Medresa kao sudbina

1
48

U osmom razredu nastavnici su nas pitali ko će koju školu da upiše nakon osnovne. Kada sam rekao da ću da upišem medresu počeli su da negoduju i reaguju. „Šta ćeš tamo? To izumire. To je gotovo. To je propalo. To je neprijatelj države.“

Da bismo mlađim čitaocima „Glasa islama“, koji ne pamte period od Drugog svjetskog rata pa ovamo, približili tu epohu, a one starije podsjetili kakve su prilike u društvenom, a posebno u vjerskom pogledu bile na Sandžaku, objavit ćemo seriju tekstova koji oslikavaju to vrijeme. Ovi tekstovi nisu zamišljeni kao moja autobiografija ili memoari, već ću u njima, kroz karakteristične događaje koji su se dogodili, u kojima sam učestvovao ili za koje sam od drugih ljudi saznao, pokušati da oslikam Sandžak, vjeru, ljude u dvadesetom vijeku.
Rođen sam na Donjoj Pešteri u selu Potreb, od oca Mehmeda i majke Emine, na prostoru zvanom Koštanpolje, odmah nakon Drugog svjetskog rata. U osnovnu školu sam pošao 1954. godine. Do tog momenta o islamu nisam imao nikakva saznanja, osim onoga što sam naučio od svog oca koji je bio samouk i nije imao teološko obrazovanje. U tom periodu na tom području nije bilo stalnog hodže, već je postojao ramazanski hodža u Delimeđu.

U školi nije bilo govora o vjeri, a učitelji i nastavnici su uglavnom bili Srbi iz Crne Gore, ili negdje oko Beograda. Ovo nam govori o tome da se muslimani nisu školovali i da nije imalo obrazovanih ljudi, pogotovu u prosvjeti. Nakaradni, dekadentni uticaj je doveo do toga, jer su polupismene hodže zagovarale to da muslimanska djeca ne idu u škole. Pola hodže din ruši. Ti ljudi koje sam ja zapamtio bili su polupismeni. Imali smo u to vrijeme jednog hodžu čiji je posao bio samo da ogasuli, ukopa i uz Ramazan da klanja teravije. Mjesna zajednica, gdje je živjelo 1000-2000 stanovnika, nije imala stalnog imama koji bi mogao da klanja namaske vaktove ili da drži ders.
Na području Donje Pešteri i Koštanpolja bile su tri džamije. U Melajama, Škrijelju i Koniču. U tim džamijama su bili imami, za one prilike i ono vrijeme jako obrazovani, ljudi od autoriteta i jako poštovani od strane džematlija.
Džemat kome je pripadala moja familija bio je džemat Melaje. U Melajama je imam bio mula Ibrahim Makić. U Škrijelju je imam bio mula Huso, a u Koniču mula Selmo Jusufović.

Praznina nakon mula Mana

Prije rata, sve negdje do oslobođenja, glavnu riječ u vjerskom životu je vodio mula Mano iz Čukota, koji se prezivao Muratović, odnosno bio je iz porodice Hodžića, otac Vehbije-ef. Hodžića, koji je završio Veliku medresu u Skoplju. Mula Mano je bio jako obrazovan i bio je jedno vrijeme i predsjednik Opštine Delimeđe sa sjedištem u selu Gurdijelje. Mnogo je poklanjao pažnje prosvjeti i bio je jako progresivan za one prilike po pitanju obrazovanja i opismenjavanja. Mula Mano je inicijator otvaranja osnovne škole u Delimeđu i ta bi škola danas morala da nosi njegovo ime jer je on, u saradnji sa mještanima, osnovao tu školu, čini mi se 1925. godine.

Nakon smrti mula Mana javila se velika praznina što se tiče hodža i vjerskoga kadra. Imam mula Jusuf Zumberović, koji je radio u Delimeđu, završio je Medresu „Gazi Isa-beg“ u Novom Pazaru u periodu prije rata 1938-40. On je doživio tešku torturu pedesetih godina prošloga vijeka, kada je bila hajka na organizaciju Mladi muslimani. Mula Jusufa je UDB-a uhapsila i pričao mi je kakvu je torturu doživio u komunističkim kazamatima. Jabučica na grlu mu se pomjerala lijevo desno po desetak centimetara, bila je kao otkačena, jer su ga u policiji davili i čupali za grlo zato što je imao mnogo lijep glas i lijepo učio Kur’an, pa su htjeli da ga ostave bez glasa. Pored toga što su ga fizički tako maltretirali to je ostavilo posljedice na njega i na psihičkom planu i on je sa svojom porodicom odselio u Tursku. Tamo je i umro, tako da je u vjerskom pogledu nastupila ponovo praznina, a džemat je ostao bez imama.

Ta praznina je prouzrokovala to da obrazovanje tog naroda u svakom pogledu bude na najnižem nivou. Glavnu riječ su imali šumari, učitelji koji su došli sa strane, policajci, jer je sjedište policije bilo u Melajama, a vjersko obrazovanje je bilo na nuli.

Da nije bilo džamije u Melajama, koju su održavali porodica Hodžić i mula Mano iz Čukota, i da nije bilo hodže mula Ibrahima Makića, cijelokupni vjerski život bi se ugasio. Međutim, u džamiji u Melajama se odvijala vjerska nastava. Tačno da je izvođenje te nastave bilo strogo pod kontrolom vlasti i da su se djeca koja pohađaju nastavu prebrojavala i označavala, ali je to bio zračak svjetlosti koji je pomogao da se stekne kakvo-takvo znanje o vjeri. Za područje Delimeđa je interesantno da je to jako bistar, inteligentan narod, sklon sportu i viteštvu, ali je u vjerskom smislu bio jako zaostao. Tek sedamdesetih godina, kada je izgrađena džamija u Delimeđu, stvari su počele da se pomjeraju na bolje.

Svjetovno obrazovanje nauštrb vjere

Posebna priča je to kako su vaspitavana muslimanska djeca u školama. Što se tiče svjetovnog obrazovanja ono je za one prilike bilo na visokom nivou. Iz škole u Delimeđu je izašla plejada sposobnih i jakih ljudi koji su se kasnije ostvarili u biznisu i kao inženjeri, ljekari, profesori… Šezdesetih godina skoro da nije imalo učenika koji je završio osnovnu školu u Delimeđu, a da nije upisao srednju školu i nastavio dalje školovanje, ali niko nije želio da se opredijeli za medresu.

Prije Drugog svjetskog rata ljudi kao što su: Nazim Jusufović, Habib Tutić, Ramiz Zogić, završili su Medresu u Novom Pazaru i bili su najpismeniji ljudi tog kraja. Radili su u državnim službama i iz njihovih porodica danas imamo ljekare, inženjere i profesore. Ali tih šezdesetih godina niko nije ni pominjao medresu, čak se nije ni znalo da postoji medresa.

Međutim, Allah dž.š. određuje šta će biti. Događaj koji se desio u školi u Delimeđu kod mene je prouzrokovao to da donesem čvrstu odluku da se upišem u Medresu u Sarajevu.

Bio je Ramazan i razredni starješina Ivan Stojanović iz Raške je ušao u odjeljenje u pratnji kurira Latifa, koji je na poslužavniku nosio ratluk ili šećer i bokal hladne vode. Pitao je ko posti. Nas nekoliko koji smo postili ustali smo i on nas je tjerao da se iftarimo. Neko se iftario, a neko ne, a kada je došao do mene ja sam odbio da se iftarim, iako je on bio opasan i ljut, a djeca su ga se plašila. Kako nisam htio da popustim, on me je izbacio vani i rekao mi da dovedem oca u školu. U tom momentu u meni se javio revolt, huja, inat i donio sam odluku da budem hodža.

Podrška od oca

Kada sam svoju odluku rekao ocu on je to jedva dočekao i rekao mi da se pripremam. Ali kako da se pripremam kada o islamu nisam znao ništa osim onoga što me je samouki otac podučio. Moj otac je imao jedan lijep adet: kada god bi se vratio sa džume okupio bi džemat iz naše mahale Tutića i ispričao bi nam ono što je čuo sa hutbe. Od njega sam saznao dosta stvari, ali to je bilo nedovoljno. Onda sam zamolio sestru da mi u Pazaru kupi u Vakufu neku knjigu i ona mi je kupila „Kratku obuku o namazu“, čiji je autor Sulejman-ef. Kemura, tadašnji reisulema. Iz te knjige sam počeo da učim dove. Nekako u to vrijeme počeo je sa radom i mekteb u Melajama i to je bio moj prvi susret sa pravim hodžom. Pješačio sam od Potreba do Melaja preko sat vremena, jednom heftično, samo da bih čuo nešto o vjeri i da bih naučio neku novu suru. Interesovanje je bilo veliko i u mektebu je bilo dosta djece, što nam govori da je svijest o vjeri i njenom značaju kod naroda bila velika, ali da je nedostatak školovanog kadra i uslova za podučavanjem prouzrokovao to da se Bošnjaci udaljavaju od vjere.

Prve riječi koje sam naučio od mula Ibrahima su bile: „Svaki musliman mora da zna ove kur’anske riječi i da se njih pridržava. Te riječi su: – Naređujte dobro, a odvraćajte od zla.“ Ja sam to naučio i trudio se cijelog svog života da se pridržavam tog principa.
Pošto sam bio tada dosta mali, a trebalo je puno pješačiti, išao sam sa svojim amidžićima u mekteb. Jedne prilike, kada smo došli pred džamiju, ona je bila zatvorena, a ispred nje dosta djece čekalo je hodžu koji je kasnio. Djeca kao djeca, živahna i nestašna. Počeli su da zadirkuju jedni druge i došlo je do tuče. Tako su se krvnički potukli da sam se uplašio i nikada više nisam došao u mekteb, već sam kod kuće sam učio iz knjige koju mi je sestra kupila i spremao se da se upišem u Medresu u Sarajevu.

U osmom razredu nastavnici su nas pitali ko će koju školu da upiše nakon osnovne. Kada sam rekao da ću da upišem medresu počeli su da negoduju i reaguju. „Šta ćeš tamo? To izumire. To je gotovo. To je propalo. To je neprijatelj države.“ I ne samo da su me nastavnici odvraćali, već su me i pojedini ljudi, od kojih sam očekivao podršku i koji su nekada pohađali medresu, odgovarali od moje nakane. Govorili su mi: „Šta će ti to? Tu nema para. Neće niko u hodže više, to izumire. Bolje ti je da budeš inženjer, učitelj ili ljekar.“ Pošto sam bio dijete, ovakvim njihovim govorom malo su me pokolebali i počeo sam da razmišljam o tome da odustanem. Ali podrška koju sam dobio od oca je bila presudna. On mi je objasnio da Allah dž.š. daje nafaku, a nikako škola i ljudi i da će on uvijek biti uz mene. Kad god bih se sjetio svog razrednog starješine, bokala sa hladnom vodom i nasilnog iftarivanja, u meni bi se ponovo vraćala želja za medresom i to je prevagnulo.

Nastavit će se…

Autor: Hajro Tutić

Izvor: Glas-Islama.info


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

  1. Selamu alejkum.
    Allah da te nadradi za ovaj tekst.
    Treba ispricati nasem narodu ovakve stvari neka znaju na kakve nacine se je neko borio da nas odvrati on Islama, ali elhamdulullah nisu uspjeli.

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.