Kopiranje Bošnjačkog nacionalnog vijeća

Famozno raspisivanje novih izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće još jednom je pokazalo nespremnost države Srbije da riješi probleme koji joj se nameću.

Možda se to može nazvati i neznanje ili nemoć, ali je činjenica da ova država srlja iz pada u pad i iz greške u grešku i ide ka najdubljoj političkoj i ekonomskoj provaliji. Što bi se reklo, visoko leti, a uvijek nisko pada.

Do sada se često znalo čuti kako srpski „iskusni“ političari i analitičari govore da su ovu zemlju upropastili drugi, malo Mađari, malo Albanci, pa evo sad i Bošnjaci.

Istina je da su Sejdo i Morina Srbiji „prokockali“ Kosovo, to sada sa Sandžakom rade Sulejman Ugljanin i Rasim Ljajić, ali je očigledno da Srbiju iz dana u dan sve više upropaštavaju upravo Srbi. I to ne bilo koji, već oni na vlasti, u Vladi i ministarskim foteljama.

Poslije poltronskih i neistinitih izjava o stanju u Sandžaku od strane „doktora“, koje su i proizvele njihovu političku smrt u Sandžaku, najsvježiji primjer svakako je još jedan od najnepismenijih ljudi u Vladi – Svetozar Čiplić.

Priča se po Vladi da je on, pored Ugljanina, jedini ministar koji se uopšte ne miješa u svoj posao, već to za njega odrađuju ostali u Ministarstvu koji u suprotnom bivaju preko noći izbačeni i otpušteni.

Na mjesto ministra je, kažu u jednom dnevnom srpskom listu, došao jer je bio vrijedan, pa je poranio i prije svih došao u Vladu onoga dana kada se ona formirala. Čak je prvi došao i od premijera koji je požurio da, onako zgodan, prvi zasjedne u kožnu fotelju. Ugledao je u jednom uglu mladića koji je takođe rezervisao jednu fotelju za sebe i to, naravno, opet kožnu. Iznenađeni premijer, posramljen što ga je neko preduhitrio, upita ga ko je i šta hoće.

Čile se predstavi i reče mu: „Hoću da budem ministar.“ Premijer, malo sanljiv, malo zbog kašnjenja, ne imade kud – baci pogled na raspored ministarskih mjesta. Pošto nije imao dva ministarstva bez portfelja (zauzeo ga Suljo) njemu dade ljudska i manjinska prava.

Nego, nije nama Čile mnogo ni bitan. Došao kako došao, po svemu sudeći vrlo brzo će i otići. Znam ja, duboko i vjerujem da on nije toliko pametan i da njegov IQ ne podnosi ovoliku dozu razmišljanja i malverzacija, već je on slika i prilika naših ministara (uz par izuzetaka) i naše vlasti.

Priča o izborima je njemu izdiktirana, malo ucjenom, malo po službenoj dužnosti, i to smo mogli vidjeti u njegovim izjavama. Naučio čovjek priču napamet, svaka mu čast.

Ta priča je za nas završena 6. juna i onog dana kada je Bošnjačko nacionalno vijeće konstituisano, sviđalo se to ili ne Čiletu, Suljku i Randi.

Jedan mladić iz Tutina, ne znam ko je, čuo sam da ga zovu Eko, obradovao se kada je čuo za tu vijest, pa se sve s merakom oblizuje. Još kada sazna da BKZ neće biti dio tog režimskog projekta, tek ima da se naraduje. A za taj potez režima je vjerovatno čuo na tutinskoj TVT, pošto se Čile, izgleda, zadnji mjesec dana pretplatio kod ove „munafik televizije“.

I pored toga što su nam izbacili i pokrali na hiljade upisanih glasača, i što nismo imali članove u biračkim odborima, i to što su nam dokumenta i rješenja za posmatrače slali u 3 sata izjutra izbornog dana, nije nam smetalo da ih sve na gomilu otpuhamo. Sve je to za nas završena priča i nikakvi izbori za nas ne postoje.

Cilj ove prljave prašine koja se digla na medijima, a u režiji države, jeste da se još više produbi jaz između Sandžaka i Beograda, te da se još poneki Bošnjak zabrine i zaplaši.

Svakako da im je želja kopirati naše BNV-e i nastaviti kurs kopiranja svih bošnjačkih institucija. No, kopija je uvijek falš i bezvrijedna. Ono što mi imamo nikada ne mogu kopirati, a to su ljudi, elita koja nas vodi i narod koji je autentičan i unikatan i nema ga nigdje na svijetu.

Svakako da brige nema, straha nikako, a rez ćemo itekako napraviti.

Pred sobom imamo mnogo bitnijih projekata koji se nalaze na stolu BNV-a i BKZ-a, kao što je autonomija…, autonomija…, pa zatim autonomija…

Srbija je sve narode otjerala od sebe: i Hrvate, i Bosance, i Slovence i Crnogorce. Odoše i Albanci sa Kosova, jedino im mi Bošnjaci čuvamo strah. Jedino mi hoćemo da živimo sa njima u okvirima ove države.

Oni nas uporno tjeraju, a mi nećemo. Hoće „na zor“ da nam daju autonomiju. E, nema više ni hatara ni poštovanja, ali će biti, ako Bog da, autonomije.

Autonomija Sandžaka je neminovnost i jedina moguća posljedica i rješenje svih nagomilanih problema u Sandžaku. To je samo još pitanje koje se mora formalizovati, a ne sumnjam da ga već svaki iskreni Bošnjak Sandžaklija ima u svom srcu i na svom umu. A svi oni koji tako ne misle, bili oni neki ministri, poslanici ili šta već…, pa oni su mezimci Beograda i za njih su vrata „bijeloga grada“ uvijek otvorena.

Autor: Omer Đondić

Izvor: Glas-Islama.info