Ko je i kako indoktrinirao Mirzu Ganića

1
9
Piše: Edin Alajbegović
Piše: Edin Alajbegović

Indoktrinacija označava posebnu vrstu manipulacije ljudi uz kontroliran odabir informacija u svrhu sprovođenja ideoloških namjera. Posebice se odnosi na propagandu. Oblik prezentacije informacija javnosti je s jedne strane pristrasan, a ukupno dostupne informacije su cenzurisane. Također, indoktrinacija se često razlikuje od obrazovanja zbog činjenice da se od indoktrinirane osobe očekuje da ne dovodi u pitanje i kritički ne ispituje doktrinu koju je naučila.

Ovih dana u raznim medijima, svih oblika kolaju naslovi tipa “Vehabija iz Novog Pazara: Od đaka generacije do svetog ratnika džihada”. i sl. Aktualni su i naslovi: “Bošnjački đaci na časovima srpskog ćute”, “U novopazarskoj gimnaziji učenici bojkotuju…”, “Ministar prosvete povodom primene bosanskog jezika izjavio…” i sl. Još je ovih dana aktualna i inicijativa ministra Ljajića o donošenju zakona koji će sankcionisati odlazak naših građana na strana ratišta. A važnost informacije da je Aida Ćorović napustila vodeće mjesto u Urban in-u je probila srbijanske granice, te je u nekoliko navrata reciklirana i u bosanskim dušebrižničkim medijima.  Također, ovih dana na oglasnim tablama nekoliko novopazarskih osnovnih i srednjih škola stoje obavještenja sljedećeg konteksta: “Obaveštavaju se nastavnici i učenici škole da će se nastava, do daljnjeg, odvijati po skraćenom rasporedu, zbog nemogućnosti grejanja”.  Pored svega navedenog ovih mjeseci Novim Pazarom kolaju Romi svih uzrasta i polova presrećući građane, u poslednje vrijeme čak prijeteći, traže novac – prosjače.

Čitajući prethodni pasus neko će pomisliti da je ovdje pisac ili pobrkao naslov ili je promašio temu, jer šta imaju zajedničko Mirza, Rasim, bosanski jezik, opet neki ministar, grijanje, Aida i prosjačenje Roma. Međutim i te kako imaju zajedničkog a to je  BEOGRAD, to jest permanentni i perfidni pokušaj indoktrinacije širih narodnih masa, iz više pravaca, uz upotrebu više metoda i sredstava.

Kako je Beograd učestvovao u indoktrinaciji Mirze Ganića? Da krenemo redom.

Ganić je pohađao upravo istu tu novopazarsku gimnaziju u kojoj se danas u “evropskom Novom Pzaru” ne mogu ostvariti osnovna ljudska prava, kao što je pravo na sopstveni jezik, te izučavanje sopstvene kulture i tradicije. Već je on, sa hiljadama bošnjačke djece, a sve po “beogradskom planu i programu”, godinama morao slaviti “Svetog Savu”, učiti o tome kako se slavi i šta se u kuću unosi za pravoslavni božić i tome slično. Ganić je također, u toj istoj gimnaziji “programiran” da pamti i tečno recituje stihove iz jednog od najgenocidnijih književnih (ne)djela-Gorskog vijenca, u kojem se otvoreno poziva na linč i totalno uništenje njegovog naroda. U kojem se otvoreno “pljeva” u stilu: “Udri za krst, za obraz junački, da krstimo vodom ali krvlju…, odža riče na ravno Cetinje, zaudara zemlja Muhamedom…, kako smrde ove poturice…, svak se rodi da po jednom umre čast i bruka žive dovijeka” Devetnaetogodišnji gimnazijalac je, valjda, zato i odlučio da dva mjeseca prije kraja zaustavi ovu “bruku” i ode i “časno skonča svoj život, kako se može razumjeti iz onoga što on piše na svojim profilima. Da osim vaspitno-obrazovnih uslova, u sandžačkim školama često puta nema ni onih osnovnih tehničkih, najbolje govori činjenica da ovih dana gradska uprava nije u stanju da obezbijedi čak ni energente za grijanje, pa se nastava odvija u jako otežanim uslovima. Da ne govorimo o prebukiranosti odjeljenja gdje brojke dostižu i do 38 učenika po odjeljenju i pored toga što je zakonski maksimum daleko ispod te brojke. Ali da se u ovoj zemlji ne mari na primjenu zakona najbolje je posvjedočio aktualni ministar prosvjete Jovanović izjavivši da “se srpski u Novom Pazaru ne može tretirati kao strani jezik”, ne osvrćući se tim povodom na to što krši postojeći zakon o pravima nacionalnih zajednica. Svjestan je ministar programa indoktrinacije i asimilacije koji se (pokazalo se uspješno) sprovodi kroz plan i program za Srpski jezik, pa ne bi da planove prekida na pola, već dodaje još i “da se pravila ne mogu menjati u toku godine”. Za svu (ne)sreću, ima Beograd i ministra zakonobrižnika. Tako ministar Ljaić ovih dana na sva zvona najavljuje zakon o sankcioniranju odlaska naših državljana na strana ratišta, kako bi suzbio negativne posljedice koje bi mogle da proisteknu nakon povratka “pasa rata” sa stranih ratišta. Ništa sporno, da isti taj ministar upravo nije zadužen da štiti i pomaže postojeće, već sad, “pse lutalice” proizašle iz minulih genocidnih ratova na našim prostorima, valjda mu dodijalo da se bakće sa džukelama, pa se bori za preventivu. Da li će vrag odnijeti šalu, vidjećemo u danima koji slijede. Nadati se je da se najavljeni zakon neće (zlo)upotrijebiti za sprovođenje represije nad sandžačkim narodom i nasumična hapšenja, jer ko god bude boravio u inozemstvu, može biti i osumljičen. Da se ministar spoljne i unutrašnje trgovine i telekomunikacija doista bavio svojim poslom, naročito kada je Sandžak u pitanju, možda od Ganićevog vehabizma ne bi danas bilo ni v, ali…

Da je u Sandžaku aktaulna indoktrinacija bošnjaka iz više pravaca, najbolje svjedoči konstantno sijanje fame i straha od “nekih” i “nekakvih” a za šta je zadužena Ćorovićka. U svim, iole demokratski uređenim, društvima nevladine organizacije pomažu građanima da riješe postojeće probleme i poprave kvalitet ukupnog života. Međutim, Ćorovićka radi suprotno, satanizujući, blateći i umanjujući mnoge bošnjačke tradicionalne vrijednosti, kako bi u konačnici indoktrinirala bošnjake, naročito omladinu, da su jedna bezlična masa koju će ona putem RTS-a i ostale njoj dostupne mašinerije da opismeni, prosvijetli, emancipuje i … sve ostalo, a (kontra)produkti su joj Mirza i sl.. Da su akcije iz Beograda međusobno koordinisane i povezane, najbolje govori i činjenica o sprezi Aidine priče o dekadenciji pokrivenih žena koje prosjače po Sandžaku i nakon toga pojave roma spomenutih u početnom dijelu teksta. I ako su najčešće iz Bele Palanke, Vranja, Leskovca, Mladenovca i sl. romskim ženama i djevojčicama, koje organizirano prosjače, nakon nekoliko dana boravka ovdje, osvanu mahrame na glavama, kako bi Aidina priča postala tačna i autentična. Sve se ovo odvija na očigled policije, na najprometnijim mjestima u gradu: šetalištima, trgu, raskrsnicama, pred džamijama, zdrastvenim ustanovama po naseljima i slično, kako niko ne bi bio pošteđen slike i utiska koji se prezentira.

No, na posljetku, nadati se je da je bošnjački narod prozreo sve ove prljave radnje i dušebrižništvo koje mu se servira. Nadati se je da naša djeca više neće odlaziti isfrustrirana po bijelom svijetu kako bi prije “časno poginula, nego sramno živjela”, te se nadamo da će Mirzini vršnjaci doživjeti blagodati slobode i osnovnih ljudskih prava, na prostorima na kojima su njihovi očevi, djedovi i mnoge generacije unazad časno živjeli i časno umirali.

Autor: Edin Alajbegović


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.