Milo Đukanović se nastojao transformisati iz ratnog huskača u zagovorenika Evro-Atlanskih integracija

Dr. Srđa PAVLOVIĆ: Đukanovićeva vlada nije zaštitila crnogorske građane islamske vjere kada su ranih 1990. bili maltretirani, mučeni i etnički čišćeni od strane raznih paravojski. Uloga koju je u tim zločinima igrala crnogorska policija još uvijek nije sasvijm rasvijetljena. Štaviše, vlada Mila Đukanovića je naredila svojoj policiji da locira i uhapsi civile-izbjeglice iz Bosne, i preda ih na ruke ubicama Radovana Karadžića.
Dragi dr. Samjuels (Samuels),

Pišem vam povodom vašeg nedavnog sastanka sa Predsjednikom Vlade Crne Gore, Milom Đukanovićem. Moja procjena tema o kojima ste razgovarali je bazirana na izvještajima crnogorskih medija, a posebno Informativnog Portala Analitika (“Susret premijera Đukanovića sa predstavnikom Centra „Simon Vizental“ Šimonom Samjuelsom.” Vidi: portalanalitika.me ).

Svrha ovog pisma je da ukaže na neke probleme koji su nastali nakon pomenutog sastanka u nadi da ćete vi možda prispitati pozive koje ste uputili, i kvalifikacije koje ste izrekli. Za početak, želim reći da razumijem i uvažavam vašu želju da se pridržavate diplomatskih manira prilikom susreta sa državnim zvaničnicima. Ja bih, ipak, želio da vam skrenem pažnju na dvije problematične stvari koje su se iskristalisale kao posljedica vašeg sastanka sa gospodinom Đukanovićem. Ja takođe želim da izrazim svoje nezadovoljstvo i neslaganje s vašim stavovima po oba pitanja (onako kako su prenijeti u crnogorskim medijima).

Prvo pitanje se odnosi na vašu kvalifikaciju odnosa crnogorske vlade prema vjerskim slobodama, dok se drugo bavi šasim pozivom upućenim crnogorskom predsjedniku vlade.

Po izvještaju portala Analitika, vi ste izrazili zahvalnost crnogoskoj vladi za njen pozitivan odnos prema vjerskim slobodama. Siguran sam da ste vi posljednja osoba koju valja podsjećati na čest raskorak između vladine retorike i prakse vladanja. Postoje mnogi primjeri tog raskoraka, i Crna Gora nije u tome izuzetak.

Dr. Srđa Pavlović: Trenutna retorika crnogorske vlade ne može sasvim odvojiti od istorijskog tereta koji ona nosi Tako smo planirali genocidnu agresiju: Milošević, Đukanović, Bulatović… Đukanović i Bulatović na dubrovačkom ratištu Samuels – Đukanović Čovjek se zapita kakvu katarzu takav ratni huškač treba da doživi da bi postao simbol tolerancije vrijedan podijuma u Muzeju Tolerancije?

Smatram da je vašem izrazu zahvalnosti nedostajao jedna važan element: poznavanje skorije istorije. Takvo poznavanje uključije spoznaju aktivnosti crnogorske vlade tokom posljednje dvije decenije, i tokom krvavih godina jugoslovenskog raspada. Tačno je da su retorika i pozicija crnogorske vlade prema religijama doživjele promjenu tokom posljednjih dvadeset godina. Ja bih, ipak, ustvrdio da se trenutna retorika crnogorske vlade ne može sasvim odvojiti od istorijskog tereta koji ona nosi. Čista savjest ne dopušta da se savremeni primjeri tolerancije i zaštite nedužnih procjenjuju nezavisno od načina na koji su tokom 1990-tih tretirane izbjeglice, ratni zarobljenici i politički protivnici u Crnoj Gori.

Pod predsjednikovanjem Mila Đukanovića (multi-mandati od 1989. godine) crnogorska vlada je propovijedala toleranciju, dok je često praktikovala ili tolerisala ekstremizam, nacionalizam, šovinizam i mržnju prema neželjenom drugom. Đukanovićeva vlada nije zaštitila crnogorske građane islamske vjere kada su ranih 1990. bili maltretirani, mučeni i etnički čišćeni od strane raznih paravojski. Uloga koju je u tim zločinima igrala crnogorska policija još uvijek nije sasvijm rasvijetljena. Štaviše, vlada Mila Đukanovića je naredila svojoj policiji da locira i uhapsi civile-izbjeglice iz Bosne, i preda ih na ruke ubicama Radovana Karadžića. Singularno fokusiranje na jednu stvar, kako što je odnos vlade prema jevrejskoj zajednici u Crnoj Gori ne kompenzuje nedostatak svijesti o istorijskim dešavanjima. Takav fokus, u stvari, zanemaruje značajan segment skorije istorije koji predstavlja neprijatan teret za crnogorksu vladu i njenog više-mandatarnog predsjednika.

Drugo pitanje se odnosi na poziv koji ste uputili Milu Djukanoviću da govori u Muzeju Tolerancije u Los Andjelesu. Ovdje, opet moram da se vratim na problem nedostatka znanja o aktivnostima Mila Đukanovića tokom posljednjih dvadeset godina. Tokom tog perioda Đukanović je, bez sumnje, dokazao da je politički majstor. Njegove aktivnosti, izjave, govori i političke odluke, međutim, ne podržavaju samo-kreiranu sliku tolerantne i razumne osobe. Od svojih ranih dana kao postavljeni lider takozvane anti-bitrokratske revolucije u Crnoj Gori, pa do njegovih poslijeratnih klintonovskih izraza žaljenja za izgubljene živote u bratoubistvu 1990., Milo Đukanović se nastojao transformisati iz ratnog huškača u zagovornika evro-atlantskih integracija.

Od prvog dana predsjednikovanja vladom (izabran je prvi put 1989.) Djukanović je pozvao sve patriote da se okupe oko Jugoslovenske narodne armije i zaštite domovinu od grabežljivih hrvatskih komšija. Dok je opravdavao učešće Crne Gore u ratovima u Jugoslaviji, Đukanović je takođe upućivao teške riječi anti-ratnim aktivistima. Govorio je da “se ne može mahati maslinovom grančicom dok se srpski narod u Hrvatskoj kolje, masakrira, siluje,” i da je cilj rata da se “oslobodi potlačeno srpsko stanovništvo of fašistickog terora hrvatskih vlasti.” Poznata je njegova izjava da je zbog mržnje prema hrvatskoj zastavi šahovnici prestao da igra šah, kao i obećanje stanovnicima Crne Gore da je došlo vrijeme da se “povuku demarkacione linije prema Hrvatima jednom za sva vremena.”

Ovo su samo fragmenti iz dugačkog spiska izjava i političkih odluka koje je Milo Djukanović izrekao i primijenio tokom 1990. Čovjek se zapita kakvu katarzu takav ratni huškač treba da doživi da bi postao simbol tolerancije vrijedan podijuma u Muzeju Tolerancije? Čovjek se takođe zapita šta bi neki od bivših istaknutih govornika s tog podijuma danas rekli o pozivu upućenom Milu Đukanoviću? Ja želim da vjerujem (zovite ne naivcem i idealistom) da bi Havel, da je kojim slučajem još s nama, prigovorio ovom pozivu. Ja, zasigurno, ovim bilježim svoj prigovor.

Iskreno vaš.

Dr. Srđa Pavlović