Kome blica “Blic” pred izbore

Novi Pazar – Reagiranje na Portret Muftije Muamera-ef. Zukorlića od autora Ranka Pivljanina pod naslovom „Prznica“ objavljenog 31. 3. 2012. godine na strani 5 u dnevnim novinama Blic. Ovo reagiranje ureništvo blica je odbilo objaviti te ga objavljujemo ovim putem.

KOME TO BLIC BLICA PRED IZBORE

Samo je jedna dilema: Da li Blic navija za Rasima Ljajića, Borisa Tadića, Sulejmana Ugljanina ili nekog drugog političkog takmaca u ovoj predizbornoj frtutmi i koga je to uhavtila panika od pojave Bošnjačke demokratske zajednice i otvorene podrške muftije Zukorlića toj partiji? Jer tekst koji je objavljen u subotnjem izdanju BLICA (31. 3. 2012), onako pun nistina i medijskih izmišljotina, ne može naličiti ničemu drugom do dobro naplaćenom marketinškom prostoru ili iznuđenom objavljivanju zarad neke ucjene koga bi se mogla postidjeti i najobičnija pamfletna žuta štampa, a kamoli jedna dnevna novina koja pretendira da navodno bude nezavisna.

Nije problem govoriti o muftiji Zukorliću, čovjek je na javnoj sceni i treba biti podložan kritici. Međutim, ta kritika bi se morala zasnivati na argumentima, činjenicima i faktima, a ne neistinama, lažima i spinovanim informacijama.

Kao neko ko je učenik muftije Zukorlića i ko pripada pokretu kog on predvodi, ali isto tako kao misleći Bošnjak i građanin ove zemlje, prinuđen sam da raskrinkam bar par onih najbrutalnijih laži koje autor teksta tako hrabro i bez imalo sustezanja od krivične odgovornosti izriče. Ako bih krenuo sistemski obrađivati svaku laž koju je autor ovog teksta napisao, bojim se da bi mi trebao prostor jednih Vaših novina, što ne vjerujem da biste ikada objavili.

Ljajićev, Tadićev ili čiji već autor ovog teksta na samome početku nekoliko puta nameće teze „rat, ratnički, ratnohuškači…“ povezujući te nimalo blage riječi sa ličnošću i djelom muftije Zukorlića, a da pritom nema ni jednog dokaza za takvu tvrdnju. Kada je to, u kom nastupu, u kojoj izjavi muftija Zukorlić pozivao na rat? Za dvadeset godina njegovog prisustva na javnoj sceni nijednom nije pozvao na rat. To odgovorno tvrdim i to će Vam potvrditi svaki pošteni srpski, srbijanski i bilo koji analitičar iz regiona. A prilika je bilo za to.

Sandžak je devedesetih godina bio okupiran srpskom vojskom. Artiljerijske cijevi su bile okrenute ka gradovima i selima. Srpska policija je brutalno pretukla preko 20.000 Bošnjaka Sandžaka. Otetiti su i ubijeni Bošnjaci iz Sjeverina kod Priboja i iz vozne stanice Štrpci. Brutalno su pobijeni starci u selu Kukuroviće kod Priboja. Bukovica kod Pljevalja je skroz očišćena od Bošnjaka… Ko je odgovarao za sve te zločine? Ko je počinio sve to zločine? Čija je vojska i policija napravila sve te zločine? Koja je politika blagoslovila sve te zločine? Srpska vojska, srpska policija, srpske paravojne formacije, srpski političari, srpska Vlada i Srbija kao država.

Šta su Bošnjaci u tom trenutku radili? Sulejman Ugljanin predsjednik SDA zapalio je retorikom situaciju, nagovarao Bošnjake da prodaju krave i petolirke (zlatni nakit) i kupuju oružje, proglasio Republiku Sandžak, imenovao sebe za predsjednika… i – kada su srpska vojska i policija krenuli privoditi, prebijati i ubijati Bošnjake koji su se pomamili njegovim lažima – pobjegao za Tursku. Rasam Ljajić se tada potpisivao kao premijer Sandžačke vlade, bio potpredsjednik SDA partije, i slijedio sve Ugljaninove stavove. Isitni za volju, nije otišao za Tursku, ali se nije zbog toga razišao sa Sulejmanom Ugljaninom, već zbog raspodjele para koje su stizale partiji. Naročito su indikativna dva momenta: dolazak konvoja iz Hrvatske 1992. godine i nestanak novčane pošiljke iz Turske negdje u Bugarskoj 1994. godine. Suma koja se spominje iznosi više miliona tadašnjih njemačkih maraka.

Šta je u tom periodu radio muftija Zukorlić? On je tada došao na čelo Islamske zajednice koja je decenijama pokradana od strane režima, kroz sve vidove nacionalizacije imovine, razbijana infrastrukturno i kadrovski od strane raznih bezbjednosnih službi i svedena tek na folklorno obavljanje pojedinih vjerskih obreda. Od te takve Islamske zajednice napravio je čudo. Višestruko uvećao administrativno koristan prostor. Izgradio obrazovni sistem od vrtića, preko tri medrese, Fakulteta za islamske studije do Internacionalnoga univerziteta. Izgradio, uz pomoć vjernika, više desetina islamskih centara, džamija i mesdžida širom južnog i sjevernog Sandžaka i Srbije. Izgradio mlad, sposoban i stručan kadar u svim segmentima djelovanja. Do te mjere osnažio instituciju da je srbijanski režim, koga je u tom trenutku predvodio Vojislav Koštunica, zajedno sa svojim saradnikom iz Sandžaka Sulejmanom Ugljaninom implementirao projket agresije na Islamsku zajednicu pokušavajući da napravi paralelnu instituciju. O tome se vrlo otvoreno skoro moglo čitati i iz tajnih diplomatskih depeša koje je obajvio Wikiliks.

Kada je nastao prvi sukob muftije Zukorlića općenito sa politikom i to sa čijom politikom? Prvi sukob muftije Zukorlića sa političarima i politikom nastao je 1996. godine kada se otvoreno suprotstavio politici Sulejmana Ugljanina zbog zloupotrebe vjerskih objekata u političke, propagandne svrhe. Do tada je Ugljaninova partija zloupotrebljavala džamije za propagiranje svoje poltike. Odlučno suprotstavljanje zloupotrebi vjerskih objekata za politčku propagandu proizvelo je takvu reakciju da je Ugljanin pokušao proizvesti štrajk u Medresi, što mu naravno nije uspjelo. Prije same agresije na Islamsku zajednicu, još 2006. godine, Ugljanin je sa pozicije predsjednika BNV-a proglasio Mešihat Islamske zajednice nepostojećim, nagovještavajući sve ono što će se pod njegovim i Koštuničinim patronatom dogoditi 2007. godine prilikom otvorene agresija na Islamsku zajednicu.

Zašto sve ovo navodim? Zato što je autor upotrebljavajući riječ rat kao kvalifikaciju uz ime muftije Zukorlića pogodio samo u jednom segmentu. Da, Muftija Zukorlić jeste vodio rat, ali rat protiv politike i političara koji su nasrtali najprije na Islamsku zajednicu, a onda na sve ono što ona simbolizira za bošnjački narod. U tom ratu je često morao imati saveznike u određenim bitkama koji bi mu u sljedećoj fazi pokušavali zabiti nož u leđa. Takav je, recimo, slučaj sa Borisom Tadićem i Rasimom Ljajićem.

Boris Tadić je dva posljednja predsjednička mandata upravo dobio zahvaljujući glasovima iz Sandžaka. Ako se pitate kako je dobio te glasove, reći ću Vam. Predstavnici 41 nevladine organizacije iz Srbije na čelu sa Miljenkom Deretom poslali su delegaciju da, u ime civilnog sektora, zamoli muftiju Zukorlića da podrži demokratsku i evropsku stranu Srbije u borbi protiv mračnjaštva koje je tada simbolizirao režim Vojislava Koštunice. I on je podržao. Druga je stvar što je Boris Tadić slagao i nije ispunio obećanje da će voditi evropsku poltiku. Posebno ono koje je na Trgu gazi Isa-bega Ishakovića u Novom Pazaru izrekao pred više od 20.000 Bošnjaka da će ukinuti paravjersku tvorevinu i vratiti jedinstvo Islamskoj zajednici. Da, rekao je to pred 20.000 Bošnjaka u Novom Pazaru i slagao. I druga je stvar što taj civilni sektor u stvari nije civilni već režimski, što potvrđuje i prisustvo spomenutog gospodina Derete na listi Demokratske stranke Borisa Tadića na predstojećim izborima.

Podrška Rasimu Ljajiću za lokalne i parlamentarne izbore bila je usmjerena ka rušenju izvora zla i napada kako na Islamsku zajednicu tako i na sve one koje su na bilo koji način bili meta tajkunsko-lopovskog režima Sulejmana Ugljanina za koga je dokazano da je budžet Novog Pazara pokrao za 20.000.000 eura. Svi se još uvijek sjećamo afere oko milionskog broja pojedenih ćevapa na račun gradskog budžeta i mnogih drugih sličnih malverzacija. Međutim, Rasim Ljajić je, nakon osvojenja vlasti u Novom Pazaru, okrenuo leđa kako muftiji Zukorliću i Islamskoj zajednici tako i narodu. Zajedno sa svojim kriminalno-tajkunskim klanom, nasrnuo je ne svakog pojedinca i instituciju koju su mogli oglobiti, ucijeniti, pokrasti, slomiti, dovesti do ruba propasti.

Ista ova dvojica beogradskih ministara, Ugljanin i Ljajić, naravno uz podršku Vlade i predsjednika države, dva puta su doveli Žandarmeriju da nasrne na njihov narod. Najprije Ugljanin 2007. godine u Tutinu prilikom dočeka reisul-uleme Cerića, kada su pripadnici Žandarmerije nasrnuli na imame, vjernike i aktiviste Islamske zajednice. A onda i Rasim Ljajić 4. 9. 2010. godine na Hadžetu, na vakufskom dobru, zadužbini Islamske zajednice na kojoj su 1944-1945. komunističke vlasti strijeljale preko 3000 najuglednijih Bošnjaka ovog kraja.

I ko onda provocira sukobe i rat? Da li muftija Zukorlić koji je u svim događanjima pa i u ova dva najkritičnija smirio situaciju i pozvao Bošnjake da se suzdrže od sukoba ili gospoda Ugljanin i Ljajić, odnosno srbijanski režim personificiran nekada Koštunicom a sada Tadićem? Istina, muftija Zukorlić ima oštru retoriku u određenim situacijama, ali kada i zašto? Samo onda kada su ugrožena prava naroda i kada politika i političari žele da prevare ovaj narod. Što će reći da je Muftijina retorika možda oštra, ali sigurno pravedna.

To nas dovodi do druge krupne laži izrečene u naručenom tekstu, da li od Tadića ili od Ljajića, objavljenom u Vašim novinama. Vaš autor iznosi konstataciji „muftijinog nepriznatog Bošnjačkog nacionalnog veća“. Izbori za Bošnjačko nacionalno vijeće 6. maja 2010. godine pokazali su pravu sliku realnosti i odnos političkih snaga u Sandžaku. Rasim Ljajić je formirao listu „Bošnjački preporod“ i uz svu krađu i malverzacije osvojio svega pet vijećničkih mandata, ili 7,78% povjerenja izišlih birača. Sulejman Ugljanin je također, uz svu podršku vlasti i dvadesetogodišnje iskustvo krađe izbora, sa „Bošnjačkom listom“ osvojio svega 13 mandata, ili 37, 35% povjerenja birača. Lista Bošnjačka kulturna zajednica BKZ – Muamer Zukorlić dobila je 17 mandata, ili 48,40% povjerenja birača. Prema svim nezvaničnim procjenama, lista BKZ-a je osvojila preko 70% glasova, ali su nizom malverzacija, čije bi spominjanje uzelo mnogo prostora, uspjeli da pokradu sve ono što je išlo iznad 51% koliko je bilo potrebno za samostalno formiranje BNV-a. Kao dokaz niza krađa, spomenut ćemo samo izvješća domaćih i međunarodnih predstavnika o neregularnosti izbora za BNV. BKZ-u je bilo uskraćeno prisustvo u stalnim odborima izbornih komisija. Zatim, još uvijek nije procesuirano falsificiranje glasova iz Beograda i drugih gradova Srbije i Kosovske Mitrovice. Onda uvođenje zbrke od strane Ljajića i Ugljanina oko raštrkavanja glasačkih mjesta i izbacivanja preko 10.000 simpatizera BKZ-a sa posebnog biračkog spiska. Presedan svih presedana jeste falsificiranje ostavki dvojice vijećnika „Bošnačkog preporoda“, Zehnije Bulića i dr. Hida Mustafića, od strane radnika Ljajićevog ministarstva koji još uvijek nije procesuiran, i donošenje posebnog Pravilnika o konstituiranju BNV-a od strane tadašnjeg ministra Čiplića, specijalno za formiranje Bošnjačkog nacionalnog vijeća, i to par sati prije Konstituirajuće sjednice, bez pečata i potpisa. U svim ovim malverzacijama debelo su uključeni državni organi do samoga vrha i predsjednika Tadića. O tome je kako srbijanska tako i međunarodna javnost upoznata, to se na kraju krajeva spočitava i Srbiji kao jedna od stvari koje mora uraditi da bi pristupila Evropskoj uniji.

Sa druge strane, imate zloupotrebu imena i simbola BNV-a sa pozicije članova Ugljaninove partije kojima je mandat istekao još prije pet godina i koji su na izborima 6. 6. 2010. izgubili svako pravo da predstavljaju Bošnjake. Nigdje u svijetu ne postoji tehnički mandat pet godina. I nigdje u svijetu ne postoji da dvije godine nakon izbora na kojima je totalno izgubio neko sebe smatra predstavnikom određenog naroda. To se zove diktatura, i to diktatura podržana od strane vlasti.

Bošnjaci su formirali Bošnjačko nacionalno vijeće, i ono je legalno i legitimno. I nije Zukorlićevo već bošnjačko. Nikako ne može biit Zukorlićevo, jer on u tom Vijeću nema nikakvu formalnu funkciju osim vijećničke. Predsjednik Vijeća je gospodin Samir Tandir, potpredsjednici gospoda Emir Elfić i Zehnija Bulić, predsjednik Izvršnog odbora moja malenkost. Dakle, Bošnjačko nacionalno vijeće je legitimno i priznato, izabrano od strane bošnjačkog naroda koji mu je dao legitimitet i koji podržava njegov rad. A nakon ovih izbora će i beogradski režim to morati prihvatiti i odblokirati njegov rad. Ona sredstva koja sada upumpava u Ugljaninovu partiju nauštrp Bošnjačkog nacionalnog vijeća, morat će da vrati Bošnjacima, jer im prema zakonima i Ustavu ove države pripadaju.

Ovo dovodi do treće brutalne laži Vašeg autora koji je odrađivao predizborni zadatak za Tadića i Ljajića: „Muamer Zukorlić godinama gradi poziciju samoproklamovanog sandžačkog tribuna s misijom da reši bošnjačko nacionalno pitanje na tom prostoru.“ Pored toga što je uvrjedljiva, konstatacija da je muftija Zukorlić samoproklamirani sandžački tribun je neistinita. Muftija Zukorlić ima najmanje dvostruki legitimitet da predstavlja Bošnjake i bori se za njihova prava. Jedan je pozicija glavnoga muftije Islamske zajednice u Srbiji. Na to mjesto je biran od strane predstavnika svih muslimana Srbije nakon Objediniteljskog sabora IZ 2007. godine. I to mu omogućava da se bori za vjerska prava ne samo Bošnjaka nego i Albanaca, Roma, Aškalija, pa i Srba koji su prešli na islam, a ima ih ne mali broj, kao i svih drugih muslimana koji žive u Republici Srbiji. Druga legitimitet crpi sa izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće gdje je bio nosilac liste i dobio apsolutnu podršku bošnjačkoga naroda. I to mu ne samo omogućava već ga i obavezuje da se bori za rješavanje bošnjačkog nacionalnog pitanja ne samo u Sandžaku, kako Vaš autor kaže, već na teritoriji cijele Srbije. Pored ta dva apriorna prava da zastupa interese Bošnjaka Srbije, muftija Zukorlić, zbog svega što je u posljednjih 20 godina uradio za Bošnjake općenito i zbog ogromne podrške svih Bošnjaka svijeta, ima apsolutno povjerenje većine bošnjačkoga naroda da zastupa njegova prava pred domaćim i međunarodnim subjektima. Naravno, sva ta prava se odnose na zastupanje nacionalnih i vjerskih interesa koji su mnogo širi i značajniji od političkih. Za političke nema pravo, a čini mi se ni afiniteta, jer se fokusirao na ovaj mnogo veći okvir. Zato ima pravo kao i svaka druga javna ličnost da podržava ili ne podržava određenu politiku, što nas dovodi do još jedne goleme neistine i zlonamjerne cinične konstatacije izrečene u političkom marketingu Vaših novina.

Dvostrika podvala koju Vaš autor želi izvesti po pitanju Bošnjačke demokratske zajednice i njenog organizacijskog odnosa sa Bošnjačkom kulturnom zajednicom, i porodičnih odnosa Muftije Zukorlića sa predsjednikom BDZ-a Emirom Elfićem krajnje je niska i ne zahtjeva dugu elaboraciju.

Najprije odnos BKZ-a i BDZ-a. Bošnjačka kulturna zajednica je nacionalna organizacija koja je formirana u Sandžaku i čiji je prvi predsjednik bio prof. dr. Mevlud Dudić sa ciljem očuvanja postojećih, oživljavanja zamrlih i pospješenja novih vrijednosti bošnjačkog nacionalnog identiteta. Njena misija je da se bori za ostvarivanje prava i sloboda bošnjačkoga naroda u duhu evropskih vrijednosti i u skladu sa bošnjačkom kulturom i tradicijom. Ona je nadpolitički i naddržavni projekt, i kao takva je prepoznata u svim dijelovima svijeta gdje žive Bošnjaci. Pa tako danas imamo Bošnjačku kulturnu zajednicu u Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Americi, Luksemburgu, inicijative za njeno osnivanje na Kosovu, u Albaniji, Austriji, Njemačkoj, Švedskoj, Belgiji i drugim zemljama.

Bošnjačka kulturna zajednica je dio šireg panbošnjačkog projekta u koji još ulaze Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, Bošnjačka nacionalna fondacija, i institucije čije se osnivanje očekuje u narednom periodu: Bošnjačka Matica i Svjetski kongres Bošnjaka. Kao takva, ona nikad nije niti će imati političke pretenzije. Ono što se možda može naslutiti jeste činjenica da ljudi koji su u Bošnjačkoj demokratskoj zajednici imaju punu podršku BKZ-a jer su autentični predstavnici bošnjačkoga naroda. Pojedinci iz vrha BDZ-a jesu jedni od osnivača BKZ-a. To ne znači da oni nisu slobodni boriti se za svoje političke stavove kroz partiju za koju oni misle da je najbolja. To je njihovo demokratsko pravo koje kao pojedinci mogu iskoristiti, pogotovu ako se interesi te partije poklapaju sa interesima BKZ-a.

Drugi dio ove podvale odnosi se na rodbinske veze muftije Zukorlića i Emira Elfića. Na ovo su nedavno i jedan i drugi odgovorili u duhu svog ličnog doživljaja tih spočitavanja. Muftija Zukorlić je spomenuo da je Vojislav Koštunica zet vladike SPC Amfilohija Radovića (Zorica Koštunica je kćerka rođenog brata Amfilohija Radovića), pa se to nikada ne spočitava ni jednome ni drugome i u srbijanskim medijima se ne tretira kao miješanje vjere u politiku ili politike u vjeru. Gospodin Elfić se u nedavnom intervju za list Danas osvrnuo na ovo, pitajući šta bi bilo da je sin Ljubomira Tadića, kako bi ga onda zvali. Ljubomir Tadić je jedan od ideologa nacionalne strategije Srba kroz SANU, koju sprovode srbijanski režimi, a ujedno je i otac predsjednika Srbije Borisa Tadića. Zašto niko nikada to ne spočitava ni Ljubi ni Borisu Tadiću? Zar to nije jača rodbinska veza od veze koju imaju muftija Zukorlić i Emir Elfić!? Ako to nikome u srbijanskome društvu ne smeta, zašto bi im smetala ova druga povezanost?

Sa druge strane, Emir Elfić pripada uglednoj starosjedilačkoj bošnjačkoj porodici koja je u sandžačkim krajevima oduvijek imala po nekoliko predstavnika u najznačajnijim intelektualnim slojevima društva. Upoznat ćemo Vašu čitalačku javnost samo sa činjenicom da je Mahmud-ef. Elfić 38 godina, u međuratnom i periodu poslije Drugog svjetskog rata, obnašao funkciju generalnog sekretara Islamske zajednice i predsjednika Vakufsko-mearifske službe. Ili, sa činjenicom da je Jusuf Elfić opjevan u sevdalinci. A zakonitosti sevdalinke nam govore da su imenom i prezimenom, kao najpoznatijoj lirskoj vrsti bošnjačke usmene književnosti, mogli da se nađu samo najugledniji sudionici društvenog života.

Međutim, gospodinu Emiru Elfiću nije potrebno vezivanje ni za muftiju Zukorlića ni za Mahmud-ef. i Jusufa Elfića, jer on svojim dosadašnjim angažmanom, profesionalnim dostignućima, intelektualnim kapacitetima, duhovno-moralnim odlikama, sposobnošću i stručnošću, a prije svega prefinjenim manirima, izrasta u lidera bošnjačkoga naroda u Sandžaku. To dokazuje i koalicija SVE ZAJEDNO, čiji je lider, a koja pored Bošnjaka, okuplja još Mađare, Hrvate, Slovake, Makedonce i druge nacionalne zajednice. Da nije vrijedio, nebi ga ostali koalicioni partneri izabrali za nosioca koalicone liste. Nasuprot tome, i Emir Elfić i BDZ i koalcija SVE ZAJEDNO predstavljaju pravu sliku Evrope u Srbiji. I vjerovatno otuda nervoza i spinovanje ovako brutalnih tekstova od strane onih koji su navikli blanko dobijati glasove nacionalnih zajednica.

Zbog svih tih vrijednosti Bošnjačka kulturna zajednica, na čijem sam čelu, podržava ovakvu politiku koja baštini evropske vrijednosti i favorizira suživot, jednakopravnost svih u ambijentu mogućnosti njegovanja i pospješenja nacionalnog identiteta svakog posebnog naroda i zajednice koji žive u Srbiji.

O neistinama i grubim uvredama koje zadiru u intimu glavnog muftije Muamera Zukorlića koje je Vaš nervozni autor cinično izrekao u ovom tekstu, ne želim pisati. Muftija Zukorlić je više nego sposoban da na njih odgovori. Sa druge strane, to više kaže o Vama kao „nezavisnom mediju“ i Vašem Tadićevom, Ljajićevom čijem li autoru nego o njemu.

Predsjednik

Jahja Fehratović