Muftija, Srbija, balafurdija …

Kad je ranih devedesetih godina mladi, obrazovani i elokventni Muamer Zukorlić izabran za muftiju Sandžačkog muftiluka, pri rijasetu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, bio je figura koja nije mnogo zanimala svjetovnu javnost, a istini za volju, niti duhovnu. Jedino što ga je činilo posebnim tada jeste bila činjenica da je postao najmlađi muftija i kao takvo „čudo“ bio je zanimljiv čak i manje od tri dana.

Kada se, sredinom prve decenije XXI vijeka, ovaj čovjek počeo kristalisati u najbitniju figuru islamske misli i prakse na prostorima Balkana, ali i profilisati u stožer bošnjaštva Bošnjaka Sandžaka, počeo je da smeta mnogima. Po starom običaju, prvo je počeo da smeta svome narodu, jer je prenačitan, premudar i preuobražen za jednog Bošnjaka Sandžaka. Uspješan, mlad i obrazovan, pravdoljubiv i vispren, iskren i nepotkupljiv, nije odgovarao prosječnom Bošnjaku Sandžaka jer je bio sve ono što on – taj Bošnjak – nije. Kada je „odsmetao“ svome narodu, onda su ga i Srbi uzeli „na zub“. Jedan tako istinoljubiv i nepotkupljiv Bošnjak nije drag niti jednom Srbinu, što je i razumljivo. Taj „neki dole nevažni hodža“ (uzgred budi rečeno, nismo mi „dole“, mi smo „gore“, u odnosu na Beograd) koji se „nešto buni“ postao je za kratko vrijeme rak-rana srpskoj političkoj eliti. Čovjek koji traži ravnopravnost u državi koju hoće da smatra domovinom, ali tek onoga trenutka kada mu ona obezbijedi minimum ljudskih, socijalnih i svih drugih prava koja jednom ljudskom biću pripadaju i to još traži na način na koji traži, ne može biti drag „demokratskom režimu“ Srbije. Taj isti režim je mislio da je „oprao“ savjest i obraz pred demokratskom Evropom, tako što je u svoju vladu instalirao dva „bošnjačka“ ministra i smatrao je muftijine poruke „fundamentalističkim, radikalističkim i secesionističkim“, baš poput njemu predstojećeg režima koji je poruke i vapaje kosovskih Albanaca za uspostavom vladavine prava i ravnopravnosti na Kosovu nazivao istim imenima.

Ipak, taj režim nije htio da prizna da problem u Sandžaku postoji. Na to su morali da ga podsjećaju predstavnici demokratske Evrope i da mu ukazuju na moguća rješenja. Ipak, inertni vladajući aparat nije mnogo uradio da problem riješi. Sve se svelo na pustu retoriku čija je suština priča o potrebi rješavanja problema, ali ne i platforma kako iste riješiti. Da stanje bude još gore, jedno od ministarstava Vlade Srbije, nadležno za zaštitu prava nacionalnih manjina, otpočelo je žestoku represiju i diskriminaciju nad Bošnjacima, izvrćući ruglu izbornu volju tog naroda, koji je na izborima za svoj Nacionalni savjet dokazao da ima poprilično probuđenu i nepomućenu nacionalnu svijest, samim tim što je svoju podršku velikim dijelom dao Bošnjačkoj Kulturnoj Zajednici muftije Zukorlića. Rezultati izbora su poništeni i zakazni ponovo. Zakonski propisi su izigrani na najbezobrazniji način, jer su ista pravila jednog zakona bila važeća za sve nacionalne manjine, osim za Bošnjake, a sve to voljom ministra za ljudska i manjinska prava u Vladi Republike Srbije. S tim u vezi, raspisani su novi izbori za Nacionalni savjet Bošnjaka, koji će Zukorlićeva BKZ bojkotovati, što je i jedini ispravni postupak.

I dok se to dešava, dok se krše prava Bošnjaka, dok se Bošnjaci kao narod ugnjetavaju od strane Vlade, u istoj toj Vladi sjede dva Bošnjaka, dvije „drvene Marije“, koje ne znaju da kažu ništa drugo, osim da je „muftija kriv za sve“, da je „muftija terorista, fundamentalista“, da „muftija vodi Sandžak u propast“, da „muftija svojim djelovanjem usporava ili potpuno blokira realizaciju vitalnih infrastrukturnih projekata u Sandžaku“. Naravno, muftija jeste kriv za sve što se njima dešava, a to je gubljenje podrške glasačkoga tijela u Bošnjaka, pad popularnosti među Bošnjacima, što neizbježno vodi u gubljenje udobnih fotelja Vlade Srbije. To nas dovodi do zaključka da oni samo brinu za svoje interese, a ne za interese bošnjačkoga naroda. Ono što najviše boli od ove dvojice Bošnjaka, jeste priča o usporavanju „vitalnih infrastrukturnih projekata u Sandžaku“, a koje je skrivio taj muftija Zukorlić. Pa, ljudi moji, pokažite mi jedan infrastrukturni projekat u Sandžaku koji ste vi započeli, a ne doveli u neku od predrealizacijskih faza! Pa, gdje vam je ta silna infrastruktura? Gdje su te investicije u Sandžaku? Šta ste to vi uradili za Sandžak otkako ste postali ministri u Vladi? Pričate o potrebi jačanja ekonomije Sandžaka, a za svoje neuspjehe na tom polju krivite muftiju koji školuje djecu, hrani gladne, oblači gole, poji žedne po Sandžaku. Pa, gdje vam je obraz, ljudi moji? Da ste se, k'o što niste, samo jedan dan ugledali na tog muftiju, Sandžak bi danas bio mnogo prosperitetnija i bogatija regija, danas bi ljudi, umjesto što sebi eksere zakivaju u ruke, tim istim rukama zarađivale hljeb za svoje porodice, danas bi Bošnjaci bili bitan element ekonomskog progresa u Srbiji… Ali, ne. Vi niste uradili ništa da ovom narodu pomognete otkako ste zauzeli svoja udobna mjesta u Vladi. Jedino je utješna činjenica da i ta mjesta nisu nikom babovina, da će ih sutra neko drugi popunjavati.

I tako, što više raste animozitet Srba prema muftiji Zukorliću, to je više njegovih neprijatelja u samom bošnjačkom korpusu. Doduše, onom dijelu korpusa koji je iskvaren, podmićen, potkupljiv. Srpska vlada sada svim snagama udara na muftijinu „Bastilju“ i koristi se često isprobanim i vrlo uspješnim receptom da unese razdor u narod, tamo gdje je podrška muftijinim zahtjevima najjača i najveća. Tako je sam predsjednik Tadić u posljednje vrijeme počeo da instruiše „civilno društvo“ u Sandžaku kako da se bori protiv „pošasti islamizma i fundamentalizma“. Svakom iole obrazovanom čovjeku je jasno da su nevladine organizacije, u velikom broju slučajeva, zapravo samo instrumenti za postizanje interesa nekih drugih grupacija, ali i da u nemalom broju slučajeva koriste za obavještajne i kontraobavještajne usluge vladama država u kojima djeluju. To je ponajbolje vidljivo u zemljama u tranziciji, zemljama kakva je Srbija. To sada vidimo kada izvjesna direktorka NVO Urban In iz Novog Pazara „objašnjava“ narodu Sandžaka (tobož’ smo mi nepismeni pa nam ona dočarava) šta to muftija radi i šta to traži i čemu to sve vodi. K'o da mi ne znamo šta može da nam se desi što tražimo svoje pravo? Pa, draga moja Aida, i laiku je jasno da je pravo postalo iz neprava, da je čovjek zatražio pravo da napaja stoku na izvoru onda kada mu je drugi čobanin postavio ogradu oko izvora i zabranio da se služi tom vodom. Znamo mi da se mnoga prava mogu dobiti jedino radikalizacijom stvari i to svjesno radimo. Nismo mi nepismeni pa da nam ti objašnjavaš kako muftija „namjerno“ pravi zapaljivu atmosferu u Sandžaku i „zakuhava“ situaciju. K'o da mi ne znamo da se Tadiću može probudit’ uspavana četnička krv pa će doć’ da nas pokolje i napravi još jedan u nizu genocida nad Bošnjacima koje istražuje muftijin institut. Da, Aida, muftijin. Ne moj, ili tvoj, ili Rasimov, ili Suljov, nego muftijin institut.

Eto, tako u ovom našem ponosnom Sandžaku – svak’ ima nešto da kaže. Imadoh i ja, pa više nemam. Sad rekoh. Helem, za sve ti je ovo što se dešava kod nas kriv muftija, zato što ga ne voli Srbija, a napada ga uglavnom balafurdija.

Autor: Damir Kabaš

Izvor: Sandzak-x.com