Jedinstven književni korpus je bedem za očuvanje bošnjačke kulture

0
24

Sefka-Begovic

BIH – Donosimo vam intervju sa književnicom Šefkom Begović-Ličina koji je urađen u okviru projekta “Afirmacija bošnjačke kulture i tradicije” Odbora za medije Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK).

Šefka Begović-Ličina živi u Novom Pazaru i Sarajevu. Autorica je knjige “Duša u leptiru” (2008), “Niska od merdžana“ (2014), koator je prvog Sandžačkog rječnika (2012). Objavila je tri humoreske “Edepsuz”, “Jaran i Burko” i “Hamalska idara”  (izvedena na Trgu za Dan grada Novog Pazara 2012.), a realizirana je pozorišna predstava “Dunje žute a ljute” prikazana 2008. g. u pozorištu Novi Pazar. Autorica je prvonagrađene pjesme “Staro Ćemane” na Studentskom festivalu zabavne muzike u Maglaju u interpretaciji novopazarskog pjevača Enesa Ukića. Dobitnica prvih nagrada za priče “Ne plači kćeri”-“Glas Islama” Novi Pazar i ” U snovima nur” – BM radio Zenica. Autorica je monodrame “Ne boj se sine” (prikazane u Luksemburgu 2011. godine) i najboljeg teksta “Zeleni svatovi” u takmičenju monodrama Srednjih škola u Sarajevu (2007). U pripremi su joj romani “Brezđetka”, “Miris đula”, “Vrisak krvi“ te zbirka sandžačkih sevdalinki “Sudbinom ponovo rođena”.

Poštovana gospođo Begović-Ličina, možete li nam reći nešto o Vašem djetinjstvu i da li je ono utjecalo na Vaš književni angažman?

BEGOVIĆ-LIČINA: Proživljeno sretno i mirno mi djetinjstvo, smatram najjačim temeljom svoje ličnosti. Odrasla sam u porodici gdje je bilo nas šestero djece i gdje sam, kao najvrijednije duhovno bogatstvo, naslijedila izuzetnu porodičnu harmoniju, roditeljsku toplinu i islamski odgoj.

Moja ljubav prema knjizi i pisanoj riječi, nastala je još od najranijih školskih dana, kada sam na natječajima literarnih radova osvajala prve nagrade. Pročitala sam na stotine knjiga i kroz opise raznih sudbina i događaja, prodirala u najveće dubine ljudske duše, da bih vremenom obogatila svoju maštu i izgradila stil pisanja.

Književne uspjehe koje su ostvarili Vaši prethodnici, a koje ste Vi nastavili doprinijeli su da u Sandžaku nastane „književna enklava“ kao dio ukupne bošnjačke književnosti. Kako u tom smislu vidite Bosnu i Sandžak?

BEGOVIĆ-LIČINA:  Mislim da se u zadnje vrijeme u Bosni i Sandžaku, književnici  sve više bave opisima i temama naše kulture i odvažno prikazuju sve ono što je nekada u nama živjelo, a što godinama nisu pomišljali ili nisu imali hrabrosti napisati. U zadnje vrijeme primjećujem da se i mnogi mladi ljudi sve češće interesuju za teme i događaje prohujalog vremena. Književnici su dužni, budućim generacijama što slikovitije opisati istinsko bošnjačko postojanje i predati im ga na vječni amanet.

Trenutno ste jedna od najčitanijih sandžačkih književnica. Pričama “TEBI”,  “GOSPOĐO EVROPO”, “NE  HALAIM TI JUNAČE”, “NE BOJ SE SINE”,  predstavili ste se čitaocima, a potom su Vas upoznali i kroz priče knjiga “DUŠA U LEPTIRU”  i “NISKA OD MERDŽANA”. Na koji način su priče došle do čitaoca?

BEGOVIĆ-LIČINA: Sve spomenute priče iz ovih knjiga, postavljene su na portalima mnogih bosanskih i sandžačkih časopisa, zatim u magazinu Bosnjaci.net sa sjedištem u New Yorku, magazinu “Zehra“ u Sarajevu, “Bosanska Sumejja” Tuzla, sarajevskom Preporodu, “Bošnjačka riječ” Novi Pazar, Bošnjačke Novine Rožaje, “Diwan Magazin” Luxemburg, mnoge su objavljene i na fb profilima. U Novom Pazaru, čitaocima su knjige na raspolaganju u Gradskoj biblioteci.

Tematika Vaših priča je ratna. Otkud potreba da perom osudite zlo koje je učinjeno bošnjačkom narodu?

BEGOVIĆ-LIČINA: I sama sam bila iznenađena iznenadnom eksplozijom sopstvenog  revolta protiv nepravde i da u peru snažno vrisnem nad bošnjačkim bolom.

Mislim da je u dubini moje djetinje duše odavno tinjala želja i nepisani očev amanet, da nekada opišem proživljen mu bol, kada mu je u četničkom zločinu  1943. god u Limskoj dolini, na kućnom pragu, za jednu noć mučki ubijena sva porodica (gdje mu je pored majke, supruge, djeda, daidžične, u majčinom naručju ubijen i četvorogodišnji sin Fahrudin), spaljen čardak od tri sprata i kada su mu se te noći, bježeči pred četničkom kamom, mnogi rođaci i prijatelji utopili u nadošlom Limu i da ga je boljelo, što se niko od bjelopoljskih vlasti nikada nije sjetio da tim bošnjačkim žrtvama podigne neko spomen obilježje.

Zatim, moja tri brata  i tri bratića su od prvih ratnih dana, u odbrani Bosne, bili na prvim borbenim linijama i ja sam za sve to vrijeme, strepeći za njihove živote,  u Sandžaku, preživljavala sve strahote i Sarajeva i cijele Bosne u kojoj su mi, kao civili, poginula dva bliska rođaka.

Dolaskom u Sarajevo, svakodnevno slušajući  mnogobrojne opise  bošnjačkog stradanja, družeči se sa ženama iz Udruženja “Majke Srebrenice”, iz čijih sam ispovijesti crpila najveće inspiracije, gledajući u Potočarima prenos ukopa eshumiranih žrtava, za jednu noć sam napisala tekst “ZELENI SVATOVI”,  zatim po objavljenom snimku (Nataše Kandić) onih šet ubijenih mladića u Trnovu od strane zloglasnih „Škorpiona“  posvetila  im poemu “NE BOJ SE, SINE” , a najjačim  revoltom sam kriknula u bolu majke Have Tatarević za šestoricom ubijenih joj sinova, u poemi “NEHALALIM  TI JUNAČE”, u poemi “NE PLAČI KĆERI“  zaplakala sam nad silovanim bošnjačkim djevicama,  osudila evropsku nepravednu presudu o Srebrenici u tekstu “TEBI, GOSPOĐO EVROPO” a sve u cilju ne bi li otčepila uši i pokrenula svijest vladarima „Svjetskog mira“.

Tradicija, kultura, nostalgija su jedne od oznaka knjige “NISKA OD MERDŽANA”. Da li Vaše pero na ovaj način opravdava svoju misiju?

BEGOVIĆ-LIČINA: U meni je uvijek tinjao žal za ljepotom onog starog vremena u kojem je živjelo pravo bogatstvo bošnjačke kulture, naših gospodskih tabijata, gdje smo rasli uz lijepi odgoj naših majki, nana, rodbine, komšija i prijatelja, koji smo, poprimajući neka  “uvozna”  životna pravila, bezdušno odbacivali i tako nam vremenom  polahko  blijedio sopstveni identitet. Željela sam i smatrala da ću u knjizi “NISKA OD MERDŽANA” oživjeti i otrgnuti od zaborava topli govor naših predaka, prikazati  ljepotu časnog vremena u kojoj smo odrastali i kad smo od malih nogu bili vaspitavani kako da se pred ljudima zastidimo, da im se uljudno zamolimo i zahvalimo,  kad su visok moral i jaka vjera vrednovani kao najbogatije i najljepše  ljudske osobine.

U spomenutoj knjizi uvrstili ste fotografije na kojima je predstavljena sandžačka tradicionalna nošnja. Da li je to pomoglo u doživljaju pročitanog?

BEGOVIĆ-LIČINA: Iako sam se tek, prije jedanest godina, odlaskom u mirovinu  i posle završenog odgoja i školovanja svoje troje djece, počela intezivno bavit pisanjem, iako se divim mnigim svjetskim i našim književnim velikanima, ja ne kopiram ni jednog, već, po nekom svom nagonu,  u djelo unesim nešto lično svoje. Tako sam i za knjigu “NISKA OD MERDŽANA” dobila ideju da kao prilog uvrstim fotografije nekih sandžačkih hanuma iz proteklog vremena, iako ni jedna nije povezana sa ispisanim pričama u knjizi. Mislim da će fotografije kao prilog  pričama, inspirisanim istinitim događajima, čitaocima biti pravo osvježenje i spoznaja nepoznatog i interesantnog vremena.

Za razliku od drugih aktuelnih književnica koje isključuju patrijarhalan obrazac ili ga kombiniraju sa nekonzervativnim elementima, odnosno modernim i novim koji čine našu svakodnevnicu, Vi čitaoce u pričama iznova vraćate vrijednostima koje su, do sada, očuvale našu zajednicu. Da li je moderno doba narušilo tradicionalne vrijednosti?

BEGOVIĆ-LIČINA: Po mom mišljenju, naravno da nam je, moderno doba, itekako narušilo tradicionalne vrijednosti. Već decenijama nam se u kuće uselila evropska „kultura“ koja je iz naših domova nemilosrdno izbacila svu ljepotu bošnjačkih raskošnih odaja, okićenih beharli vezom, kadifom i bakarnim posuđem, otkovala nam i otrgla tradicionalne ručno izrađene dušekluke koji su preteča današnjih praktičnih ugradbenih plakara.

Kada sam prošle godine bila u Ausriji i u Gracu posjetila Tržni centar “Ikea” u kojem je skoro najskuplji namještaj bio izložen u malo moderniziranom bošnjačkom stilu, tj. toledo vezu, tkanim ćilimima, gdje su po podu kao zadnji „modni trend“ bila tkana šilteta napunjena vunom, zatim zavjese u  bijelom vezu, čula sam jednu Bošnjakinju kako je na bosanskom jeziku rekla: “Kako je ovo divno!” Pomislila sam u sebi: “Moja damo, trebali su ti Šveđani pokazat našu ljepotu, koju si ti, a i mi svi bezdušno odbacili, da bi je sada oni svojatali i prikazivali kao njihov poslednji izum za uređenje nesvakadašnjeg kućnog enterijera i da bi je ti tek sad kao “njihovu” smatrala lijepom“.

Za koju priču ste emotivno posebno vezani i zašto?

BEGOVIĆ-LIČINA: Najviše sam emotivno vezana za moju najdužu, sada već antologijsku priču, “SMIRAJ NA PEŠTERI” koja je objavljena u obje moje knjige. U  toj se priči spontano oslikava sva ljepota i smisao sandžačke duše, zatim pečalba našeg naroda, nostalgija za rodnim krajem, jaka vjera, toplina za svojim, majčina istrajnost i  sabur, poštovanje musafira, jednostavno tu su ispisani raznoliki pejzaži cijelog sandžačkog bića. Iako se na kraju završava smrću glavnog lika, čitalac će na kraju njegovog puta osjetiti onaj smiraj, utoljenu mu dugogodišnju želju za rodnim krajem i toplinu odavno napuštenog ognjišta.

Koautor ste Sandžačkog Rječnika. Kako je tekao nastanak tako važnog i stručnog resursa za leksikografiju bosanskog jezika?

BEGOVIĆ-LIČINA: Ideju da napišemo SANDŽAČKI RJEČNIK, moj brat Džavid Begović i ja smo dobili nekako spontano. Kako smo primjetili da sa nanizanim godinama sve češće upotrebljavamo riječi sandžačkog govora, govor naše majke  uz koji  smo odrastali, shvatili smo da smo ga vječno u sebi nosili kao nešto svoje, nešto što je željelo van da bude zapisano. Kad sam u knjizi “DUŠA U LEPTIRU” tim sandžačkim dijalektom u nekim pričama već  „ progovorila“ ,  shvatili smo da smo mi možda poslednja generacija koja pamti tu toplinu i ljepotu našeg govora i da to trebamo u nekom djelu zapisati i sačuvati ga od zaborava. Iako smo na prikupljanju građe za Rječnik utrošili pet godina, nismo mogli sami i bez nečije stručne pomoći iznijeti ovako važan i veliki projekat. U tome nam je najviše pomogao i stručno nas usmjerio akademik Dževad Jahić, autor desetotomnog Rječnika bosanskog jezika, koji je kasnije,  Sandžački  Rječnik koristio i kao jedan od izvora za pripremu svog djela, tako da je tim učešćem, Sandžački Rječnik  dao svoj doprinos leksikografiji bosanskog jezika. Sandžački Rječnik smo namjenili sandžačkom narodu u ispisanoj poruci “SANDŽAKU  NA AMANET”,  kojom smo  isključili sva stranačka opredjeljenja.     

Kakvi su uvjeti književnika u Bosni i Hercegovini i odnos izdavača prema njima?

BEGOVIĆ-LIČINA: Kako se u zadnje vrijeme sve češće oglašavaju i pojavljuju vrsna bošnjačka pera, koja zahtijevaju određenu i stručnu i finansijsku pomoć, a s obzirom na trenutnu privrednu i egzistencionalnu krizu u BiH, nije lahko ni izdavačkim kućama, ni književnicima. Izdavači, zatrpani možda velikim ponudama sirovih materijala za štampanje knjiga,  imaju svoj aršin za ostvarivanje dobiti, a književnici koji su u svoja djela ugradili svoje dragocjeno vrijeme, vid i svu svoju snagu, uz neko društveno priznanje, očekuju i neku solidnu nadoknadu za sve uloženo i tako nekada dođe do nekih mimoilaženja koja ne odgovaraju ni jednima ni drugima. Uglavnom sve se svodi na nedostatak potrebnih sredstava za objavu knjige, a  pojavom interneta opada kupovina i čitanost mnogih knjiga.

Na koji način bošnjačka elita kojoj pripadaju i književnici može uzeti učešće u aktivnostima bošnjačkih organizacija u cilju zaštite i afirmacije bošnjačkog nacionalnog identiteta, očuvanja vjere i ostvarenju pune slobode?

BEGOVIĆ-LIČINA: Konstantnim oglašavanjem u nekim časopisima i u svojim djelima. Književnici oštrim perima moraju braniti bošnjački, a samim tim i sopstveni identitet. Svako napisano slovo u tom smislu je vrijedno i dobrobit je za budućnost bošnjačkog naroda. Mora se stvoriti jedinstven književni korpus kao bedem za očuvanje bošnjačke kulture i u svojim djelima s ponosom oslikati naše adete, naš govor,  i sve ono što je nam je od rođenja ugrađeno kao najjači  temelj našeg postojanja.

Šta nam pripremate novo u ovim zimskim danima?

BEGOVIĆ-LIČINA: Kako smo štampu Sandžačkog  Rječnika,  moj brat Džavid i ja sami finansirali, i moju zadnju knjigu “NISKA OD MERDŽANA”, a kako imam materijal spreman za štampu  knjige“VRISAK KRVI” od  24 istinite priče iz ratnih dešavanja u Bosni i Sandžaku, još uvijek se nisam odlučila kojem je izdavaču povjeriti  ili trebam pokušati naći nekog ko bi isfinansirao štampu ove vrijedne knjige.

Kako imam dosta porodičnih obaveza i pišem kolumne za razne  časopise, magazine, ne stižem završiti od prije dvije godine započet roman “BREZĐETKA” (bihorski izraz za nerotkinju) u kojem se glavna ličnost, Pešterka Zeliha udaje za Bihorca Zita i koji samo

u dijalozima pišem sandžačkim dijalektom, a koji, ako Bog da, planiram završiti do proljeća. U rukopisu već petnaest godina imam završen roman “MIRIS ĐULA” i planiram ga elektronski prekucat, zatim započeti roman o očevoj tragediji i bošnjačkom stradanju u četničkom pokolju u Limskoj dolini pod nazivom “FAHRUDINOV ZAGRLJAJ” i započet roman “CRVENO PLAČU MAKOVI”  knjige sa desetak humoreski, Zbirku sandžačkih sevdalinki “SUDBINOM PONOVO ROĐENA”

Kako sam za svoje godine solidnog zdravlja, sve planirano ako Bog da, namjeravam uskoro završit. Ako mi se ukaže prilika za neku promociju u Turskoj, tamo bih za sledeće izdanje knjige“NISKA OD MERDŽANA” prikupila fotografije naših hanuma u alaturko nošnji da budu novi prilog i prikaz bogate bošnjačke tradicije.

(Sandzacke.rs / pripremila: Almedina Zukorlić, SBK)


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.