Mali Radojica sa velikog tornja

20
35

Čudo ti je Sandžak i u njemu Plav i Gusinje. Sa tako malog prostora toliko umnih glava da ispadne, rijetko se kad dogodi. Da li su u pitanju vode, oni silni izvori, travke, one omanje obradive parcele plodnog zemljišta, voćke, ostra visinska hava ili slobodarski duh, komitska maja i miješana bošnjačko-albanska krv – to sad i nije mnogo važno.

Autor: dr. Jahja Fehratović

Bitno je da s ovog planinama stiješnjenog zaravna, obgrljenog Prokletijama i Visitorom, ko skoro ni s jednog prostora nije izašlo toliko odličnika na polju nauke, kulture i umjetnosti te na putu borbe za čast, slobodu i dostojanstvo svog roda i poroda. Mnogo bi nam trebalo da redamo svakog od tih znamenitih Plavljana i Gusinjana, makar spominjali samo njihova imena, najnužnije biografske natuknice i priznanja kojima su zadužili bošnjački ummet, ali navedimo da od vremena Džafer-bega Koljenovića na ovamo njih više stotina raštrkanih cijelim dunjalukom pronosi slavu i ponos svom narodu. Ako to imamo na umu, onda nije ni čudno što su u nekoliko navrata bili na nišanu dušmanskih cijevi, što ih se nije kao u Srebrenici htjelo istrijebit nego prevjerit i njihovu prirodnu inteligenciju i pamet prigrlit uza se. No uzaludno, ta pametna i odvažna bošnjačka i albanska glava znala se sačuvati uprkos zamkama dušmanskih čeka i busija. Valjda su i konstruktorima dojadili isprazni pokušaji prevjeravanja plavsko-gusinjskog kolektivnog bića spoljnim udarcima, pa su riješili izmijeniti taktiku: pronaći kakva beluhana iznutra da razjede to ponosno i hrabro sjeme našega slobodarskoga bošnjačkoga bajraka. Nađu oni uvijek tako po nekog uhljupa preko koga pokušaju ocrniti cijeli jedan narod, cijelo jedno pleme. Bliža i daljnja historija su nam pune takvih imena kojih se i ne moramo prisjećati, jer nije zgodno za želudac a ni u našim adetima džaiz prokletnike imenom prizivati, neka njih u zidinama mefističkih tmača koje su sebi vlastitom pameću i činjenjem odabrali. Ali, radi bejana i ibreta valja ukazati na one koji u našem vremenu imaju takvu ulogu, na one koji su prihvatili biti meci dušmanskih snajpera uperenih na naše glave, kako bismo se znali čuvati i štitove prema njima okrenuti. Helem, imali su Bošnjaci krajne Fikreta Abdića, imali su Bošnjaci Sarajeva Kusturicu, imaju Bošnjaci Sandžaka Ljajića, imali su Albanci Kosova Morinu i Bajramovića, a sada Plavljani i Gusinjani dobiše Fahrudina Radončića!

Ko je, odakle je, šta je, kako posta ta promaha Gusinjska?

Naš, sandžački čovjek napaćene duše, odrastao u bijedi i neimaštini, došavši u veće gradove morao se boriti s kandžama svirepih krvožednika, postajati nemilosrdan i opor, ako je htio doći do lahgodnog životnog ugođaja. U protivnom, valjalo mu je trostruko više zapinjati da bi mu se bar upola priznalo kao drugima. Većina naših časnih ljudi, potomaka onih junaka na braniku čojstva što stoje, o kojima slavni Ahmed Gurbi-baba još u XVII vijeku pjeva, prije je prihvaćalo bijedu pa makar i jedan obrok dnevno nego hijanetluk, kainluk i biljeg izdaje na svom imenu i prezimenu. Oni malobrojni koji pristaše da drže dušmanski malj nad glavama svojih sunarodnika, dobiše privremeni dunjalučki rahatluk, ali završiše bez ili isključivo u ružnom spomenu. Fahrudin Radončić ne nastavi put svojih predaka, već se još kao student uprije da bude na usluzi onima što 1912/1913. njegove očeve i djedove pokušaše pokrstiti. Došavši iz Ali-pašinog Gusinja u Titograd, postaje aktivan član partije i napreduje u političkoj karijeri do mjesta sekretara ćelije Komunističke partije Jugoslavije za jednu od titogradskih mjesnih zajednica. Opće je poznato da su na takvim položajima, pa makar i mjesnih zajednica, mogli doći samo provjereni saradnici Kontraobavještajne službe, iliti KOS-a, jer je sistem bio takav da su partijski rukovodioci mjesnih zajednica sprovodili strahovladu i upirali prstom na one koji su skretali u lijevo ili desno, te su zbog toga kao državni neprijatelji, saradnici ovih ili onih stranih režima i politički oportunisti robijali po kazamatima od lokalnih, preko okružnih do državnih i specijaliziranih kazneno-popravnih ustanova sve do Golog otoka. Ono što su u ruralnim sredinama bili šumari, lužari i poljari, to su u urbanim mjestima bili sekretari partijskih ćelija, njima se išlo na noge, od njih strepilo i njima se klanjalo – u njih je bila sva vlast i zakon.

Kao vrstan kadar KOS-a, spreman na bespogovorno ispunjenje svih zadatka i sposoban da se prilagodi svakoj situaciji radi postizanja cilja, Radončić početkom devedesetih bez ikakva razloga iz Podgorice seli u Sarajevo, gdje priprema teren za vrtoglavi karijerizam. Mjesecima radi kao kahve-kuhar u Generalštabu Armije Bosne i Hercegovine kod tadašnjeg načelnika generala Sefera Halilovića, što je bila idealna pozicija za pridvoravanje vođama bošnjačkoga naroda, i ujedno prilika za pristupnost najbolje čuvanim vojnim i državnim tajnama koje su u tim trenucima značile biti ili ne biti Bosne. Ta pridvornost dovela ga je do simpatija samoga rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića, koji mu od pomoći iz muslimanskog svijeta dodijeli novac da napravi novinu koja će pomagati bošnjački nacionalni pokret. Od tada Radončić izgrađuje imperiju, igrajući dvostruku igru, s jedne strane bošnjačkog tribuna, a sa druge KOS-ovskog operativca koji postepeno preuzima moć upravljanja bosanskohercegovačkim javnim mnijenjem. I zaista, u prvim godinama postojanja „Dnevni avaz“ je bio glas bošnjačkoga naroda, zahvaljujući čemu je istisnuo skoro svu konkurenciju na tržištu, ali i sukcesivno ogoljavao dvostruku poziciju svog vlasnika koji je duboko zagazio u kriminalno-tajkunsko poslovanje i sve jasnije pokazivao KOS-ovske pipke u namjerama i djelovanju.

U cilju rađanja finansijskog magnata, službe mu, naročito crnogorska veza, omogućuju konekciju sa balkanskim narko-bosom Naserom Keljemndijem i daju zadatak da legalizira njegov prljavi novac. Radončić enormne količine Keljmendijevog novca pere preko svojih novina, jer je to najbolji način za prikrivanje porijekla novca. Prilikom kupovina štampe, ne traži se fiskalni račun, a i u slučajevima kada je potreban povraćaj pdv-a je relativno lahak. Tako je Radončić često prikazivao tiraže Avazovih izdanja milionskim dok je u realnosti možda u najvećem usponu prelazio par stotinu hiljada prodanih primjeraka. Time je dnevno u legalne tokove ubacivao blizu milion narko-dilerskih maraka. Na taj način je godinama prao Keljmendijev novac, i za tu uslugu uzimao pozamašne procente, kojima je dodatno prikrivao trag ulaganjima u građevinske poduhvate.

Nakon što je u javnosti sve češće naglašavana njegova relacija sa Naserom Keljmendijem, oko koga se stezao obruč internacionalnih istražitelja, da bi spasao svoju kožu, pristao je određenim međunarodnim kriminalnim i obavještajnim strukturama prodati Keljmendija, za šta  kao protiv uslugu dobija poziciju ministra sigurnosti BiH da bi prikrio dokaze protiv sebe, te za svoje mentore obavljao najsofisticiranije kriminalne i obavještajne poslove. Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije IFIMES iz Ljubljane u istraživanju „Instaliranje novog bošnjačkog vođe“ od 30. jula 2013. godine navodi da je politička pojavnost Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića beogradski projekt prema Bosni koji ima za cilj zadovoljenje interesa bosanskohercegovačkih susjeda i zaštitu ličnih interesa Fahrudina Radončića i njegovu političku bezbjednost od sudskog procesuiranja. U studiji se također navodi da je Radončić duži niz godina predmet interesiranja stranih sigurnosnih službi koje rade na „internacionalizaciji slučaja Radončić“.

Na putu ka realizaciji zadatka preuzimanja ministarske pozicije, morao se politički profilirati i osloboditi niza ličnih kompleksa na koje su se mogli usmjeriti njegovi politički protivnici i osujetiti Radončićevu namjeru bijega od istražnih organa u državne strukture vlasti. Najočitiji kompleks, inače česta pojavnost kod naših labilnih ljudi naročito u medijskom sektoru, kompleks inferiornosti zbog sandžačkog porijekla Radončić nije uspio sakriti. Kako se navodne posljedice „sandžačke krivnje“ ne bi negativno odrazilo na njegovu političku karijeru, Radončić se pokušava približiti bošnjačkim institucijama i pojedincima kroz koje će biti manje upadljiv taj njegov „nedostatak“. Iz tog razloga godinama kruži oko reisul-uleme dr. Mustafe Cerića, medijski ga prati i podržava ne bi li mu se na isti način kao rahmetli Aliju Izetbegoviću pridvorio. Naposljetku uspijeva se donekle primaći reisul-ulemi Ceriću i sudjelovati u projektima Islamkse zajednice s namjerom da uvjeri javnost u svoj bosanski patriotizam. Iz tog razloga donira 500.000 KM za dovršetak radova na građevinskom kompleksu Rijaseta na Kovačima. Radončić je smatrao da je Reisul-ulema zbog te donacije dužan da mu obezbijedi pobjedu na izborima. Pošto se to nije desilo, otrovnice Avazovih piskarala usmjerava protiv reisul-uleme Cerića s ciljem osvete za donaciju od pola miliona maraka koju je smatrao propalom investicijom i kao takvu nikada je nije prebolio.

Uz konekcije sa kosovskim i balkanskim narko-klanovima i nosiocima drugih krupnih kriminalnih poslova, Radončić suštinski nikada ne prekida prisne veze sa crnogorskim i srpskim obavještajnim službama i strukturama moći i vlasti. Njegova glavna podgorička veza još od podgoričkih dana bio je i dan danas jeste Milo Đuakonović. Posredstvom te prisne veze, kako piše publicist Muhamed Mahmutović, Radončić je Đukanoviću prao ime pred bosanskohercegovačkom javnošću zbog odgovornosti za više ratnih zločina prema Bošnjacima za vrijeme posljednjih ratova, kao što su slučajevi deportacije bosanskih izbjeglica i njihovo izručivanje četničkim egzekutorima, Bukovica, Kaluđerski laz ili montirani politički procesi protiv nosioca bošnjačkog nacionalnog pokreta u Crnoj Gori 1992-1995., pa mu je u te svrhe dodijelio i nagradu za „Avazovu ličnost 2006. godine“. Sa druge strane, Đukanović je Radončićevu medijsku mašineriju koristio za propagandno djelovanje protiv sandžačkih Bošnjaka, naročito Muftije Zukorlića. Postalo je nepisano pravilo da Avaz među prvim medijima, kada god se crnogorska vlast ogluši protiv Muftije Zukorlića i drugih bošnjačkih prvaka u Sandžaku, prenosi njene stavove skoro nikada ne prenoseći stavove druge strane.

Radončićeva veza sa beogradskim strukturama dugi niz godina bio je Miroslav Mišković, a nakon Miškovićevog pada njegova glavna spona sa Beogradom postaju Ivica Dačić i Rasim Ljajić. Opće je poznato i više puta u medijima pisano o Radončićevim prisnim vezama sa Dodikom. Izgleda da je Dodik onu čuvenu rečenicu na Tadićevom predizbornom mitingu u Beogradu „Lako je vama kada imate Rasima Ljajića“ ozbiljnije shvatio od svih nas, pa je našao svog Ljajića u Radončiću. Jer koja je razlika između Ljajića koji štiti bošnjačke dželate u Hagu i Radončića koji šutke odobrava postrojavanje i prozivku četnika na još krvavim bosanskim stratištima. Ili, Radončićevi uporni pokušaji rehabilitacije Radovana Karadžića i insistiranje na nekakvoj tobož krivnji rahmetli Alije Izetbegovića i kontraverznoj ulozi mudžahedina u Bosni i Hercegovini, koje kulminiraju izjavama: „Pucalo se sa svih strana“ s težnjom relativizacije i izjednačavanja žrtve i zločinca. U cilju pravljenja takvog ambijenta, Radončić je preko „Dnevnog avaza“ razvio strategiju obračuna sa svakim uspješnim Bošnjakom, ne libeći se da bestidnim lažima, obmanama i konstruiranim aferama i skandalima, ispod svakog nivoa novinarske etike, pokuša izmanipulirati javnost i narušiti kredibilitet istaknutih pojedinaca koji nešto znače u bošnjačkome narodu. I ne samo da je razvio strategiju obezglavljivanja bošnjačke elite već je postao istinski trovač svijesti bosanske javnosti, što se jasno vidi iz višegodišnjeg sukoba sa dnevnim listom „Oslobođenje“ gdje su bh. građani postali taoci tajkunsko-porodičnog rata. Naravno i taj sukob nastao je zbog uspostavljanja apsolutnog monopola nad bh. javnim mnijenjem i činjenice da u BiH postoje svega dvije dnevne novine, što predstavlja neizdrživu torturu za konzumente štampe koji zbog toga sve češće potežu za regionalnim printanim medijima, naročito srbijanskim i hrvatskim.

U konačnici, pridvornički put Fahrudina Radončića od Gusinja, preko Podgorice do Sarajeva i njegovog tornja sablasno simbolički sliči biblijskog legendi o Noinima i Babilonskoj kuli. Zbog ljudske obijesti, bezbožništva i pohlepe Radončića i njegovih pulena, pitanje je trenutka kada će se „Avazov toranj“ raspršiti poput „Babilonskog tornja“, jer to više nije stvar naše želje ili htijenja već prirodnih zakonomjernosti i Božanske pravde u koju mi, obični smrtnici, iskreno i istinski vjerujemo.

Hobotnica kojom je Fahrudin Radončić do sada eliminirao svoje protivnike bila je izazivanje straha zbog medijskog monopola. Na njegovu žalost, ovaj put se nauskala na greben i time označila početak sopstvenog kraja.

Fahrudine Radončiću, ovaj put si naišao na nekog koga ne možeš ni kupiti ni uplašiti i time presudio svim svojim nečasnim radnjama.

 


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

20 KOMENTARI

  1. Ta ljigotina od covjeka radoncic je odlikovala Mila Britvu DJukanovica za doprinos deportacije stotinu Bosnjaka izbeglica i predaju na klanje radovanu karadzicu,iseljavanje i genocid nad bosnjacima iz Pljevaljske Bukovice.Pustanje i CG zatvora batka sa Grbavice koji je pobio preko stotinu Bosnjaka.Toj spodobi radoncicu treba suditi kao saucesniku a ne drzati ga za ministra kojeg su postavile srpska i crnogorska udba.

    0

    0
  2. “Naš, sandžački čovjek napaćene duše, odrastao u bijedi i neimaštini, došavši u veće gradove morao se boriti s kandžama svirepih krvožednika, postajati nemilosrdan i opor, ako je htio doći do lahgodnog životnog ugođaja. U protivnom, valjalo mu je trostruko više zapinjati da bi mu se bar upola priznalo kao drugima. Većina naših časnih ljudi, potomaka onih junaka na braniku čojstva što stoje, o kojima slavni Ahmed Gurbi-baba još u XVII vijeku pjeva, prije je prihvaćalo bijedu pa makar i jedan obrok dnevno nego hijanetluk, kainluk i biljeg izdaje na svom imenu i prezimenu. ” E ovo ti se bogme ne odnosi na one Sandžaklije koje dođoše u sarajevo. Prevare,tuče,kriminal,droga to im je glavno zanimanje ovdje. Nisam upoznat kako je kod vas u Sandžaku ali ovdje je to tako i zato veliki broj ljudi (izuzimam sarajlije) nisu baš oduševljeni Sandžaklijama koji su u Sarajevu. Ne kažem da nema onih poštenih ali ih je ovdje mali broj.

    0

    0
  3. Tajne sluzbe su instalirale Malog Radojicu medj bosnjacima !!!
    Ali ima nesto sto se zove Komsiska Obavestajna Sluzba koja sve dozna ,djaba UDBA ,OZNA ,BIA
    Narod je jaci od svija !

    Zivijo muftija Muamer-ef Zukorlic jedine legitimne Islamske zajednice u N.Pazaru !!!

    0

    0
  4. Bravo za Jahju, intelektualac je pravi.
    Licno poznajem ovoga smrada Radoncica. Lici mi po karakteru na Senada Pecanina, koji je po porijeklu iz Prijepolja(Sandzak). A svi znamo ko je Senad i koliki je on anti-bosnjak. Cini mi se da je taj Senad uredjivao omladinski list Nasi Dani prije i za vrijeme rata u Bosni. Subhanalah koliko je ruznih tekstova napisano u tom listu protiv Bosnjaka( muslimana). E, ovaj Gusinjanin verno ga slijedi, ali su sada druga vremena pa nece uspeti da zbuni Bosnjacki narod kao sto je to uspevalo pomenutom Pecaninu.

    0

    0
  5. Nije da Muftija nije i sam podobro kriv za ovo što mu se dešava. Malo više mudrosti ne bi mu škodilo, a i malo obazrivosti. Ko ga je tjerao da sa bLatićem, jadničkom nesposobnim da čuva dvije nacrtane ovce i koji je sa bratom mu Džemom podebele pare Alijine potrošio na “medijsku prezentaciju kao i smRadončić, pravi medijski projekat PANBOŠNJAK, Bošnjačku Akademiju Nauka i da više ne nabrajam. E moj Muamere, pameti i iskustva nikad dosta. Čuvaj se ljudi što “med pod jezikom nose”. Vjeruj mi, znam ih ko svoj šupalj džep.

    0

    0
  6. Ova njegova kula je mala a glavna je ona u Strasburu koja ga i podrzava. E moj Jahja duboka je ova zecija jazbina da ne mozes da zamislis ( Beograd, Sarajevo i Podgorica su samo igraci).
    Poruci Mufitji da manje petlja sa izaslanicima EU regije i ljudima iz Qatara

    0

    0
  7. Mnogo mi je zao sto imam isto prezime sa ovim Kriminalcem i molim da ovog Coveculjka niko ne identifikuje sa Ali-pasinim Gusinjem.On nikad nije zivio u Gusinje tamo on nije rodjen u Gusinje tamo on vjerovatno nikad i nije bio u Gusinje tako njega mozete uporedjivati sa izvornimSrbima iz Berana gdje je i rodjen.Ovaj Coveculjak pro srpske orijentacioje je ciosti Kriminalac i sluga neprijatelja Bosnjackog naroda uvijek bio od Podgorice gdje je zivio pa evo sad do Sarajeva.Udruzenje Gradjana Gusinja i Plava ima Moralnu obavezu da se ogradi od ovog Izdajnika svog naroda i javno ga proglasi nepozeljnog u njihovom Udruzrnju i gradu Sarajewvu.Zasto taj Coveculjak nije reagovao na Premlacivanje Bosnjaka na sam Bajram u Zvorniku i drugim povratnickim mjestima u njemu mile Genocidne tvorevine.Ovom Coveculjku treba oduzeti Drzavljanstvo Bosne i Hercegovine i protjerati ga za Beograd kod njegovih Gosp[odara.

    0

    0
  8. A crnogorski I srbijanski mediji mudro sute. Racunaju da cemo oci medju sobom povaditi. Na njhovu zalost, prosla su vremena uskih grudi I plitkih umova. Danasnji Bosnjak nikad pametniji, svjesniji sebe, snazniji I motivisaniji!

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.