Još neobjavljeni tekst BiH Nijaza Durakovića: Posljednje slovo za Bosnu

BiH – Agresija JNA i srpskih oružanih jedinica iz BiH, Srbije i Crne Gore na međunarodno priznatu državu BiH, prema svim meritornim analizama, imala je široke razmjere i karakter „blitzkriega“, odnosno brzo izvedene okupacije, okruženja i blokade, prije svega, velikih gradova kao centara ekonomske, političke, kulturne moći i tradicijskog značaja, te posebice blokade vitalnih komunikacija (cestovnog, željezničkog, vazdušnog, pa i riječnog saobraćaja), a sve s ciljem pripajanja cijele teritorije BiH SR Jugoslaviji, a u kontekstu dogovora između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, znatan dio BiH bio je namijenjen projekciji „Velike Hrvatske“…

Historijski fenomen

Napad počinje drugog dana Ramazanskog bajrama, 5. aprila 1992., uoči pripreme za proslavu Dana oslobođenja Sarajeva (6. april)?! Ne ulazeći u različite vojne i vojnoorganizacijske doktrine, odbrana Sarajeva bila je jedan historijski fenomen i u svakom slučaju specifikum. Naime, ta odbrana je bila, prije svega, spontana, politički i organizaciono vrlo klimava, „rastrešena“, nepovezana, gotovo nikako subordinirana.

Odbrana koja je organizovana iz očaja, osjećaja egzistencijalne ugroženosti, osjećaja „biti ili ne biti“, historijskog bila i spasa naroda.

Mnogi ponavljaju floskulu da je „agresija na BiH bila planirana, ali nije bio planiran otpor naroda“. To je, dobrim dijelom, tačno i fenomen odbrane Sarajeva se uopće racionalno teško dâ objasniti. Prema mom sudu, uzet ću jedan ključni, za mnoge, vjerovatno, banalni argument: velikosrpska, četnička agresija na Sarajevo nije uspjela, prije svega, iz razloga što je ta gebelsovska propaganda i ideologija nasjela na sopstvene laži.

Samo kratko obrazloženje: Sarajevo je do 6. aprila 1992. godine već bilo potpuno odsječeno. Komunikacijski presječeno. Jedinice JNA i srpske paravojne (četničke) jedinice već su bile na svim bitnim strateškim punktovima u Sarajevu i oko Sarajeva i šire regije; gledano sa striktno vojnog stajališta, planom blokade, opsade i osvajanje Sarajeva je bilo veoma dobro zamišljeno; zaposjednute su sve vitalne tačke: Trebević, Zlatište, Brus, Osmice, Žuč, Hum, Mrkovići, Borije, Špicasta stijena, itd., a koncentrirana vatrena moć je, prema izjavama Karadžića, Mladića i Šešelja, bila takva da je bila dovoljna po zamišljenim prognozama artiljerijski da napadne Italiju.

Pet bivših korpusa JNA, od Riječkog, Zagrebačkog, Užičko-valjevskog i Titogradskog, itd., bilo je koncentrisano i raspoređeno u BiH, a od toga glavnina vatrene moći oko Sarajeva.

Svaka od tih strateških zajedničkih tačaka, koje su Sarajevo imale kao na dlanu i koje su ga tako bezočno uništavale i razarale, iza sebe je imala stručno napravljene komunikacijske i fortifikacijske linije, kompletne saobraćajnice, s pozadinskom logistikom, doturom municije, nafte, hrane i svega onoga što je bilo potrebno za uništavanje jednog velikog grada.

Pad za pet dana

Prema svim objektivnim analizama i stručnim vojnim procjenama, Sarajevo je trebalo pasti za nekoliko dana. Karadžić je predviđao petnaest dana, Krajišnik tri sedmice, ali uglavnom se procjena kretala da je odbrana grada moguća maksimum mjesec dana. Ispalo je da se Sarajevo branilo i odbranilo, kao opsjednuti grad, najduže u povijesti modernog ratovanja, za više stotina dana duže od povijesne odbrane Lenjingrada.

Naravno da je primarni razlog uspješnosti te odbrane bio u našim, prije svega, samoorganizovanim fanatičnim borcima, dakle, s početka u Teritorijalnoj odbrani, Patriotskoj ligi, Zelenim beretkama, naravno, kasnije u onome što je bila glavna i osnovna snaga, u Armiji BiH. Danas ne treba licitirati koliko je ko od tih raznih formacija doprinio toj odbrani. Odbrani su doprinijeli, prije svega, obični ljudi, građani i patrioti ove zemlje. Sarajlije i svi oni koji su se u Sarajevu našli i branili svoju domovinu.

Dakle, moja je teza da je velikosrpska propaganda nasjela na sopstvene laži, jer su najmanje godinu dana prije zvaničnog početka agresije na BiH svi mediji iz Jugoslavije, a onda već formirane romanijske „Republike Srpske“ danonoćno ponavljali kako u Sarajevu ima 70.000 dobro naoružanih mudžahedina, zelenih beretki, najmodernijeg iranskog naoružanja i sl. I na svu sreću, i toj svojoj banalnoj laži su i sami povjerovali da je to tako.

U suprotnom, s vojnom silom kojom su raspolagali, s planom opsade koji su imali, s krletkom koju su od Sarajeva načinili, oni su mogli umarširati u Sarajevo uz relativno male gubitke.

Sarajevo je, shodno velikosrpskom strategijskom planu, bio epicentar i glavni cilj agresije.

U slučaju njegovog brzog pada, zasigurno bi bili ostvareni svi ciljevi agresora. Naime, sve valjane analize govore da je SDS, kao idejni movens Miloševićeve politike i velikosrpske agresije, prije svega, nastojao da izvrši destrukciju legaliteta i legitimiteta svih organa vlasti RBiH, a time da se i „detronizira Sarajevo“ kao glavni grad Republike BiH. Zato su i formirali paralelni glavni grad, koji je jednom bio na Palama, zatim u tzv. srpskom Sarajevu, pa onda u Banjoj Luci.

Kako je tekla bestijalna opsada i nezapamćeno razaranje i uništavanje civilizacijskog tkiva Sarajeva, tako je politički i simbolički rastao značaj odbrane Sarajeva.

Grotlo razaranja

U samom ratnom rukovodstvu BiH, personificiranom, prije svega, u Aliji Izetbegoviću i SDA, čiji je on bio predsjednik, bilo je dilema da li ostatak državnog rukovodstva, oličen, prije svega, u Skupštini BiH i Predsjedništvu Republike BiH, pa onda, naravno, i u Vladi BiH, izmjestiti iz Sarajeva ili ostati u grotlu ratnog razaranja i svekolike kataklizme. Nemali broj tadašnjih ratnih ministara predlagao je da to, po analogiji nekih sličnih, nama bliskih, povijesnih događaja, treba osnovati vladu u izbjeglištvu-izgnanstvu, odnosno da se, dakle, glavni organi vlasti izmjeste iz Sarajeva, naprimjeru Zenicu, Zagreb, Beč, i sl.

Na svu sreću, navedena opcija nije prošla i prevaliralo je uvjerenje da opstanak najviših državnih organa u Sarajevu jeste i zalog za opstanak cijele BiH. Tu su se lomila koplja i vodile teške diskusije. Ali, gledano s ove vremenske distance, jasno je da doista BiH ne bi bilo da je tada naše rukovodstvo odlučilo da svoju političku borbu vodi iz neke druge države ili drugoga grada.

Sudbina Sarajeva vezana je uz sudbinu BiH kao suverene i međunarodno priznate države i obrnuto…

Destruiranje zajedništva

Drugi cilj SDS-a bio je razgradnja unutarnjeg međunacionalnog tkiva BiH, uništavanje i strukturno destruiranje svakog oblika zajedništva, pa onda i ukupnih institucija sistema u odbrani, policiji, sudstvu, zdravstvu, obrazovanju, pa sve do elementarnih institucija, komunalnog života i sl., a iz toga je proizlazio koncept bezuslovnog zalaganja za formiranje srpskih općina, pa onda raznih SAO, AO, sve s ciljem uništavanja elementarnih prerogativa državnosti Republike BiH.

Otuda su već na paljanskoj Skupštini, polovinom 1992. godine, odluke ZAVNOBiH-a i samog AVNOJ-a proglašene ništavnim. Rezultat je bio bezakonje, anarhija, vandalizam i svi oblici terora, gotovo nezapamćenog u modernoj povijesti (konclogori, progoni, masovna ubistva, paljenje, protjerivanje, ponižavanje, i svi oblici zločina genocida).

(Tekst koji je autor trebao prezentirati uoči 1. marta, Dana nezavisnosti BiH, na Međunarodnoj naučnoj konferenciji pod nazivom „Politički i vojni značaj odbrane Sarajeva 1992.-1995.“)

Izvor: Avaz.ba