“Neki zli glasovi su čak govorili kako je zvono nekoliko puta dovoženo u Beograd na baždarenje kako bi mu se podesio zvuk, jer ponekad lupa nepotrebno… ”
Ne sjećam se svojih prvih riječi i nije me stid zbog toga, sigurno sam bio dijete. Djetetu se prašta i kada pogriješi… Da li zbog toga ili nečeg drugog, ovdje na Balkanu, tumači Sandžaka bi da budu djeca i da im se prašta i kad ljuto pogriješe, i kada prevare i kada podvale. Da greške čine, a da ih ne vide, da greške čine, a da ih se ne stide. Da predložu ideje, a da ih se najviše plaše, da prvi krenu, a onda prvi uteknu… A narod za njima luta li luta. Razbija se o doline mraka, što im iza sebe tumači ostavljaju, čineći im „dobro“ za sva vremena.
Narod bošnjački uklješten između vatre i vode, krivudave prošlosti i zamagljene budućnosti, stajaše ispred „ekrana“ što ga drugi oblikovaše i čekaše, najljepšu za sebe seriju što, činilo se, režirahu tumači Sandžaka. Serija sa igračima, kasnije pjevačima punim elana do prvog zvižduka sudije, za igru bez pravila… A onda kao ona vrsta, ne znam kako se ono zvaše, što može da izdrži, a da joj se oko ne natomrdi, jer ga nema, da je posječete, a ono joj glava niče i tamo gde joj glave bilo nije… Udarce, nažalost, otrpe narod bošnjački, taj narod što gledaše i ništa ne viđaše… I tako, dan pod dan, dođe sadašnjost… Oni što bi da tumače i što im život u bunjišari bješe najbezbedniji, a najbolje se snalazahu u mraku i od dana pravahu noć, pokušaše ponovo da izuče brojnicu svom narodu, ne bi li ga dodatno uspavali na neko vrijeme. A naspavanom narodu sna dosta. Narod bi da kuša snove što sanjaše i što im se za badihavu davahu, dok zvona zvonara što ga sebi kačahu ne gledajuć’ da li im zvono pripše, i narod svoj zavedoše i vodiše sljepacima i mračnim hodnicima, vrte u krug i ono malo budnih, što život za zvonaru vezaše…
I novi dan je i rasprava je u toku: je li dan ili je noć. Dok rasprava traje, ono stvarno dođe noć, a onda oni koji su za „mrak“ povikaše: „Pogledajte napolje i vidite. Mrak je, a vi nama tu da je dan…“ Aha, sada je noć zamijenjena mrakom, razmišljao sam…
Jednom prilikom, profesor jedan uđe i povika: „Mrak! Mrak! Karada! Mrak!“ Na njegovom licu je bio mrak, a u oči mu se uselila tama… U sred jasnog dana kada sunce davaše obrise svemu što na zemlji oblik ima… Mrak, vikao je profesor… U Crnoj Gori je mrak… Znali smo da ovaj intelektualac, koji je jedno vrijeme svoj intelekt bio pozajmio čuvarima mraka, priču ne lijepi za ime Crne Gore, zbog boja koje na to vezahu. Sačekasmo da nam objasni odakle mrak izvire. Bijaše to vrijeme kada se politička, samoproklamovana i u mraku održiva elita samopozvala da pomogne narodu da se polako budi iz duboke narkoze. Umjesto jasnog dana evo prizivanog mraka. Ode i Crna Gora. Podijeli se Sandžak… Zakuka neko u mraku… Kuda sada poslije tolikih junačkih prijetnji ondašnjem režimu? Kuda sada i kuku sada. Idemo u „principijelne koalicije“ za opšte dobro mene i mene. Onda se Ja i Ja oko svega dogovaramo. Kada shvatimo Ja i Ja da nam vrijeme ne ide na ruku i kada nam sve teže uspijeva da prodajemo noć za dan, daj da Ja idem malo u rashladni uređaj na malo dublje zamrzavanje zbog globalnog otopljavanja da mi se ideje i pristaše ne otope, pa da onda svjež, naspavan i dobro odmoran ponovo dođem „među svoje” koji, može biti, neće biti naspavani i da im opet maglu prodam… Ih, kako se radujem tom trenutku…
U narodu, što za račun ima smisla i što je uvijek dobro računao, ali poslije svakog računa shvatao da ima manje i da ga ima manje, najnovija računica učine mi se najneobičnijom do sada. Sabiraju jednog dana mladi intelektualci puni energije i prava na budućnost dvije brojke. Račun za prvi razred, ali rezon neobičan.
Sabiraju 2 i 6 i kako god da obrneš ispadne nula. Kako, pitam, a na vrijeme ne stigoh da bih shvatio zašto zbrajaju ta dva broja i zašto im račun takav ispada. Širokih ramena, ljuta izraza lica i podignutih obrva, a sada i glave, progovori jedan od njih… Čista nula, kako to da imamo ono što nemamo? Da imamo pravo koje nam ne pripada, a da ono što nam pripada nemamo. Kakva je to poslaničko-ministarska zamešanija?
I onda mi je bilo jasnije, ali ne pokazivah, jer me bi sramota od zrelosti izraza lica tog mladog čovjeka što u očima imaše mnogo pitanja i mnogo odgovora… Mnogo novih odgovora, što jasan račun imahu… Kasnije s ljudima otvarasmo tu priču o zbrajanju, pa se neki dvoumiše, da li se sabiraju babe i žabe, dok opet neko ne prokomentarisa da se „oni“ stalno oduzimaju, ali kada god se „oni“ oduzmu nastane neka šteta i potres u Sandžaku. E vidi, molim te, Sandžak… Statistička greška ili san u džaku ili u dubokom zamrzivaču… Sto krivina da do njega dođete i rupa da ih ne zaboravim… I onda tvrdite da je cjelina…
Kad god se neko rasrdi, stavi se tačka na Sandžak, a onda stidljivo otpočinje priča od početka, kao da je nešto, ne daj Bože, mnogo loše u pitanju. Tačka na budućnost cijelog kraja, tačka na budućnost industrije, tačka na budućnost mladosti i vi bi opet tačku? E neće moći, idemo sa zarezom da se spasimo ovoliko crnih tačaka koje nas plaše na sto krivina do Sanžaka i upozoravaju da je svaka crna tačka opasnost po budućnost…
Jedne noći, jedan čovjek čudnih razmišljanja, a još čudnijeg djelovanja, što bi gdje mu mjesto nije, upita me, a da mu oko ne trepnu: „Sjećaš li se kada sam ti prije mnogo godina rekao da ćete vi intelektialci biti odgovorni što niste stali ispred naroda i okrenuli ga na pravi put?” Pitanje bi imalo smisla da taj isti čovjek, što sebe ne smatraše intelektualcem, nije usput idući u krug, po mraku za onim istim zvonima sa početka priče, opasno zalutao i sada mu spasa nema… Ali na pitanje treba odgovoriti i onda kada ga postavi onaj koji na pitanje pravo nema.
Kada devedesetih godina „hrabri“ progovoriše, a intelektulaci zašutješe, kada „hrabri“ ciljeve postavljahu, kada „hrabri“ svima prijetahu, kad od „hrabrih“ usta nijemahu…Tada „hrabri“ strah u kosti svome narodu utjeraše, a ne i onima što prijetahu i što im rokove davahu. Bijahu „mlađani momci“ bez igdje ičega i bez igdje ikoga. Mladi i hrabri, a goli i bosi. Pa ko da ih ne podrži? Ko da im pjesme ne piše? Pa se počeše utrkivati ne bi li svoje mjesto u istoriji zauzeli… I tako u godinama iza nas od jedne takve politike ponovo pođoše rijeke suza, za „srećom“ što im mlađani i „hrabri“ udijeliše, put Turske i put Evrope i put samog sjevera Evrope, e baš tamo gdje nas prije bilo nije… Neka se dese Bošnjaci i tamo, gdje ono Sunce ne umije da zađe i tamo gdje kad zađe ne umije da izađe. Tamo je lakše prodavati noć za dan, tamo magle ima kad god poželiš. Kada bi i „oni“ samo tamo pošli.
U vrtlogu suza i te djece što prve riječi progovarahu ispod cijevi tenkova, olujni vjetrovi ratova poplašiše stado, a zvono se izgubi. Kasnije se svašta pričalo. Da je zvono odnijeto u Tursku. Može biti i da je tu negdje, al’ je sakriveno. Neki zli glasovi su čak govorili kako je zvono nekoliko puta dovoženo u Beograd na baždarenje kako bi mu se podesio zvuk, jer ponekad lupa nepotrebno… I vidi sudbine, i sada su glavna zvona baš u tom istom Beogradu. Uh! Sada mi posta sasvim jasno da je to to. Zbrajanje 6 + 2 jednako je nula. Bože me oprosti, pa to je čista računica… I kada pokušam da odgovorim na pitanje, onog od maloprije čovjeka, što za intelektualce maraše, gdje su i što su, ja ovako promišljam.
Oni što zaćutaše pred zvonima prijetnji i vidješe kako se nosači zvona poslije prvog groma razbježaše, nemaju šta da kažu.
Šta da kažu intelektialci koji se sa nasiljem ne slažu. Koji se groze mača koji podiže onaj koji se mača najviše plaši i koji je neuk i nejak. Kojima ne možete prodati dan na noć. Koji shvataju da u uslovima opštih podjela najmanje ima sabiranja. Koji shvataju da će se oni koji bijahu goli i bosi okititi perjem svoga naroda, učiniti ga golim i bosim i zvjezdanu prašinu od njega razastrijeti po planeti Zemlji. Koji znaju kako se vlada u Srbiji, gdje kad god zatreba mogu jeftino kupiti ovu istu nesabranu, samoproklamovanu i samoniklu političku elitu bošnjačku, što kada Batnjik prođe u novo ruho uđe…
Nastavit će se…
Autor: N.N.
Izvor: Glas-Islama.com
