Mubarakovo proročanstvo

Prije nešto više od godinu dana sam na ovom mjestu napisao tekst “Mubarakovo nedovršeno proročanstvo”. Bilo je to u maju, 2012, nakon prvog kruga predsjedničkih izbora kada je “iznenađujuće” mnogo glasova odnio Ahmed Šefik, bivši premijer iz Mubarakovog režima.
Podsjetićemo da je i u drugom krugu sada već svrgnuti predsjednik Mursi Šefika pobijedio tijesnom većinom.
I tada, a i sada, upravo zbog tih pokazatelja, ustručavao sam se previranja u Egiptu nazvati revolucijom. Ako je išta upokojeno u posljednjim dešavanjima u ovoj najmnogoljudnijoj arapskoj zemlji onda je to, uslovno kazano, revolucija, “as-sawra” kako je Egipćani zovu.

Sudska farsa
Posljednji slučaj puštanja na slobodu, odnosno u kućni pritvor bivšeg diktatora Mubaraka i sva sudska farsa oko njegovih optužnica to dodatno potvrđuju.
Takozvana “duboka država” koju su Mubarak i njegovi prethodnici, armijski generali-predsjednici, godinama gradili definitivno je pokazala posljednjim vojnim udarom i svrgavanjem prvog demokratski izabranog predsjednika u povijesti ove zemlje da nigdje nije otišla i da je kratkotrajni demokratski eksperiment samo to što je ustvari i bio – eksperiment.
Sigurnost kao koncept i demagogija na kojoj se godinama gradila egipatska diktatura vojnih predsjednika ide ruku pod ruku, nažalost, i sa impulsima koji su u ključnim trenucima začetka ovih procesa dolazili od decenjskih zapadnih zagovarača demokracije na Bliskom Istoku.
Jer, podsjetićemo se, Mubarak je trideset godina svoje vladavine i svijetu i Egiptu kao mantru ponavljao da ta zemlja ima dva izbora: ili njega i sigurnost ili islamiste i haos. To njegovo “proročanstvo” konačno se ispunilo proteklih sedmica kada je policija i vojska prekomjernom silom rastjerala i pobila stotine demonstranata koji su protestvovali i zahtijevali povrat demokratskog legitimiteta.
Sada, kada je Mubarak konačno izašao iz zatvora Tora, uz osmijeh kojeg nije krio, može slavodobitno poentirati: “Zar vam nisam to ponavljao godinama?”

Bivši egipatski predsjednik je stavljen u kućni pritvor [Reuters]

Pitanje kojeg sada mnogi postavljaju glasi: kakvi scenariji mogu očekivati ovu oštrim linijama podijeljenu zemlju? Spominju se tri.
Prvi je nacionalno pomirenje. Vrlo će se teško ostvariti, barem u kratkoročnom smislu, s obzirom na opseg zločina kojeg su prema demonstrantima počinile vojne vlasti. S druge strane, satanizacija Muslimanske braće i sistematska (medijska) nastojanja da se pripadnici i simpatizeri ovog pokreta prokažu kao teroristi nikako ne ide ka tom smjeru. Jer, kako se pomiriti s teroristima, još ako ih je toliko mnogo kao što ih ima u Egiptu? Iako se ne zna kako će na ove poteze vlasti reagirati mlađe generacije Muslimanske braće, ono što bi bilo dugoročno najkorisnije za neke buduće demokratske izglede, ukoliko ih uopće bude, i za pripadnike Muslimanske braće jeste pomirenje sa realno teškim okolnostima, reorganizacija i reformiranje. Međutim, izgleda da to vojnim vlastima nikako ne odgovara i da će radije prihvatiti liniju sukoba do konačnog uništenja. To, dakako, ne isključuje ni ozbiljno urušavanje vojnih i državnih struktura.
Druga opcija koja podrazumijeva instaliranje generala Al-Sisija kao civilnog predsjednika je najizglednija.
Njegova fotografija i imidž nacionalnog spasitelja veoma je prisutna ovih dana u Egiptu. Vojska je demonstrantima protiv Mursija dijelila njegove postere, njegove fotografije su na naslovnicama svih egipatskih novina, a nedavno je ovaj general prvi put viđen u javnosti bez vojne uniforme, dakle u civilnom odijelu. Al-Sisi ima i recept kojeg je ostavio Mubarak, a i vojne i sigurnosne strukture da tzv. “Mapom puta” osigura sebi lagan put do predsjedničke palače. Posrnule egipatske liberalne snage koje su ga pozvale da spasi demokraciju neće mu imati šta kazati. Njihov najistaknutiji reprezentativac Al-Baradei je pobjegao u Beč. K tomu ga u domovini još čeka optužnica za izdaju. A na egipatskoj političkoj sceni teško je naći imalo ozbiljnijeg lidera koji bi mogao ugroziti generala Al-Sisija.

 

Najopasniji scenario
Treći scenario je građanski rat koji je ujedno i najopasniji jer bi time faktički pola regiona arapskog Bliskog Istoka bilo u ratu. To je najgora opcija i za Zapad koji je sve više svjestan da bi onda bilo gotovo nemoguće naći silu koja bi taj haos zaustavila. Dokaz tome je već treća godina građanskog rata u Siriji i stalno pomjeranje “crvenih linija” – od masakra do masakra.
Zapadu je ipak najvažnija sigurnost i tu leži glavni problem oko dvostrukih standarda i gaženja vlastitih principa.
Američka vanjska politika u slučaju Bliskog Istoka već duže vremena je dijagnosticirana kao promašaj i to od strane američkih kritičara Obamine administracije.
Muslimanski narodi su u Americi dugo vremena vidjeli paradigmu slobode i ljudskih prava. Posljednje decenije antiamerikanizma su ipak nastale kao reakcije na predatorski američki impuls u ratu protiv terorizma koji je u muslimanskoj preferiji, a ne u centrima moći, tražio odgovorne za terorističke napade. Jer, ne treba nikad zaboraviti, jedno od glavnih jezgra formiranja ideologije Al-Kaide nisu planine Afganistana već zatvorske ćelije Egipta. Upravo tu su zbog ugnjetavanja sličnog onom kojeg provodi sadašnja egipatska vojna hunta stvorene opasne ideologije koje su u muslimanskim državama i njihovim zapadnim saveznicima prepoznale najveće neprijatelje.
A, općenito, muslimanski slobodarski duh je itekako cijenio vizije očeva osnivača Sjedinjenih Država poput Benjamina Franklina i Georga Washingtona. “Oni koji bi da se odreknu suštinske slobode zarad da time kupe nešto malo privremene sigurnosti ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost”, kazao je jedne prilike Benjamin Franklin. Muslimanski narodi su upravo u ovakvim slobodarskim vizijama vidjeli izazove svojim domaćim tirani(ja)ma.
Međutim, današnja retorika i pasivnost vodećih svjetskih sila uključujući SAD i EU blok, bliži su konceptu kojeg je godinama ponavljao Mubarak: ja na vlasti i sigurnost, jer ukoliko dođu islamisti imaćete fanatike i haos.
Mubarakovo proročanstvo se izgleda ispunilo, a kojim će od tri scenarija krenuti Egipat ostaje da se vidi. Demokratskim vrlo teško. (aljazeera.net)