Ne postoji narod na svijetu koji je preživio toliki broj genocida poput Bošnjaka. Onaj u Srebrenici je jedanaesti i van sumnje može se smatrati najkrvoločnijim poslije Holokausta. I dalje odzvanjaju riječi generala Ratka Mladića: „Ovo je osveta zbog onoga što su učinile dahije.“ Grdan Ratko, završio tolike, doduše vojne, škole, a ne nauči da dahije nisu bili ni Turci, a ni Bošnjaci, već Srbi – bivši janjičari odmetnuti od Sultana.
Zapravo, oni su bili nešto slično Crvenim beretkama zloglasne JSO, psi rata koji su, ostavši bez svježe krvi tuđina, razularenu krvoločnost okrenuli protiv svog naroda. Jadni komunistički general, sa šajkača šapkom na glavi, zaboravi da je preče da se osveti četnicima koji su mu ubili jednog od roditelja, već ode čak u devetnaesti vijek da potraži krivca za sopstvenu krvožednost, što razuzdano ključaše iz patološke ličnosti kojoj se smiješe cijele zbirke epskih pjesama, kao stvorenih za zavijajuće i zloslutne glasove guslara sa pijanim i obavezno zakrvavljenim očima. Da je sreće da je Mladić Ratko samo izrod koji je u jednom zlokobnom vremenu genocidno zloupotrijebio vojnu moć, što mu je nesebično darova Jugoslovenska narodna armija.
Dovoljno je pohađati neku od državnih škola u Srbiji gdje je nemoguće zaobići „Gorski vijenac“, što slovi kao literarno sveto pismo srpsko-crnogorske književnosti. Ova lako čitljiva poema predstavlja jedno od rijetkih nezabranjenih pisanih djela sa neskrivenim vjerskim i etničkim šovinizmom i postavljanjem temelja političkoj i etičkoj legalizaciji genocida. „Zemlja zaudara Muhamedom“ i „Riče ‘odža sa munare“ samo neke su od fašističkih „mudrosti“ ovog srpsko-crnogorskog velikana. ISTRAGA POTURICA jednostavno se prevodi kao genocid nad muslimanima. Nema sumnje da je namjera Njegoševa bila pokrenuti pravoslavni živalj protiv Turaka, koje je smatrao okupatorom, pritom ukinuvši sve ljudske, civilizacijske i moralne norme. To se u kontekstu tog političkog cilja, ne pravdajući ga, ipak da pokušati razumjeti. Ali ono što uravnoteženi ljudski mozak nema kapaciteta shvatiti je kako to da se više od jednog stoljeća niko od Njegoševih sunarodnika ne nađe da se pobuni protiv ovog genocidnog književnog djela.
No, ima i gore od toga, a to je nametanje muslimanskoj djeci u Srbiji i Crnoj Gori da izučavaju ovo djelo i da mu se pritom neizostavno i neograničeno dive. Iako nije za vjerovati, ali ima i gore, a to je napajati generacije krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka sa ovog kulturno-političkog izvora. E, baš to napajanje rezultiralo je i genocidom u Srebrenici.
Sve ovo je samo dio onoga što čini jako sumnjivom retoriku aktuelne vlasti u Srbiji koja sebe nastoji predstaviti proevropskom i antigenocidnom. Sama najava, kao i polemike u pripremi Deklaracije protiv genocida u Srebrenici, koja bi ovih dana trebala biti usvojena na Parlamentu Srbije, još više dolijevaju sumnju na iskrenost ove namjere. Zato su potpuno razumljive riječi Glavnog muftije, koji kaže: „Između Bošnjaka i Beograda postoji prepreka koja se zove genocid. Deklaracija Parlamenta o osudi genocida samo je prvi korak na dugom i mukotrpnom putu uklanjanja te prepreke.
Neophodno je da ova deklaracija bude jasna i nedvosmislena, bez izbjegavanja da se adekvatno upotrijebi riječ genocid. U protivnom, to nema svrhe i takvu deklaraciju mi Bošnjaci nećemo prihvatiti. Precizna i jasna deklaracija predstavlja samo prvi korak čija dobronamjernost će se mjeriti ponašanjem Beograda prema Bošnjacima. U Bosni prema cjelovitosti države, a u Sandžaku prema poštivanju svih prava ovog naroda. Tražimo sto posto prava plus. Ovo plus znači pozitivnu diskriminaciju, baš onako kako to čine Nijemci prema Jevrejima više od šezdeset godina.“
Ukoliko Beograd na ovakav način ne napravi raskid sa genocidnom politikom prema Bošnjacima i ne dođe do normalizacije odnosa, nad ovim narodom već je započeo novi genocid, za sada u svilenim rukavicama.
Još jednu lekciju Bošnjaci ne smiju zaboraviti. Razlika između Miloševića, Šešelja, Nikolića i Tadića postoji samo u internim srpskim pitanjima, dok po pitanju Bošnjaka, Albanaca i drugih nesrpskih zajednica među njima nema razlike.
Pred Bošnjacima su samo dva puta. Sloboda za koju se moraju još poprilično boriti i izboriti, u protivnom teško će pobjeći od sada već tradicionalne uloge žrtve genocida.
Autor: Redakcija Glas Islama
Izvor: Glas-Islama.info
