Lakše je bez sudbine nego bez domovine

1
6

U raskoši svoje neizmjerne milosti, Uzvišeni Gospodar je čovjeka, Njegovo odabrano stvorenje, stvorio kao društveno biće. Čovjek živi u zajednici sa ostalim članovima svoje vrste i zajedničkim radom ljudi se dopunjuju i na taj način izvršavaju svoje potrebe. Kada pogledamo na potrebe ljudi, na njihovu konstrukciju i način života, dolazimo do zaključka da su kao takvi stvoreni i da je prirodna potreba život u zajednici. Ljudi su najprije povezani u porodice i to je najniža ljudska zajednica. Dalje imamo pleme, koje nije ništa drugo do razgranata porodica koju veže jedno porijeklo. Kod ranijih naroda, članovi tih plemena su pamtili svog zajedničkog pretka i po njemu bi nazivali svoje pleme. Takav slučaj je bio sa arapskim plemenima poput Temima, Kajsa, Rebia i dr. Ono što ovakvu zajednicu čini posebnom cjelinom jesu isti običaji, nošnja, način života…

Mnogi narodi su prešli ovaj stadij grupisanja. Baza njihovoj zajednici je postalo nešto drugo, šire od plemenske baze – oni se dijele na narode. Kada bismo uzeli doslovno značenje riječi narod, onda bi to bila skupina ljudi koji su se narodili, tj. potekli koljenom i lozom od istih predaka. Međutim, islam i druge objavljene vjere uče da je cijelo čovječanstvo poteklo od jednih roditelja – Adema i Have. Ali, bolje promatrajući pojedine narode, dolazi se do uvjerenja da se uvijek ne može primijeniti gore spomenuti genealogijski princip kao kriterij za određivanje naroda, jer se pokazuje da baš zajedničko porijeklo nije bitna oznaka naroda. Ne samo da ima po porijeklu složenih naroda, nego čistokrvnih naroda uopšte nema.

U još jedno obilježje naroda, pored porijekla, ubraja se i jezik. Međutim, i ovaj lingvističi princip se ne može uzeti kao najbitnija oznaka naroda. Npr. imamo stanovnike Amerike koji govore engleskim jezikom, ali sebe ne nazivaju Englezima, već Amerikancima.
Ono što predstavlja važan faktor za vezivanje ljudske zajednice jeste svakako vjera, jer vjersko osjećanje dolazi iz najdublje unutrašnosti i ljudi istog vjerskog osjećaja formiraju individualnost.

Dakle, narod bi predstavljao zajednicu ljudi vezanih krvnim porijeklom, jezikom, tradicijom, običajima, kulturom, vjerom i političkim težnjama, kao što su težnja za ujedinjenjem, za slobodom naroda, samostalnosti i nezavisnosti. Tlo na kojem stanuje jedan narod je njegova domovina, odnosno otadžbina. Ljubav jednog naroda prema domovini je, manje-više, urođena stvar svakog čovjeka, zato je veoma odvratno vidjeti da neko mrzi svoju domovinu. Isto tako nimalo nije normalna ravnodušnost onih za koje je otadžbina svugdje, tj. gdje je njima lično dobro, jer je mjesto gdje ćeš se roditi, odrasti, upravo tvoja sudbina i trebaš razmisliti o tome. Samo tvoje rađanje u toj zemlji znači da ti imaš neku ulogu, neku misiju tu…, ali nažalost, o tome rijetko ko razmišlja. Koliko je samo onih koji su napustili svoju domovinu kada su joj bili najpotrebniji, a onda se vratili i traže nešto… Ovo se ne odnosi na muhadžire. Njih je Allah pomogao. Ovo se odnosi na one koji nisu marili za svoju domovinu, nisu imali vremena za to jer su marili za lične interese.

Kada se ta ljubav prema domovini poveća i uzdigne na visoke stepene upoznajemo patriotizam, ili rodoljublje. Patriotizam potiče iz svijesti da je domovina bitan uslov samoodržanja jednog naroda. Ova ljubav je slična ljubavi prema svojim roditeljima. Mi njih ne volimo zato što su oni bolji od drugih roditelja, već zato što su naši roditelji.

Kolika je bol kada si daleko od domovine znaju samo oni koji su je jednom morali napustiti… Koliku samo čežnju prema njoj osjećaju. O tome nam govori i sljedeći primjer. Kada je poznati muftija Hasan-efenija preselio na Ahiret, Mostarci su pozvali književnika i alima šejh Mustafu Juju, iz Mostara, koji se, međutim, nalazio u Istanbulu, gdje mu je bila obećana profesura na jednoj od prvih medresa. Sav trud prijatelja da ga zadrže bio je uzaludan, iako bi ga tamo čekala možda sjajna budućnost. Odgovarao bi sljedećim riječima: „Ja osjećam da povjetarac Milostivog dolazi od strane Hercegovine.“ Ovakvih primjera je još puno. Zanimljivo je da je islam pojačao taj prirođeni patriotizam kod Bošnjaka i da su oni na taj način postali najjači element u patriotizmu, koji su iskreno osjećali svoju rodnu grudu. Ko je dočekao na oružje Austriju kada joj je Turska na Berlinskom kongresu ustupila ove krajeve? Jedino muslimani! Kod njih je uvijek bio vjerski osjećaj na svom, a ljubav prema domovini na svom mjestu.

Sada se postavlja pitanje da li islam propovijeda patriotizam? Ko je ikada čitao prijevod Kur’ana može sam zaključiti, jer koliko samo ajeta govori o vatanu, tj. domovini. Kur’an zabranjuje muslimanima da ikakvo prijateljstvo održavaju sa onima koji su ih iz domovine istjerali ili bar pomogli na bilo koji način da budu istjerani. U mnogim hadisima, naš miljenik, Resulallah s.a.w.s. nam je ukazao da onaj koji pogine braneći svoju domovinu je šehid.

Poslanik a.s. nam je jasno pokazao i sam bio uzor u osjećanju za rodnom grudom. Takođe njegovi ashabi. Oni su primjer i uzor, kako u svemu tako i u ovome. Bilal r.a., dok je bio u groznici, pjevušio je: „Želio bih znati da li ću još jednom zaspati u dolini Mekke, a oko mene izhir i dželil.  Da li ću ikad više doći na vode Midžene  i hoću li ikada ugledati Šamu i Tafil.“
Arapske pjesme su pune stihova o ljubavi prema domovini. Tako jedan pjesnik pjeva:

Ne idi iz domovine u tuđinu.
Sjeti se tegobe tuđine!
Zar ne vidiš da i zelena grana,
Kada se pomakne sa svog stabla, uvehne?

Gospodaru, ojačaj naš Sandžak kao što si ojačao našu ljubav prema njemu.

Autor: Aida Rašljanin

Izvor: Glas-Islama.info


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.