane države Kosovo žele da članstvom u UNESCO prisvoje srpske crkve i manastire”, prenosi Beta.
“Zbog toga, SPC poziva sav blagočestivi i pravoslavni narod, sve ljude dobre volje i sve kojima je stalo do prava i pravde u svetu, da se usprotive učlanjenju takozvane države Kosovo u Unesko, što bi bilo ravno humanitarnoj katastrofi, odnosno uništavanju srpskih pravoslavnih svetinja, a time i svetske baštine”, naveo je poglavar SPC-a.
Konferencija u Parizu
Prvi potpredsjednik Vlade Srbije i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, koji predvodi delegaciju iz Srbije na Generalnoj konferenciji UNESCO-a, govorit će tokom dana na tom skupu.
Generalna konferencija počela je u utorak u Parizu.
Kako je saopćilo Ministarstvo vanjskih poslova Srbije, u delegaciji su ministar kulture i informiranja Ivan Tasovac, ministar prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Srđan Verbić, kao i predsjednik Nacionalne komisije Srbije za saradnju sa UNESCO-om Goran Milašinović.
Srbija je jedan od potpredsjednika ovogodišnjeg zasjedanja Generalne konferencije UNESCO-a.
Glavna tema 38. Generalne konferencije je obilježavanje 70. godišnjice od osnivanja UNESCO-a, kao i usvajanje dvogodišnjeg programa rada i budžeta Organizacije.
Na dnevnom redu je i zahtjev Kosova za prijem u članstvo u ovoj organizaciji, a na preporuku Izvršnog vijeća UNESCO-a koja je usvojena 21. oktobra.
Izvršno vijeće ima 58 članica i odluke donosi prostom većinom. Od 58 članica, 32 su priznale kosovsku nezavisnost, ali je samo 27 glasalo za prijem Kosova u UNESCO, dok je 14 bilo protiv, koliko je bilo i uzdržanih, čiji se glasovi ne računaju.
Za razliku od toga, Generalna konferencija ima 195 država, od kojih su 111 priznale Kosovo, dok se o prijedlogu odlučuje dvotrećinskom većinom.
Izvor: Agencije
Mustafina stranka DLK je naslednik Velike Albanije,Mustafa ispod zita radi na stvaranju V.Albanije.
Blagoslov za zlocin- SPC I etnicko ciscenje
Nakon svih masovnih grobnica i genocida u Srebrenici, predstavnici Srpske pravoslavne crkve i dalje tvrde da je Republika Srpska nastala na “Božjim zakonima i vrlinima hrišćanskim”.
Pokažite mi nekog srpskog sveštenika koji je javno rekao da je Republika Srpska nastala na teškim i masovnim zločinima počinjenim nad nesrbima. Ako su u ratu bili u zabludi, zašto se u miru niko od njih nije pokajao i otišao u neki manastir – upitao se u svojoj posljednjoj kolumni briljantni komentator “Oslobođenja” Gojko Berić. Jer, dobro je poznato, veli Berić, da je Republika Srpska, metaforički rečeno, tvorevina tih istih crnih barjaka. To je, još jednom, potvrdio pop Danilo koji je prošle subote na skupu Srpske omladine na Ozrenu kazao da je RS nastala “na zakonima Božijim i vrlinama hrišćanskim”.
Strašno bi bilo kad bi u red “Božjih zakona i vrlina hrišćanskih” spadao i genocid, kad bi vrhunac hrišćanske vrline predstavljalo ubijanje desetak hiljada ljudi u 2-3 dana, samo zato što nisu hrišćani. U ime kojeg zakona su sve džamije u RS-u sravnjene sa zemljom a cijela Posavina i Podrinje očišćeni od nesrba. Po kojim je to Božjim zakonima u RS-u pronađeno više masovnih grobnica nego što na tomdijelu Bosne ima gradova i sela. I Božji zakoni se mogu, očito, različito tumačiti, pogotovo ako si u “misiji nebeskog naroda”.
Osim toga, vrlo teško se ograditi od zločina koji su u temelju zločinačke tvorevine, a da ne dovedeš u pitanje samo tvorevinu, pa i svoj doprinos njenom stvaranju. Očekivati danas da neko od srpskih svešetnika prizna da je RS nastala na masovnim zločinima, bilo bi jednako očekivanju da je Srpska pravoslavna crkva osudila te zločine kad se se događali. A znala je da se dešavaju.
Dvije godine pred početak rata u bivšoj Jugoslaviji SPC pripomogla je partijskom šefu srpskih socijalista u rehabilitaciji nacionalističkog programa, ističe se u dokumentaciji Društva za ugrožene narode, koju je pod naslovom “Etničko čišćenje – genocid za veliku Srbiju”, priredio predsjednik Društva Tilman Cilh. Slobodan Milošević je, u govoru na proslavi 600 godina od kosovskog boja, istakao Srbe kao poseban narod i ubjedjivao ih da “činjenica da su Srbi veliki narod u tom regionu nije srpski grijeh. To je, naprotiv, privilegija koju Srbi nikad nisu koristili”.
Dok je Jugoslavija još postojala, u službenom glasilu SPC, “Glasu Crkve”, ‘91. godine, otvoreno se promoviše stvaranje Velike Srbije: “Suština mora biti izražavanje eksluzivne srpske nacionalstičke ideologije, …novo, dopunjeno Načertanije mora postaviti jasne i nedvosmislene granice nove srpske države i mora dbraniti naš narod koji živi u drugim državama…”.
Prelazak sa riječi na djela označio je patrijarh Pavle, kada je u Prebilovcima, u avgustu ‘91. godine, pozvao 30.000 vjernika u borbu: “Ako je božja volja da vodimo rat, svaki Srbin mora viteški i herojski boriti vjeran historijskom duhu srpskog naroda”. Pošto je Patrijarh, u dogovoru sa Bogom, odlučio da Srbi trebaju ratovati, SPC je više puta blagoslovila četničke trupe i u BiH.
Pri tome, za dostojanstvenike SPC izvještaji o genocidu na Bošnjacima nisu ništa drugo nego “laži i inscenacije”, kako bi se Srbi prikazali kao jedini zločinici na Balkanu. Crkva je u deklaraciji Svetog episkopskog sinoda izvještaje o postojanju konclogora nazvala lažima: “U ime Božije istine i na bazi svjedočenja naše braće episkopa iz BiH, mi potvrđujemo, preuzimajući potpunu moralnu odgovornost, da takvi logori niti su postojali, niti postoje”.
Danas je, dakle, pitanje: pošto je potvrđeno da su logori postojali, zašto SPC ne preuzima odgovornost?
Sliku Srbije kao “nove Vizantije” i Srba kao “nebeskog naroda” SPC je pojačavala, a narodu je pripisivala gotovo mesijansku ulogu. Tako je mitropolit crnogorski Amfilohije propovijedao: “Naša sudbina je da nosimo krst na ovom vatrenom razmeđu različitih svjetova. Stoga je on (srpski narod) takođe božanski narod”.
Rat koji je uslijedio za SPC je bio odbrambeni, a za “opreznijeg” Miloševića Jugoslavija, odnosno Srbija, nikad nisu ni bile u ratu. Jednodušje političkog i crkvenog vrha ispoljavalo se i u poricanju etničkog čišćenja za koje se, kao posljedicu velikosrpskog projekta, moglo znati i prije nego sto je sve i počelo. Milošević je izrazavao čuđenje: “Bio sam iznenađen, kad sam čuo da takvi logori tamo postoje”.
No, dok je Sveti sinod, 10. decembra ‘92. godine, objavio: “To što se manje-više događa u čitavoj krvavoj BiH, samo je popratna pojava”, i dok su kreatori Memoranduma , ‘93. godine, organizovali konferenciju pod nazivom “Sistem laži o zločinima genocida 1991-93”, dotle je patrijarh Pavle bio mnogo iskreniji. Pa je, nakon brojnih osuda zločina nad Bošnjacima i Hrvatima i poziva međunarodnih zvaničnika da crkva utiče kako bi se zaustavili zločini, izjavio: “Crkva je uz narod”.
Monolit Crkve i Vožda sa Dedinja nije počeo da puca na Kosovu ‘99. godine , već u Bosni ‘94. godine. Kada je Milošević uveo embargo protiv Karadžićevih Srba, zbog toga što nisu prihvatili ženevski mirovni plan, SPC ga je smatrala Pilatom. Sveti sinod je, 10. avgusta 1994. godine, objavio: “Neka je prokleto to što su vlade Srbije i Crne Gore uvele blokadu protiv krštene braće u Srpskoj republici Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj Krajini”. Na bijeljinskom episkopskom saboru vladika bihaćki Hristozom pozvao je na otpor “izdajniku Miloševiću”. Nešto prije toga, vladika Jevrem Milutinović je, prema navodima “Glasa srpskog”, degradirajući “Sotonu sa Dedinja” pozdravio na službi Božijoj Radovana Karadžića, kao šefa države.
Kad je, u aprilu 1995. godine, Međunarodni sud pokrenuo tužbu protiv Radovana Karadžica za ratne zločine, patrijarh se demonstrativno stavio u zaštitu vođe bosanskih Srba, a protiv Slobodana Miloševića. “Bolje je umreti, nego naše duše ogrešiti”, poručio je Pavle.
Dakle, dovoljna je bila samo fiktivna blokada Karadžićevih Srba na Drini, pa da SPC iz svih raspoloživih grla, pozivajući se na Hristosa i Boga, proglasi Miloševića novim Pilatom. Kada su beogradske sankcije obuhvatile i zabranu ulaska političara iz “srpske” BiH u Srbiju, dostojanstvenici SPC su, prema dokumentaciji Društva za ugrožene narode, demonstrativno putovali u Bosnu.
Kao što je Karadžić mrzio primirja i volio da ih krši, tako ni SPC nije voljela mirovne sporazume. Crkveni miševi koji su zbog izdaje stalno upirali prstom na “Sotonu sa Dedinja” (Milošević), pri svakoj najavi mirovnog rješenja BiH pokazivali su se kao najljući psi rata. Možda patrijarh Pavle i njegove vladike nisu ništa više, ali sigurno nisu ništa manje razbijali BiH i podržavali veliku Srbiju, koja je trebala da nastane objedinjavanjem osvojenih teritorija. U zajedničkom apelu srpskom narodu, od 5. jula ‘94. godine, oni ističu: “Kao duboko u BiH ukorijenjeni narod i njegova crkva ne možemo se saglasti sa odlukama koje nam se danas nameću u Ženevi. Ovom kartom i ovim procentima ostajemo bez stoljećima naših ognjišta i svetih mjesta Žitomislića na Neretvi, Rmanja na Uni, saborne crkve u Mostaru…”.
Dakle, treba ih osvojiti.
Karadžić nije sveštenicima ostajao dužan. U jednom intervjuu on je sugerisao napuštanje islama kao najbolje rješenje za bosanske Muslimane. Cinično je tvrdio da “jasno je da mi moramo preći rubikon (pokrštavanja) pošto imamo posla sa posebnim ljudima u kojima je još živo sjećanje na njihovo srpsko porijeklo”.
Svećenici SPC su nasilnim pokrštavanjem Bošnjaka u, prema nekim svjedočenjima, Kalimanićima, Rogatici, Bjelimićima, Foči, Kozarcu, Semberiji i sami učestvovali u zločinu. A pošto pravoslavlje ne poznaje granice, desetine crkava je nicalo na tuđoj zemlji koju su osvojile Karadžićeve trupe. Nicale su kao pečurke poslije kiše, od Ugljevika do Bijeljine, od Zvornika do Bratunca,a u Brčkom je sagrađena crkva nakon Dejtonskog sporazuma na bošnjačkoj zemlji unaselju Meraje, gdje se ne mogu skupiti ni tri pravoslavna vjernika.
I, na kraju, možda i važnije od toga zašto sveštenici ne priznaju zločine na kojima je nastala RS, jeste pitanje: zašto to ne priznaju Srbi koji žive u RS-u? Pa, zar i oni nisu učestvovali u njenom stvaranju i zar ne znaju kako je nastala?
Hajro mene fali daska a tebi ceo patos. Ovaj clanak je legenda, hahaha. Suvise praviti komentar za clanak I sta ovi dole lupaju ko maxim po diviziji ??
SRBI U SIBIR
ALBANCI U KOKAZ
I TAKO MIRAN BALKAN…
Vi u stepe centralne Azije, Hrvati u Iran…
srbi balkana ce iseliti za sibir
to mislim ozbiljno
Jok Hajro….bilo bi nam dosadno bez njih, srbi ce se samo integrisat u sopstvenu proslost i buducnost i sve intenzivnije izucavat islamsku kulturu. Ja ocekujem samo da se kulturoloski transformisu u tolerantne evropljane koji postuju sve standarde o ljudskim preavima koja vaze za Evropu…
Iako etnoloski srbi kao narod svoju postojbinu Rusiju vole i neguju oni davno ne pripadaju Ruskom vilajetu iz poznatih otomanskih razloga a i Rusija je sve mnogobojnija… Srbi ce da se okrenu sami sebi i u tom procesu definisu svoj etnos u multietnickoj Srbiji. Sezona migracija je tek pocela i u sledecoj deceniji ce kulminirat….samo demokratska tolerancija moze da sacuva narode Srbije.
iselice silom,nece milom
rimljani ce njih primorati na to
Suti vise budalo ne sramoti nas