Laž ubija lažljivce

2
90
100_Avdo_Metjahic0034
Avdo Metjahić

Ono što vrijeđa čovjeka (govorimo o čovjeku!) jeste, neistine koje se ponavljaju i prepričavaju, da bude veća nesreća, onaj koji ih izgovara, čak vjeruje u njih, što je mahana ne samo pojedinih ljudi, nego naroda ili nacionalne skupine. Mi koji smo rođeni i odrasli na tom mračnom Balkanu, sa još mračnijim ljudima i narodima ništo nas više ne može iznenadit, jer smo navikli, ali ipak moramo reagovati, jer laž koja se ponovi sto puta postaje istinom, eto bar da nebi došlo do toga. Živimo u društvima gdje se njeguje tradicija, da se nitkovi preoblače u dobrotvore, a dobrotvoti u nitkove, i gdje je hajduk i drumski siledžija, već stoljećima nacionalni heroj. U ovim društvima, uvijek je bilo mjesta i bit će, da se veličaju zločini i fukara, i to u ime naroda kome pripadaju. Vjerujemo da u tim narodima, na suprot toj ološi, kojoj pripada poveći procenat, stoje ljudi časni i pošteni koji će jedan dan stati u odbrani istine. Ti časni ljudi će imati za dužnost da dokažu svom narodu, da opstanak čovjeku zavisi od ravnopravnosti, poštenja i istine, i stat će pred fukarom, prekinut tu agoniju, te ne dozvolit da uvijek prekipi u zlu.

B. Dizraeli napisa: “Postoje tri vrste laži: laž, besramna laž i – statistika”, a narodna krilatica kaže: “Ako istinu duboko zakopamo u zemlji, istina će nekom sopstvenom snagom izbiti na površinu”. Jest da istina ponekad kasni, ali laž uvijek ostaje samo laž. 

Vrijeme, ma koje bilo, ono prošlo ili sadašnje, uvijek je puno raznig događaja, milih i nemilih a najvise onih nemilih i neljudskih, onih koji se tiču nas, i onih koji nebi trebali da nas uzbuđuju, ali nas ipak uzbuđuju, jer pripadamo ljuckom rodu. 

Rođen i odrastao u društvu odnosno u sredini i sistemu gdje je istina zakopavana i gdje je čovjek zadojen lažima, neistinama, koje nikad nisu pomogle ljudima da žive u miru, nego je uvijek postojala i postoji napetost i nepovjerenje. Ako čovjek trpi, šuti, to ne znači da vjeruje u sve što mu suprotna strana servira. Arapska mudrost kaže: “Ko hoće da živi u miru, neka ne govori ono što zna i neka ne vjeruje ono što čuje”. Ova mudrost do nekle oslikava jednu skupini ljudi oko nas, ali ne one koji vole i gaje istinu, kao svetinju, i koji vole čovjeka i njegove lijepe strane, a to je ljudskost. Svakako autoritet istine nakraju pobjeđuje, iako je licemerje i egoizam način života većine današnjih ljudi. 

Ono što me potaklo da reagujem, jeste vijest koju je objavio crnogorski dnevni list “Pobjeda”, koja je svojim radom od devedesetih godina, pa eto i sad ne prestaje bit nacionalistička, šovinistička, četnička novina. Svima nama koji smo pratili nesreće Balkana devedesetih, a i eto do današnjeg dana, ovo informativno glasilo nastavlja sa svojim radom zavade i neistina i fabrikacija. U broju od 12. avgusta 2014. “Pobjeda” objavi članak pod naslovom: “U Gornjoj Ržanici kod Plava podignut spomenik poginulima u boju na Novšiću 1879. godine”. U pod naslovu piše sljedece: “U znak zahvalnosti što su živote položili za oslobođenje ovoga kraja od Otomanskog Carstva, žitelji Gornje Ržanice podigli spomenik 46-orici Kuča i Bratonožića, koji su sahranjeni na seoskom groblju, a „grobovi im 135 godina bili zaboravljeni.

Istine radi, u boju na Nokšiću 4. decembra 1879. godine učestovali su samo Plavljani, kojima su u posljednjim momentima pritekli u pomoć Albanci iz Rugove, njih nešto više od dvjesto ljudi, čijom pojavom na Nokšiću boj je riješen u korist Plavljana i Gusinjana. Broj boraca koji je učestvovao na Nokšiću na strani gusinjske nahije jest oko 900 neregularne vojske, branilaca svog vatana, koji su stizali na Nokšiću neorganizovano, pojedinačno ili u grupama i tako ulazili u boj. Nekolko sati kasnije pristiže im podrška i pomoć iz Rugove, njih oko dvjesto dvadeset, i rješavaju ishod bitke, pobjedujući mnogo nadmoćniju Crnogorsku vojsku pod komandom Marka Miljanova, koja je brojila izmedu četiri i šest hiljada vojnika. Marko je prije polaska na Plav o Gusinje, rekao knjazu Nikoli pred drugim crnogorskim vojvodama: “Da će ručat u Plavu a večerat u Gusinju”, našto mu je vojvoda vasojevićki Miljan koji je poznavao taj kraj rekao: “Čuvaj Marko, da Ali-beg ne postane paša”, što se i desilo.

Gornja_Rzanica_spomenik

Kao prvo nije Novšiće nego Nokšiće. Jest poginuli su, ali ne za oslobođenje tog kraje, nego da bi taj nas kraj okupirali i pripojili CG, jer ondašnji stanovnici Ržanice, Pepića, Nokšića, Plava i Gusinja, nisu tražili da ih niko oslobodi, jer su bili slobođni i slobodni. Ondašnji autohtoni stanovnici ovih sela, uključujući i Ržanicu, su bili Albanci, kojih više nema u tom selu ali i dotičnim, jer su istrijebljeni od Crnogoraca i Srba, počinjen je genocid i sporovedeno etničko čišćenje. 

Vladika Joanikije u svom obraćanju na tom skupu kaže: „Ovi krajevi na papiru pripojeni Crnoj Gori, ali nas je Evropa i tada, kao i uvijek kada nije imala interes, prepuštala da sami “osvajamo” i branimo slobodu“.

Valjda osvajanje nema ništa sa odbranom svoje slobode nego oduzimanjem tuđe. Jest Evropa je dodijelila, na traženje knjaza Nikole, Plav i Gusinje, ali se zaobilazi istina (ne ulazeći u sve historijske činjenice), poslije boja na Nokšiću izvršena je zamjena za Hote, Grude i dio Kastrata, odnosno kasnije Bar i Ulcinj. Znači, da je Plav i Gusinje okupiran 1912. godine, i da je još pod okupacijom! 

U svom izveštaju “Pobjeda” prenosi: Predsjednik Organizacionog odbora Miloš Paunović je podsjetio da su „grobovi ovih boraca bili zaboravljeni 135 godina”. 
– Samo da podsjetimo; da je preko osam stotina Plavljana i Gusinjana izmasakrirano i zakopano u par masovnih grobnica na Previji 1913. godine, koji su odbili da prihvate pravoslavlje. Ta velika stratšta genocida nikad nisu primjerno obilježena a da ni jedan od njih nije ubijen pri osvajanju nečije teritorije, kuće i imanja. Također 12 prvaka Plava na Racini koji su izmasakrirani, nikad to stratiše nije obilježeno, kao i Krš Čekića kraj Gusinja, gdje je izmasakrirano oko četiri stotine i pedeset nevinih Gusinjana, te i sve oni ubijeni po potoka voznika, diljem plasko-gusinske ljuge od 1912. do danas.

Istina je, da je formirana Prizrenska liga koja nije trebala samo spriječiti pripajanje Plava i Gusinja, nego Sandžaka, Dukađina i čak drugih teritorija koje su bili apetiti Crne Gore i Srbije. Velike laži i obmanjivanje današnjeg čovjek i zamračivanje uma novim generacijama, koje će jedan dan shvatit istinu i distancirati se od svojih predaka, kojima je istina bila strana. U boju na Nokšiću učestvovali su samo Plavljani sa selim u okolini, a Gusinje sa okolnim selima, pod komandom Ali-bega, čekali su Marka Miljanova i CG vojski na Vistoru. Na Nokšiću je držana straža, od Plavljana i sela u okolini, i to od po nedjelju dana. Kad su napali Cnogorci, bili su Hoti, njih preko trideset, koji su hrabro dočekali Marka Miljanova i do kraja boja svi izgunuli. Neistine koje izjavlju učesnici događaj u Ržanici su vidljive i prepoznatljive, jer je veličanje i krivo informisanje, u krvi tim ljudima, pa nismo ni iznenađeni.

Istine radi, u boju na Nokšiću 4. decembra 1879. godine učestovali su samo Plavljani, kojima su u posljednjim momentima pritekli u pomoć Albanci iz Rugove, njih nešto više od dvjesto ljudi, čijom pojavom na Nokšiću boj je riješen u korist Plavljana i Gusinjana. Broj boraca koji je učestvovao na Nokšiću na strani gusinjske nahije jest oko 900 neregularne vojske, branilaca svog vatana, koji su stizali na Nokšiću neorganizovano, pojedinačno ili u grupama i tako ulazili u boj. Nekolko sati kasnije pristiže im podrška i pomoć iz Rugove, njih oko dvjesto dvadeset, i rješavaju ishod bitke, pobjedujući mnogo nadmoćniju Crnogorsku vojsku pod komandom Marka Miljanova, koja je brojila izmedu četiri i šest hiljada vojnika. Marko je prije polaska na Plav o Gusinje, rekao knjazu Nikoli pred drugim crnogorskim vojvodama: “Da će ručat u Plavu a večerat u Gusinju”, našto mu je vojvoda vasojevićki Miljan koji je poznavao taj kraj rekao: “Čuvaj Marko, da Ali-beg ne postane paša”, što se i desilo. Da ponovimo, da je velika laž, da je iko drugi učestvovao izuzev Plavljana i Albanaca iz Rugove u boju na Nokšiću, i da ta cifra nije ni približna cifri koju su ratoborni govornici spominjali, i da nikakve druge vojske nije bilo, te da je list Pobjeda kao uvijek nastavio sa dizinformacijama odnosno baviti se neistinama.. Poslije Boja na Nokšiću došlo je do boja na Murini nekih mjesec dana kasnije, tačnije 8. januara 1880.

U istom članku se pominju, da je Velika žrtvovana, pa se pitamo, kako i za koga, jer selo Velika pripadala je gusinjskoj kazi, kao i danas opštini Plav, i nikad nije bila neko usamljeno ostrvo, kako neki Veličani bi da ubijede javnost. Postoji priča da je krajem 1850. godine pet plemenskih prvaka sela Velike pošla francuskom konzulu u Skadar žaliti se na zulum od Turaka, i obavijestili ga da u njihovom selu niko nije prešao na islam od dolaska Turaka. Prenijeto je potomcima od te “delegacije”, da je Francuski konzul na njihovu molbu, dobio suglasnost od svoje vlade, tako da Francuska uzima selo Veliku u svoju zaštitu i proglašava je svojom autonomnom kneževinom. Ko će zdravog razuma povjerovati u ovaku obmanu, svojih potomaka i ostale javnosti. Žalosno! Pitamo se dokle će agonija obmana trajati na tim prostorima i kad će obmanjivanja već jednom prestati? Kaže narodna poslovica: “Jedno krivo drvo cijeli tovar raspe”.

Što drugo očekivati od ljudi kojima je vjerski poglavar Amfilofije Radović, čija je nedavna izjava o “istarzi poturica” javno potvrdi kako je vršen genocid nad muslimanima u Crnoj Gori. Umjesto da se razlike među ljudima i vjerama usaglase i da se osjeti da ljudi žive u dvadeset i prvom vijeku, i da je istina jedini način komuniciranja, za bolje sutra, dešavaju ovakvi izazovi u državi koja sebe javno deklariše demokratskom i europskom a još uvijek greca krvi žrtava genocida. Kada jedan narod nad kojim su vršene sve vrste zločina, ponižavanja, nasilnog kršćena… i nakon svega izazivan na svakom koraku, pa i dalje šuti i trpi, dokaz je kukavičluka. Kad se jedan narod proda za “socijalu” i živi na socijali, te nije u stanju misliti za sebe, nego politikanti misle za njega, tom narodu je vrijeme da se probudi, jer poslušnost i sloboda ne idu zajedno.

Autor: Avdo Metjahić


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

2 KOMENTARI

  1. Psihologija jednog doba ,psihologija normalnog,svakodnevnog ,govori istinu i samo istinu ,neka bude i losa istina ,ali govori samo istinu…i uvek samo istina ,,,najtrazenija rec na poternici lovaca na ucenjene narode i njihovu istoriju…Danas je zavladalo doba *bele lazi* doba dobrih i losih lazi…Bolujes od smrtonosne bolesti danima ,nedeljama ,mesecima i godinama a nikako da ispustis svoju napacenu dusu,svakodnevno umesto hrane unosis otrov ……Bela laz ipak kreira, stvara iluziju i za razliku od crne deluje kao flaster koja treba da spreci infekciju. Crna pak svesno siri zarazu i samo je pitanje trenutka kada ce doci do potpune amputacije istine…Gospodin METJAHIC ima jednu istinu ,a moj deda Mikasin drugu…I niko se ne boji svoje istine ,ona je za njega jedna ,jedina prava i nepromeniva za sva vremena…istina ne bi trebala nikom da smeta jel?Ali istina moze da zaboli i da se zabije duboko u nerve i zivce svakog od nas i da ostane duboko da zivi u nama da je ni vreme nikada ne moze izbrisati…Postoje uvek dve istine…istina pobednika i porazenih…..Ja pripadam generaciji pobednika……!!

    0

    0

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.