Kako se bira muslimanski vladar (halifa)

1
176

Kako se bira muslimanski vladar (halifa)Iako je narod izvor vlasti, ipak je ta vlast ograničena Božijom vlašću i voljom koja je predstavljena u Njegovom zakonu i propisima koji uređuju život i pojedinca i zajednice. Prema tome, vlast naroda je u stvari vlast koja sprovodi već postojeći Božiji sistem, a ne vlast koja ga kreira i stvara. U ovome je suštinska razlika između islamskog i zapadnog sistema vlasti gdje je u islamskom sistemu Vrhovni Zakonodavac Allah, a u zapadnom je zakonodavac sam čovjek, odnosno narod.

Svaki pojedinac, koji je pametan i punoljetan, ima pravo birati predsjednika ili vođu države. Po ovom pitanju islamski pravnici (fakihi) su kazali sljedeće:» Za koga se muslimani  slože da bude vođa (imam) i da mu se da prisega, time je potvrđeno njegovo vođstvo i obaveza je pomoći ga. (Minhadžu-s-Sunne en-Nebevijje 1/143.).

Znači, koga narod slobodno i dragovoljno izabere za šefa i vođu države, on je zakonski vođa (šerijatski) i na svakom pojedincu je obaveza da ga poštuje, sluša i da mu pomaže u upravljanju državom.

Uspostavljanje vlasti i sprovođenje Božijeg zakona radi odgovarajućeg reda i blagostanja u društvu, je kolektivna obaveza zajednice svih ljudi koji u njemu žive. Uzvišeni Allah se po pitanju sprovođenja zakona na Zemlji, obraća u množini, odnosno zajednici. Kaže Uzvišeni:» Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca bičem (En-Nur, 2.),  »One koji poštene žene za blud okrive, a ne dokažu to sa četri svjedoka, sa osamdeset udaraca bičem izbičujte.» (En-Nur, 4. )

Međutim cijela muslimanska zajednica ne može učestvovati u sprovođenju zakona, pa se to povjerava zastupnicima u vlasti koje sam narod izabere. Znači, narod izabire svoje zastupnike i opunomoćenike koji će umjesto njih izvršavati tu kolektivnu dužnost, a to je uspostava vlasti i sprovođenje zakona. Ovo zastupništvo u vlasti je puno pravo svakog građanina (pojedinca), jer onaj ko nešto posjeduje ima pravo da, u upravljanju njime, izabere svoga zsatupnika ili opunomoćenika. U ovome slučaju narod ili zajednica posjeduje pravo vlasti i upravljanja, pa prema tome i pravo na izbor zastupnika u tome, a to je predsjednik ili vođa države i vlada.

Iako je narod izvor vlasti, ipak je ta vlast ograničena Božijom vlašću i voljom koja je predstavljena u Njegovom zakonu i propisima koji uređuju život i pojedinca i zajednice. Prema tome, vlast naroda je u stvari vlast koja sprovodi već postojeći Božiji sistem, a ne vlast koja ga kreira i stvara. U ovome je suštinska razlika između islamskog i zapadnog sistema vlasti gdje je u islamskom sistemu Vrhovni Zakonodavac Allah, a u zapadnom je zakonodavac sam čovjek, odnosno narod.

Iz ovoga proizilazi da narod sa ovim oblikom vlasti nema pravo mijenja državni zakon ili koristiti tu vlast na način koji vodi njegovom mijenjanju.

Ako sam narod, koji je izvor vlasti, nema pravo dokidati i mijenjati Božiji zakon, onda to nemaju  pravo ni njegovi zastupnici, šefovi država i vlade. Prema tome, ako narod ili sama vlast propiše zakon koji se kosi sa već postojećim Božijim zakonom ili sprovede nešto što je s njim u koliziji, takva odluka se smatra ništavnom i nezakonitom, jer su i narod i vlast izašli iz okvira svojih prava i ovlašćenja koja su određena od Svevišnjeg Boga.

Direktni i indirektni izbori

Ako je narod taj koji ima pravo izbora predsjednika ili šefa države, postavlja se pitanje načina realizacije i iskorišćavanja tog prava. Da li će svaki pojedinac direktno, svojim glasom učestvovati u izboru ili će to obaviti određena grupa ljudi koje narod izabere i povjeri im to pravo. Činjenica je da u islamskom šerijatu ne nalazimo jasan i određen sistem i način izbora vođe naroda ili predsjednika, što jasno upućuje da je organizacija i realizacija izbora prepuštena procjeni zajednice u skladu sa okolnostima i prilikama vremena i mjesta u kojem živi. Postoji mogućnost direktnog i indirektnog izbora predstavnika vlasti, i nijedan način nije u suprotnosti sa šerijatskim pravilima. Što se tiče direktnog načina izbora, on je utemeljen riječima Uzvišenog :» I koji se o pitanjima svojim dogovaraju» (Eš-Šura, 38.). Ovaj ajet svojim značenjem upućuje da se svaki pojedinac u islamskoj državi ima pravo pitati i konsultirati o zajedničkim pitanjima i interesima, a svakako da je od toga i izbor upravnika države. Ovo značenje ajeta o učešću svakog pojedinca u izboru potvrđuje i komentar istog ajeta od imama er-Razija koji kaže: »Kada se desi neki događaj sastanu se i dogovaraju, pa ih Uzvišeni Allah zbog toga hvali. Znači, ne sprovode sami svoje individualne stavove, nego se ne odlučuju ni za jedno mišljenje i stav dok se oko toga ne slože.» (Tefsir-er-Razi,27/177).

Što se, pak, tiče indirektnog izbora, njegovo utemeljenje nalazimo u historijskim događajima perioda pravednih halifa, a to je period najboljeg razumijevanja islama i njegove praktične primjene. Poznato je da su četverica halifa izabrani od određene grupe ashaba, koji se u šerijatskoj terminologiji nazivaju ehlu-l-hall ve-l-akdi (nosioci mišljenja i odluka).

Njihovu su odluku prihvatili ostali stanovnici Medine i dali prisegu izabranim halifama. Znači, u izboru nisu učestvovali stanovnici svih islamskih pokrajina, ali se od njih niko nije usprotivio ovakvom načinu izbora, a ni od ashaba, pa se ovakav indirektan način smatra općeprihvaćen zbog konsezusa. Prema tome, narod koji ima pravo izbora upravitelja države, ima i pravo odaberati svoje zastupnike za indirektni način izbora. Islamski pravnici (fakihi) su potvrdili ispravnost indirektnog izbora, jer su jasno naznačili da vođu ili predsjednika države biraju ljudi koji u narodu slove za osobe od ispravnog rješenja i odluka (ehlu-l-halli ve-l-akdi), i da nema potrebe da u tome učestvuju svi ljudi. Ibn Haldunu u El-Mukaddimi kaže: »Utvrđeno je konsezusom (idžmaom) da je postavljenje halife vadžib (obaveza), i to je kolektivna obaveza (fardi-kifaje), koja spada na određenu grupu ljudi(ehlu-l-hall ve-l-akdi).

NjIhova je stroga dužnost postavljanje halife, a svijet mu je dužan biti pokoran.(Mukaddim, Ibn Haldun, str.193.)

Ko su nosioci rješenja i odluka?

Postavlja se pitanje ko su nosioci ispravnog rješenja i odluka u narodu i koje su njihove osobine?

Islamski učenjaci navode generalne osobine nosilaca ispravnog rješenja i odluka u društvu.Tako el-Maverdi spominje tri osobine: a) da su pošteni, pravični i čestiti,

b) da posjeduju znanje koje će im omogućiti da odrede ko zaslužuje i ispunjava uvjete vođstva.

c) da su osobe od ispravnog mišljenja i mudrosti što će im omogućiti izbor osobe koja je najpodobnija za vođstvo i najsposobnija za upravljanje općim interesima. (El-Maverdi, 3 i 4)

Neki suvremeni islamski pravnici još preciznije opisuju nosioce ispravnog mišljenja i odluke (ehlu-l-hall ve-l-akdi), pa tako Rešid Rida, autor el-Menara, kaže: »Oni koji upravljaju stvarima su jedna skupina među muslimanima, koji slove za nosioce ispravnog mišljenja i odluke, a to su vladari, vlastodršci, vojne vođe i svi drugi poglavari i lideri kojima se narod obraća za opće potrebe i interese.» (Tefsir-el-menar, 5/181.)

Ko su nosioci rješenja i odluka u ovom vremenu?

U ovom vremenu, koga narod na općim izborima, predloži i izabere za svoje zastupnike u vlasti u skladu sa islamskim propisima, taj se smatra nosiocem rješenja i odluke u društvu.

Država je dužna postaviti precizan i jasan zakon o izboru ovih predstavnika u vlasti i postaviti takva pravila koja će garantirati ispravnost izbora u skladu sa uvjetima koje su postavili islamski pravnici. Ovakav je zakon neophodan da bi se izabrali oni koji u narodu, uistinu, slove za ljude od odluke i rješenja, i  da na njihovo mijesto, samopostavljanjem, ne bi došli oni koji to ne zaslužuju i koji kroz vlast gledaju samo svoje interese. Dolazak na zastupničku poziciju u državi samoproglašavanjem, islamski šerijat ne podržava i ne dozvoljava, a ne dozvoljava ga ni zdrav ljudski  razum.

U ovim vremenima, eksplicitan ili direktan način izbora zastupnika u vlasti je nezamjenjiv, zbog velikog broja stanovnika i zbog kompliciranosti današnjeg društva. Samo odobravanje implicitnog ili prešutnog izbora zastupnika u vlasti otvara vrata smutnji, nesuglasicama i neprijateljstvu među muslimanima, a to islam preventivno sprečava. Implicitni ili prešutni način izbora je bio prisutan tza vrijeme ashaba i prvih generacija, i tada je bio jednostavan. Međutim, danas je skoro nemoguć zbog razloga koje smo spomenuli.

Nosioci rješenja u tom vremenu su zastupništvo dobili prešutno, od stanovnika Medine i ostalih prijestolnica.Oni su u narodu bili poznati po svojoj iskrenosti, pobožnosti, pravičnosti i sposobnosti i nije bilo potrebe da se direktno ili eksplicitno biraju za to mjesto, a i da su održani javni izbori, oni bi opet, bez sumnje, dobili povjerenje i glas naroda.

Jedno od prava svakog pojedinca u islamskom društvu je da bude pitan i konsultiran za odluke i pitanja od posebnog značaja i interesa. S obzirom da je predsjednik države zastupnik ili opunomoćenik naroda u upravljanju državom, njegova je obaveza da u posebno važnim pitanjima i odlukama traži mišljenje i savjet onih koji su mu dali to povjerenje. Šura – savjetovanje ili konsultiranje je jedan od osnovnih principa islamske vlasti. Savjetovanje ili konsultiranje (šura) je direktno naređena Kur´anom. Kaže Uzvišeni Allah: I s njima se u odlukama konsultiraj! ( Alu Imran,159.) Većina islamskih pravnika (fakiha) je na stanovištu da je šura (konsultiranje) sa narodom obaveza vođe ili predsjednika države, a neki smatraju da je uvjet (šart) ispravnosti vlasti.

I s njima se u odlukama kosultiraj

Neko će kazati: Ako je narod dao puno povjerenje predsjedniku države, onda nema smisla i potrebe da ga obavezujemo konsultiranjem naroda u odlukama koje donosi.Odgovor na ovo je sljedeći:

a) Iako vođa ili predsjednik države ima povjerenje naroda, postoji opravdana bojazan da dobronamjerno ili zlonamjerno posegne za odlukama i rješenjima koja će nanijeti štetu narodu i državi. Zbog toga je pravo naroda da konsultiranjem preventivno spriječi tu opasnost i njene posljedice, a obaveza vođe je da primjeni princip šure.

b) Zastupništvo koje je narod povjerio predsjedniku u upravljanju državom je ograničeno principima i pravilima koja je postavio Kur´an i Sunnet. Od tih principa i pravila je šura, obavezno konsultiranje naroda u bitnim pitanjima i odlukama. Predsjednik države nema pravo ignorirati i kršiti ovaj princip, a narod nema pravo od tog pravila i principa odustajati, bez obzira koliko povjerenje imao prema svome vođi. Kaže Uzvišeni Allah: I s njima se u odlukama  konsultiraj(savjetuj) (Alu Imran, 159.) Ova kur´anska naredba je upućena direktno Poslaniku, s.a.v.s., i pored njegove vrijednosti, veličine i mjesta kod Allaha, što znači da je princip šure, za obične vladare i vođe preči i veća obaveza. Ovo potvrđuju i izjave poznatih islamskih pravnika (fakiha) i mufessira. U svom djeluEs-sijasetu eš-šer´ije (Šerijatska politika) Ibn Tejmije kaže: «Nijedan vlastodržac nije neovisan o šuri, jer Uzvišeni Allah je šuru naredio i svome Poslaniku,s.a.v.s.( istoimeno dijelo, str. 169.)

Imam et-Taberi u svome Tefsiru, komentirajući spomenuti ajet, kaže:»Uzvišeni Allah je svom Poslaniku, s.a.v.s., naredio da se u određenim pitanjima konsultira sa svojim ashabima,  da bi tome naučio svoj Ummet i da ga u tome slijede, kako bi se i oni u pitanjima u kojima nema direktnog rješenja Kur´ana i Sunneta međusobno konsultirali.» (Tefsir et-Taberi,4/94.)

Imam er-Razi u svom Tefsiru kaže: «Hasan i Sufjan ibn Ujejne su rekli: Poslaniku, s.a.v.s., je to naređeno da bi ga u tome drugi slijedili i da bi to postala praksa u njegovom Ummetu.»(Tefsir er-Razi, 9/66.)

Zapostavljanje šure povlači skidanje s pozicije vlasti

S obzirom na važnost i obaveznost šure, islamski pravnici podvukli su da zapostavljanje i ignoriranje ovog prava naroda od strane vođe povlači njegovo svrgavanje i skidanje s te pozicije. Imam el-Kurtubi u svom Tefsiru kaže: «Šura je šerijatsko pravilo i neizostavan propis, i ko se ne konsultira sa ljudima od nauke i vjere, obaveza je da se svrgne.» (Tefsir el-Kurtubi, 4/249.)

Znači  predsjedniku, despotu, nema ostanka na toj poziciji, u državi koja je utemeljena na islamskim principima.

Ono što potvrđuje pravo naroda na konsultiranje (mušavere) od strane vođe i upravnika je i stalna Poslanikova, s.a.v.s., praksa savjetovanje i konsultiranje ashaba u pitanjima od općeg značaja i interesa. Pored njegove vrijednosti, veličine i činjenice da je bio podržan objavom s neba, ipak je u mnogim situacijama tražio mišljenje i stav svojih prijatelja. Tako je prije Bitke na Bedru konsultirao ashabe o pitanju sukoba i borbe sa mušricima. Konsultirao ih je također, i oko Bitke na Uhudu, da li će neprijatelja dočekati u Medini ili van Medine. U Bici na Hendeku, Sa´d ibn Muaz i Sa´d ibn Ubade su mu, nakon konsultiranja, predložili da ne potpisuje primirje sa mušricima, u zamjenu za jednu trećinu plodova Medine.

Konsultiranje i savjetovanje biva u različitim pitanjima i odlukama od općeg značaja i koristi. Tako je vođa države, u šerijatskim pitanjima, u kojima nema jasnog i direktnog teksta i mišljenja Kur´ana i Sunneta, dužan konsultirati islamske učenjake ili stručnjake iz te oblasti. U tefsiru od Džessasa stoji: »El-istišare(konsultiranje) biva u svjetovnim i vjerskim pitanjima o kojim nema objave.» (Imtau-l-esmai,  str.116.)

Konsultiranje u ovosvjetskim stvarima biva u onim pitanjima koja su od posebne važnosti za narod i državu. To su pitanja ekonomije i privrede, vanjske politike, mobilizacije vojske i pokretanje ratova, potpisivanje primirja i tome slično. U manje bitnim i manje značajnim pitanjima konsultiranje nije potrebno, nema smisla i nije tehnički izvodljivo pa zbog toga vođa države, po tim pitanjima, nije dužan da traži mišljenje naroda.

Koga će predsjednik konsultirati – narod ili pojedince?

Nameće se jedno važno pitanje vezano za šuru a ono je : «Koga će vođa ili predsjednik konsultirati – cijeli narod ili određenu skupinu ili pojedince? Iz Poslanikove, s.a.v.s., prakse i postupaka možemo zaključiti da je različito postupao. U pitanjima koja se tiču svih muslimana direktno, konsultirao je većinu kao što je slučaj Bitke na Bedru, kada je tražio mišljenje većine prisutnih u Medini, da li će prihvatiti borbu ili ne. Govorio im je: «Ukažite mi kako da postupim!»

U slučaju ratnog plijena iz rata sa plemenom Hevazin, Poslanik je tražio mišljenje svih učesnika u ratu. Prenosi se da su učesnici ovog rata, nakon što je Poslanik, iznio svoj stav i mišljenje po pitanju plijena, rekli: «Allahov Poslaniče, zadovoljni smo i prihvaćamo.» Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio i od drugih  da iznesu mišljenje svog plemena po ovome pitanju. Tako je Zejd ibn Sabit pitao ensarije da li prihvaćaju ovo riješenje i da li su zadovoljni, pa su ga obavjestili da su zadovoljni i da se niko od njih ne protivi.(Imtau-l-esmai, str.429.)

Ponekad je Poslanik konsultirao samo neke ashabe, kao što je slučaj zarobljenika u Bici na Bedru.

U slučaju ponuđenog primirja od strane plemena Gatafan u Bici na Hendeku, Poslanik je tražio mišljenje Sa'da ibn Muaza i Sa'da ibn Ubade i na kraju prihvatio njihov stav.

Iz spomenutih historijskih događaja vidimo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., nekad konsultirao većinu muslimana, nekad sve prisutne muslimane, nekada velikane u plemenu, a ponekad samo određenu skupinu. Na osnovu ovih primirja može se zaključiti da, koga će vođa države konsultirati, zavisi od situacije. Tako će u važnim pitanjima od općeg interesa koja se tiču svih ljudi konsultirati i tražiti mišljenje svih (opći referendum) ili će konsultirati predstavnike naroda koje je sam narod izabrao kao zastupnike u vlasti.

Ako se radi o pitanjima određene struke i specijalnosti, konsultirat će stručnjake iz te oblasti.

Imam el-Kurtubi u svom Tefsiru kaže: «Oni koji upravljaju državom su dužni u onim pitanjima vjere koja su im nepoznata ili nejasna, konsultirati islamske učenjake, u vojnim pitanjima oficire i vojne stručnjake, u pitanjima od općeg interesa konsultirat će sve ljude, a u pitanjima interesa države i njenog napretka konsultirat će pisce, ministre, administrativce i druge. Dalje kaže: »Islamski učenjaci kažu da onaj ko se konsultira u pitanjima vjere mora biti učen i vjeri privržen, a onaj ko se konsultira u svjetovnim pitanjima mora biti pametan i

skusan.» (Tefsir el-Kurtubi,4/249.-250.)

Organizacija i uspostavljanje šure u našem vremenu

Iz prethodnih primjera vidimo da islamski šerijat nije postavio jedinstven način organiziranja i funkcioniranja šure (konsultativno vijeće), nego je ostavio da se to prilagodi okolnostima i prilikama vremena i mjesta. Ovo potvrđuje da je islamski sistem vlasti savršen i univerzalan i da nije vezan samo za određeno vrijeme i mjesto. U ovom vremenu, najbolji i najefikasniji način uspostavljanja i funkcioniranja šure je da narod, na slobodnim izborima, izabere članove šure ili svoje predstavnike u vlasti, koje će vođa ili predsjednik države konsultirati u važnim pitanjima, i koji će imati pravo i ovlašćenje da postavljaju  i smijenjuju samog predsjednika, naravno uz prethodnu suglasnost naroda.

U pitanjima određene struke i specijalnosti predsjedniku treba prepustiti da konsultira stručnjake iz te oblasti pa makar ne bili članovi šure. U posebno važnim pitanjima predsjednik treba tražiti mišljenje cijelog naroda. Za sva ova pitanja i primjere, koji su vezani za šuru, izbor članova, konsultiranje, potrebno je postaviti jasan i precizan zakon koji će to regulirati i srediti, ali sve u skladu sa općim šerijatskim pravilima. Za ispravnost i regularnost izbora predsjednika i članova šure nije dovoljan samo dobar izborni zakon, nego je neophodno u narodu širiti svijest o islamskim vrijednostima i mjerilima, podizati nivo morala i odgajati pojedinca na bogobojaznosti. Samo tako će se postići da narod izabere onoga  ko je uistinu najbolji i ko će svijesno i odgovorno, kako mu islam nalaže, izvršavati svoje obaveze i pošteno zastupati narod.

Različiti stavovi predsjednika i članova šure

Između predsjednika i članova šure može doći do razilaženja u mišljenju i stavovima pa se postavlja pitanje: Kako iznaći riješenje? Rješenje je načelno spomenuto u sljedećem ajetu: O vjernici, pokoravajte se Allahu i Poslaniku i vašim pretpostavljenim. Ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas riješenje ljepše ( En-Nisa, 59.) Prema tome, ako dođe do razilaženja, obavezno je obraćanje na Kur'an i Sunnet, pa ako se u njima nađe riješenje i odgovor, po njemu se i postupa i u tom slučaju nema pokornosti nikome ako zahtijeva suprotno, bez obzira ko on bio.

Međutim, kako postupiti ako u Kur'anu i Sunnetu nema direktnog i jasnog riješenja po tom pitanju? Ako u Kur'anu i Sunnetu nema direktnog i jasnog riješenja za određeno pitanje i problem, postoje tri načina za izlaz iz ovakve situacije:

a) Arbitraža

Ovaj način zahtijeva formiranje jedne posebne arbitražne komisije, čiji članovi, pored izrazite inteligencije i znanja u vjeri, trebaju biti i dobro upućeni u državna pitanja.

Ova komisija, prije svega, mora biti neovisna i njen zadatak je da donese presudu u sporu između predsjednika i kosultativnog vijeća (šure), i njena odluka je obavezujuća za sve. Kao dokaz za utemeljenost ovog načina navest ću slučaj Omera ibn Abdulaziza. Jednom prilikom se Omer ibn Abdulaziz uputio ka Šamu, i dok je bio na putu, stiže do njega vijest o kugi koja je pogodila to područje. On zatraži mišljenje od muhadžira koji su bili sa njim, da li da nastavi put ili da se vrati, ali mu oni dadoše različite stavove. On se obrati i prisutnim ensarijama pa i od njih zatraži mišljenje, ali mu i oni dadoše međusobno različite stavove. Na kraju, Omer zatraži mišljenje od prvaka muhadžira iz plemena Kurejš i oni mu predložiše da se vrati, a on prihvati njihovo mišljenje i vrati se.(Tefsiru-l-Menar, 4/196.-197.) U drugoj predaji ovog događaja stoji da je jedan od prisutnih muslimana spomenuo hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje u zemlju u kojoj je kuga i da je to bio razlog Omerovog vraćanja.

b) Postupanje po mišljenju većine

Drugi način rješavanja spora između predsjednika i konsultativnog vijeća zahtijeva da predsjednik ili vođa prihvati mišljenje većine, pa makar bilo u suprotnosti sa njegovim mišljenjem. Dokaz za ovu soluciju je slučaj Bitke na Uhudu kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupio po mišljenju većine i dočekao idolopoklonike izvan Medine, iako ih je sam želio sačekati u Medini.(Siretu ibn Hišam, 2/6)

U donošenju odluka većinom glasova je kvalitet i manja mogućnost da se pogriješi, iako ni mišljenje većine  ne mora biti uvjek ispravno.

c)  Postupanje po mišljenju predsjednika

Ovaj treći način ostavlja predsjedniku, nakon konsultiranja sa šurom, da postupi po mišljenju koje smatra najboljim, bez obavezivanja stavom većine ili manjine. Kao dokaz za šerijatsku utemeljenost ove solucije neki mufessiri navode komentar ajeta:..i konsultuj se s njima, a kada se odlučiš onda se pouzdaj u Allaha. (Ali Imran, 159.) Komentirajući ovaj ajet, Katade je rekao: «Uzvišeni Allah je Svome Poslaniku naredio da sprovede odluku, nakon što je donese, oslanjajući se na Allaha, a ne na njihova mišljenja.» ( Tefsiru-l-Kurtubi, 4/249.)

Ovu soluciju pojačava i činjenica da je predsjednik taj koji je odgovoran i koji polaže račun za svoje odluke i djela, što zahtijeva da mu se da potpuna sloboda odlučivanja, ako se radi o pitanjima za koja ne postoji jasno rješenje u priznatim izvorima islama. Jer, ako je na njemu odgovornost za odluke, onda je normalno da radi po svome izboru, a ne da tuđe mišljenje bude obavezujuće za njega. Apsurd je da nekoga obavezujemo tuđim odlukama, a u isto vrijeme on odgovara za posljedice tih odluka. Iako je ovo treće mišljenje jako sa logičke strane, uzimajući u obzir kompliciranost vremena, slabost vjere kod ljudi i činjenicu da je sve manje sposobnih i poštenih, ipak je najsigurnije da se postupa po mišljenju većine.

U tom slučaju predsjednik se obavezuje da postupi po mišljenju većine, ali na sljedeći način:

– Ako predsjednik nije ubjeđen u ispravnost mišljenja većine, obratit će se arbitražnoj komisiji.

– Ako nije ubijeđen u ispravnost mišljenja komisije, posegnut će za općim referendumom. Ako tada narod podrži njegov stav postupit će po svom stavu, a ako ga narod ne podrži, postupit će po mišljenju naroda ili će dati ostavku.

– Da mu se u vanrednim situacijama, kao što je prijetnja rata ili opća opasnost koja prijeti državi i narodu, da sloboda izbora bilo kojeg mišljenja.

Prethodno smo pisali i potvrdili da je narod taj koji bira i koji ima pravo izabrati svoga vođu ili predsjednika. Samo takav način izbora vođe naroda i države je validan i šerijatski priznat.

Neko će se na ovo kritički osvrnuti i kazati da su neki islamski pravnici (fakihi) na stanovištu da vođa za vrijeme svoga života može odrediti nasljednika u vlasti, bio mu on rođak ili ne. Tako El-Maverdi kaže: »Imamet (vođstvo) se postiže na dva načina: prvi je izborom od strane narodnih zastupnika u vlasti (ehlu-l-halli-ve-l-akdi), i drugi je da bude izabran od vođe koji je bio prije njega.» (El-Maverdi, str. 4. El-Ahkamu es-Sultanije.)

Odgovor na ovu zamjerku je da je vilajetu-l-ahd (postavljanje novog vođe od strane prethodnog) u stvari njegov prijedlog i preporuka za vođu države, a ne njegovo zakonsko postavljanje, zbog toga što postavljanje predloženog vođe zavisi od toga da li će biti prihvaćen od narodnih zastupnika u vlasti ili ne (ehlu-l-halli ve-l-akdi).

Ne može biti vođa onaj koga narod ne prihvaća

Kada bi se samo predlaganje vođe od strane njegova prethodnika smatralo zakonskim postavljanjem, onda ne bi bilo potrebe za prisegom (bejat) naroda ili zastupnika naroda, a sama prisega, odnosno, pristanak naroda je neminovan, jer ako narod ili njegovi zastupnici ne prihvate predloženog za svoga vođu on ne može biti zakonski (šerijatski) vođa države.

Neki islamski  pravnici su otvoreno i jasno naglasili  da se imamet ili vođstvo postiže prisegom od strane naroda, a ne samim prijedlogom ili postavljanjem novog vođe od strane prethodnog.(vidi, Minhadžu-s-Sunne en-Nebevijje, od Ibn Tejmijje, 1/142.)

Prema tome, postavljanje novog vođe od strane prethodnog se smatra šerijatski ispravno pod uvjetom da mu narod ili njihovi predstavnici u vlasti daju prisegu i da predloženi ispunjava šerijatske uvjete vođe. Oni koji zastupaju mišljenje da je postavljanje novog vođe od strane prethodnog šerijatski ispravno, za dokaz uzimaju činjenicu da je Ebu Bekr, r.a., hilafet predao i prepustio Omeru, r.a. Međutim, ovdje se zaboravlja da je narod (Ummet) dao prisegu Omeru, r.a., i prihvatio ga za svog vođu.(vidi :Minhadž, 1/141)

Jedan od načina dolaska na vlast kojeg spominju islamski pravnici je i dolazak na vlast silom.

Islamski pravnici kažu da ako određena osoba silom dođe na vlast u i sl. državi, treba ga prihvatiti za vođu pa makar ne ispunjavao uvjete vođe, jer u njegovom skidanju sa vlasti je prolijevanje muslimanske krvi i uzrokovanje štete i nereda u društvu. Dolazak na vlast silom se smatra iznimnom situacijom, a ne šerijatski utemeljenim načinom, i vođa koji na vlast dođe silom se prihvaća kao nužda da bi se spriječili veći neredi i štete po narod i državu.

Pravo je naroda da nadzire i kontrolira rad predsjednika

S obzirom da je narod taj koji je izabrao svoga vođu, narod ima i  pravo da nadzire i kontrolira njegove postupke u upravljanju državom da bi bio siguran da ispravno i pošteno obavlja svoju zadaću i zastupa njihove interese. Kontrola i nadzor su prije svega potrebni da bi se spriječila nepravda od strane vođe, njegovo nerazumno upravljanje državom i interesima naroda i njegovo skretanje sa puta i pravca islama. U procesu popravljanja vođe prvi korak je da mu se upućuju iskreni i dobronamjerni savjeti. Bilježi Imam Muslim od Temima ibn Evsa ed-Darija, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:»Vjera je iskren odnos(nasihat).- Rekli smo:» Prema  kome, Allahov Poslaniče? – «Prema Allahu i Njegovoj Knjizi i Njegovu Poslaniku, vođama muslimana i običnom svijetu». (Muslim, 1/237.) Iskren odnos prema vođi uključuje njegovo iskreno i dobronamjerno savjetovanje. Ako savjetovanje ne bude od koristi, onda  je pravo naroda (Ummeta) da u popravljanju vođe ili predsjednika koristi i raspoloživu silu i da ga tako odvrati od nepravde, nasilja i svih drugih vrsta devijacija.

Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: »Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro i odvraćati od zla ili će Allah uskoro poslati svoju kaznu na vas pa ćete ga moliti, ali vam se neće odazvati.»(Tirmizi) A u drugom hadisu stoji: »Kada ljudi vide zalima(nasilnika) kako čini nepravdu, pa ga u tome ne spriječe, uskoro će Allah na sve njih poslati svoju kaznu.»( Ebu Davud)

Muslimanski vladar poziva narod da ga nadzire i kontrolira

Nadziranje vođe od strane naroda je posebno bilo zastupljeno u prvom periodu islama. Tada su i sami vladari u islamskoj državi pozivali narod da ih kontrolira i ispravlja ako pogriješe. Historija nam po ovom pitanju bilježi svijetle i vječne primjere pravičnosti i odgovornosti vođe. Obraćajući se narodu nakon dolaska na čelo hilafeta, Ebu Bekr, r.a., je rekao :»Ako budem dobro postupao pomozite me, a ako skrenem ispravite me» (et-Tabekatu-l-Kubra-IbnSa'd, 3/183.) I Omer r.a., kada je došao na vlast, prisutnima je rekao: » Ko me vidi da krivo postupam, neka me ispravi. Jedan od prisutnih mu reče:»Tako mi Allaha, ako kod tebe vidimo grešku ispravit ćemo je našim sabljama. »Omer, r.a., reče: »Hvala Allahu, koji je u Muhammedovom Ummetu dao one koji će Omera popraviti sabljom.»

Pravo naroda na svrgavanje vođe

Ako je neosporno pravo naroda da izabire i postavlja svoga vođu ili predsjednika, onda je neminovno da narod ima pravo i da ga zamjeni i svrgne, ako pređe granice svojih ovlašćenja ili zbog nesposobnosti i nemara ne obavlja svoje zadaće kako treba. Pravilo je da onaj ko ima pravo postavljanja na vlast ima pravo i smjenjivanja sa vlasti. Da bi narod posegnuo za ovim pravom, neophodno je da postoji šerijatski opravdan razlog, a to je kao što smo naveli; da vođa prelazi granice svojih ovlašćenja ili nije u stanju da udovolji obavezama tog položaja.

Islamski pravnici su o ovom kazali sljedeće: »Narod ima pravo da svrgne i smjeni vođu, ako postoji uzrok koji to dozvoljava, kao da, recimo, pri njemu nađe ono što ugrožava ili pogoršava stanje muslimana i unazađuje njihovu vjeru, kao što ima pravo da ga postavi na taj položaj radi uspostavljanja reda u državi i uzdizanja vjere.»(En-Nezarijat es-sijasije el-Islamije, str.270.).

Načini smjenjivanja i svrgavanja vođe

Narod će svoga vođu smjenjivati preko svojih zastupnika u vlasti (ehlu-l-halli ve-l-akdi), tako što će mu uskratiti povjerenje i donijeti odluku o njegovoj smjeni. Međutim, problem je ako vođa ne prihvati  takvu odluku i ne bude želio sići s vlasti. Kako u ovom slučaju postupiti? U ovom slučaju narodu je dozvoljeno da koristi i silu, ako za to postoji šerijatsko opravdanje, kao što je otvoreno i jasno nevjerstvo vođe. Prenosi se od Ubade ibn Samita, r.a., da je rekao: «Vjerovjesnik, s.a.v.s., nas je pozvao, pa smo mu dali prisegu na poslušnost i pokornost i kad nam je drago i kad nam je mrsko, i kad nam je teško i kad nam je lahko i kad se drugima daje prednost na našu štetu i da vlastodršcima nećemo uskraćivati vlast, osim ako kod njih vidimo jasno nevjerstvo za koje kod Allaha imamo dokaz.» (Buharija)

-Da bi narod upotrijebio silu u svrgavanju svoga vođe ili predsjednika, neophodno je da posjeduje dovoljno snage i moći koja je za to potrebna i da preovladava mišljenje i nada da će u tome uspjeti. Ako nisu ispunjeni ovi uvjeti, onda upotreba sile može odvesti samo velikom krvoproliću, neredu i smutnji.

Jedno od pravila «naređivanja dobra i odvraćanje od zla «je da sam taj čin ne smije prouzrokovati veće zlo i štetu, a nedovoljna snaga i spremnost naroda da silom svrgne nepravednog vladara može odvesti samo prolijevanju nevine krvi, neredu i slabljenju države a to je veće zlo od samog nepravednog vladara.

Pravo pojedinca da se kandidira za pozicije u vlasti

– Postavlja se pitanje da li  pojedinac u islamskoj državi ima pravo i da li mu je šerijatski dozvoljeno da sam sebe kandidira za neku poziciju u vlasti. Osnovno je pravilo i propis da pojedinac nema to pravo, jer u vjerodostojnom hadisu koji prenosi Abdurahman ibn Semure, r.a., stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: »O Abdurahmane ibn Semure, ne traži vlast(upravu), jer ako je dobiješ što si je sam tražio bit ćeš u njoj prepušten sam sebi, a ako je dobiješ bez svog traženja bit ćeš u njoj od Allaha pomognut.» (Buharija, 9/114)

Dozvoljeno je da čovjek za kandidata u vlasti predloži drugu osobu jer u tom slučaju ne traži za sebe vlast. Samokandidiranje za pozicije u vlasti je dozvoljeno samo ako za to postoji nužda ili opća korist, kao naprimjer ako postoji opasnost da će na vlast doći oni koji su nesposobni, koji to nezaslužuju i koji neće vjerno zastupati interese naroda i države. U ovakvoj situaciji samokandidiranje se smatra ukazivanjem narodu na dobro, odnosno da izaberu onog ko je najbolji i najkorisniji na određenoj poziciji u vlasti. Samokandidiranje naročito ima smisla u ovim kompliciranim vremenima kada narodu nije lahko da među mnoštvom političkih prevaranata prepozna poštenog i sposobnog, pa se ukazuje potreba da se za vlast kandidiraju oni koji su pošteni, sposobni i povjerljivi. Kao dokaz da je u spomenutoj situaciji dozvoljeno samokandidiranje, navest ću riječi Jusufa, a.s., kada je tražio od egipatskog vladara da ga postavi na utjecajno mjesto:» Postavi me – reče – da vodim brigu o stovarištima u zemlji, a ja sam zaista čuvaran i znan.» (Jusuf, 55.)

Rad pojedinca u općim državnim službama

Rad pojedinca u općim državnim službama se ne smatra njegovim ličnim pravom koje može tražiti od države, nego odgovornošću i obavezom koju mu država daje i kojom ga zadužuje. Prenosi se u vjerodostojnom hadisu od Ebu Muse el-Ešarija da je rekao: »Ja i moja dva rođaka smo jednom prilikom došli kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je jedan od njih dvojice rekao: Allahov Poslaniče, postavi nas za upravnike u onom što ti je Allah od vlasti dao. Drugi reče isto to, a Poslanik, s.a.v.s., im odgovori: Tako mi Allaha, ovaj posao nećemo dati onome ko ga traži i ko žudi za njim.»

Ako je traženje pozicija u državnim službama nepoželjno i pokuđeno, kako izvršiti raspodjelu tih službi? To je prije svega, zadaća predsjednika države i njegovih ministara i njihova je obaveza da na pozicije u državnim službama postave osobe koje su najsposobnije i najpoštenije. Nije im dozvoljeno da zbog rodbinskih,prijateljskih i političkih veza, postavljaju ljude koji nisu za te službe. U vezi s tim Omer, r.a., je rekao:» Kome bude dato da upravlja nečim što pripada muslimanima pa u tome postavi čovjeka, pored kojeg postoji bolji za muslimane, iznevjerio je Allaha i Njegova Poslanika «(Hakim)

Znači, dužnost je predsjednika ili vođe da na poziciju u državnim službama postavlja one koji su za to najpodobniji i koji su pošteni. Podobnost  se ogleda u moći odnosno sposobnosti i povjerenju. Kaže Uzvišeni Allah: » Najbolje je da unajmiš snažna i pouzdana.» (El-Kasas, 26.)

Postavljanje ljudi na odgovorne pozicije u državi je emanet (povjerena stvar) koja je dana predsjedniku i njegovoj vladi koji u tome trebaju tražiti Allahovo zadovoljstvo, a Allah je zadovoljan samo ako se na te pozicije postavljaju oni koji su im najdostojniji. Postavljanje rođaka, prijatelja i istomišljenika na te pozicije je pronevjera i uništavanje povjerene stvari(emaneta). Poslanik, a.s., je u vezi s tim rekao: »Kada se izgubi emanet, očekuj Kijametski dan. Upitan je:» A kako se gubi emanet? Kada se vlast (odgovornost) preda onima koji je ne zaslužuju i koji je nisu dostojni.(Buharija, 59 i Ahmed, 2/361 od Ebu Hurejre).

Piše: Abdulvaris Ribo

Izvor: saff.ba


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.