Između slobode i jedinstva

0
223

Obraćanje rahm. muftije akademika Muamera Zukorlića na naučnoj konferenciji u povodu godišnjice od agresije na Islamsku zajednicu i pokušaja puča 2007. godine,
održane u Velikoj sali Mešihata 04.10.2021. godine

„U današnjem svijetu punom blještavila i laži, sloboda nije predviđena za male.“

Često sam gost naučnih konferencija, ali ne mogu da se sjetim kada sam bio na konferenciji na kojoj prisustvuje više od 300 ljudi. Očito da Islamska zajednica pomijera granice i uvijek iznova ostvaruje rekorde, postavlja nove standarde i pokazuje kako to sve može bolje. Drugi moj utisak na nivou fascinacije je da i nakon 14 godina nismo izgubili svježinu adekvatnog odgovora, a to nije lahko. Pripremajući se za ovu konferenciju i vodeći razgovore na temu sa svojim sagovornicima, konstatovali smo, uprkos tome što 14 godina u kontekstu ljudskog vijeka, pogotovo u kontekstu historijskog shvatanja, nije tako dug period, da naročito vi koji ste bili akteri odbrane Islamske zajednice, ako proanalizirate sebe vidjet ćete koliko pojedinosti vam bježi iz glave, i to važnih detalja i događaja.
To nije čudno, jer je Bog dž.š. stvorio čovjeka i dao mu određene mehanizme odbrane. Čovjek ima potrebu u svom psihološkom imunitetu, da bi sačuvao svoje psihološko i mentalno zdravlje, da se brani na razne načine, a jedan od načina je zaborav. Prosto, kada bi čovjek sve pamtio, pogotovo ono što mu je bilo teško, onda njegovo mentalno zdravlje ne bi moglo to da izdrži. To je pozitivno po mentalno zdravlje. Međutim, zaborav može da bude opasan ukoliko se dogodi u potpunosti i ukoliko čovjek ne uspije barem ono najvažnije da sačuva u svom pamćenju. To je, zapravo, ona dilema ili raspetost između ličnog interesa i općeg, ili između konformizma ličnog interesa sa jedne strane i ideala i vrijednosti sa druge strane.
Jako mi je drago što mogu danas biti akterom ovog događaja u kome Islamska zajednica pokazuje ovu snagu, svijest i odlučnost i nakon 14 godina, koje su sastavljene od dva puta po sedam godina, a znamo da one imaju i kur’ansku simboliku koju smo više puta tretirali. Na sedam godina se zatvaraju neki ciklusi, gdje sedam mršavih krava pojede sedam debelih. Siguran sam da je ovo otvaranje novog ciklusa.
Tema koja mi je danas zadata, a koja je u kontekstu krovne teme Islamska zajednica između slobode i jedinstva jeste Zajednica slobode, dostojanstva i autonomnosti. Ova tema je namjerno provokativno osmišljena. Mnogo je lagodnije bilo da smo kazali Islamska zajednica jedinstva i slobode. To bi bilo harmoničnije i ne bi ostavljalo prostora za upite, ali nauka postoji na upitima, skepsi, otvaranju tema, traženju odgovora uz argumente. Ova tema jeste dobro postavljena, ne samo iz naučno-metodološkog razloga već i zbog same činjenice da 2007. godine, prije tačno 14 godina, kada je Islamska zajednica bila izložena otvorenoj i dotada nezapamćenoj agresiji, vrh Islamske zajednice – Mešihat, rukovodstvo, našli su se pred tom dilemom. Otvorena je pred nama bila tema da li jedinstvo ili sloboda, a rečeno nam je oboje ne može. To je bila velika kušnja – odlučiti kako se postaviti. Samo je trebalo da predamo Islamsku zajednicu i ona bi danas bila jedinstvena, ali po onom što je muftija Dudić zaključio citirajući Rusoa: „Sa mirom i jedinstvom u ropstvu.“ To bi bilo zatvorsko jedinstvo i bilo bi isto ono jedinstvo koje smo imali tokom XX stoljeća. Jedinstvo bez slobode. U zatvoru su svi jedinstveni jer funkcioniraju po volji zatvorskih stražara i uprave. Mi smo imali mogućnost da biramo ili takvo jedinstvo u neslobodi, ili slobodu u kojoj će, uvjeren sam, privremeno, ma koliko to bude trajalo, žrtva biti jedinstvo. I nakon 14 godina, gdje možemo hladnih glava iznositi svoje stavove i ocjenjivati postupke od tada, agresora i naše, nema nikakve dileme, jer naš izbor tada nije bio izbor refleksa i snalaženja, već je to bio izbor ubjeđenja, nakon vaganja i zdravog rezona. Ali ne rezona sa tačke pragmatično-interesnog, jer mnogo je lakše bilo pristati na to.
Muftija Dudić je nekim drugim prilikama govorio da sam ga zamolio da ode do Turske jer sam vidio da neki vjetrovi pušu otuda. Imao je tamo vrlo važne razgovore. Kada su ga pitali: „Je li problem Adem Zilkić“, on je rekao da je, između ostalog, i to problem. Kazali su mu da on bude reisu-l-ulema Srbije. Radilo se o konceptu, a ne o tome ko je, kao što se i pokazuje sada u tom neuspjelom eksperimentu paravjerske tvorevine ko je na čelu. Može biti bilo ko. Ovdje se radilo o tome da je agresija nastupila poslije razvoja Islamske zajednice, koji je do tada trajao 14 godina, od 1993-2007. godine, gdje se Islamska zajednica podigla iz pepela i ostataka Islamske zajednice Jugoslavije. Sandžak i ovaj prostor jedini nije imao zaokružen sistem Islamske zajednice, a svi su ostali bili konstituirani kao mešihati.
Morali smo da je pravimo iznova, iz tog pepela i ostataka, gdje smo imali minimalni servisni dio Islamske zajednice. Ne misijski i prosvjetni, samo servisni – da neko ne ostane ukopan kada umre, da mu se prouči nešto. Islamska zajednica se na tome bazirala. Na tim ostacima 1993. godine mi podižemo Islamsku zajednicu, a znate li šta je 1993. godina za muslimane na Balkanu, posebno za nas ovdje, u kontekstu rata u Bosni, topova na Paričkom brdu okrenutim ka Pazaru i svim drugim kontekstima. Mi tada krećemo sa podizanjem Islamske zajednice i za 14 godina zaokružujemo sistem Islamske zajednice koji postaje jedini, na području cijele zemaljske kugle, koji ima zaokružen odgojno-obrazovni sistem od vrtića do univerziteta.
Sekularni univerzitet pored ove Islamske zajednice ima samo još Vatikan. Sve batine koje smo dobili se isplate. Mnogo su male u odnosu na ono što jesmo i što je Islamska zajednica. Te 2007. godine, poslije zaokružena dva sedmogodišnja ciklusa, dolazi ono što je sastavni dio svakog uspinjanja, a to je test i provjera da li svi mi zajedno – od Mešihata, uleme, intelektualnih krugova, džematskih struktura, vjernika u užem i širem smislu, zaslužujemo takvu zajednicu ili ne. To je bio test 2007. godine. Krovno pitanje vođstvu Islamske zajednice bilo je da li ćemo biti svjesni slobode, da li je zaslužujemo ili ne. Ako vas zanima, od cjelokupnog vođenja Islamske zajednice, pored svih udara, problema, strahova, izazova, kušnji, najteže mi je uvijek bilo kada treba da donesem odluku iz koje može da se desi svašta. Kada sve to prođe, prilično je lagodno analizirati jer znamo da je prošlo. Teret vođenja zajednice znaju samo oni koji su je vodili, a nisu se prodali. Oni koji su se prodali ne vode već samo paradiraju. Onima koji vode zajednicu ne postoji ništa teže, a najteže u svemu tome jeste kada dođete u situaciju da odlučujete sa DA ili NE, a iz toga može da proistekne svašta, uključujući da padaju glave, ljudi budu hapšeni, a vi odlučujete da li ćete reći DA ili NE.
Imam danas zadatak i obavezu da nešto svjetla bacim na tri veoma važna pojma: slobodu, dostojanstvo i autonomnost. Naslanjajući se na ono što je rekao uvaženi muftija Dudić, koji je otvorio fenomenološki i leksikografski važne pojmove, koji zaslužuju pojedinačno simpozije i knjige, a s obzirom da ih ne tretiramo prvi put i nemamo ambiciju da ih danas do kraja istretiramo i rasvijetlimo jer su nepresušni, zadovoljit ću se samo sa osnovnim naznakama u kontekstu naše krovne i konkretne zadate teme. Mi smo tada odlučili da idemo putem nemirne slobode ne prihvatajući mirno ropstvo, potlačenost i sigurnu podčinjenost. Kroz cijelu povijest drevnih filozofa do danas, fenomen slobode je tema koja je neiscrpna inspiracija pjesnicima, misliocima, a kroz vjeru, posebno kroz Kur’an Časni, sloboda se tretira toliko, a nikada nije dovoljno ni od strane islamske uleme dobila važnost koju ima. Kod nekih zato što se podrazumijevala, a kod nekih zato što je to prepušteno više filozofima jer je bila njihova primarna tema. Srž vjere islama jeste sloboda.
Ono što je moje iskustvo, izučavajući teologiju, filozofiju, umjetnost, vrhunac moje percepcije slobode je sedžda. Spuštanje čela Stvoritelju na tlo ili zemlju. To je najviši stepen slobode jer time dolazi do kulminacije slobode kroz pokornost Stvoritelju, Jedinom koji zaslužuje da Mu se bude pokoran i da Mu se sagnemo. Time se postiže puna negacija bilo kakve pokornosti, podčinjenosti, priznanja potlačenosti u odnosu na stvorenja. To je smisao tewhida, jednoće, monoteizma. Ne može i-i u pokornosti Stvoritelju. Zato je tu islamsko učenje najdrastičnije u pogledu definiranja i kristaliziranja jednoće Boga bez bilo kakve primjese, jer se i najmanja primjesa zove širk, a to je najteži grijeh. Tu je šifra koju smo mi u Islamskoj zajednici malo namirisali, a koju je, nažalost, islamski ummet potopio još prije hiljadu godina. Zato pati, potlačen je i teku mu toliki potoci krvi jer nije razumio slobodu ni u značenju, ni u važnosti, a pogotovo je zaboravio bunar sa koga se zahvata ta sloboda, a imao ga je najmanje tri stoljeća. Sada ga ima fizički u Kur’anu Časnom, ali je izgubio kofu koja se zove idžtihad. Kofu koja se zove sloboda uma u čitanju Kur’ana i Sunneta. To je islamski ummet zaboravio i zato je danas u halu i stanju u kome se nalazi. Jedna od najbitnijih misija uleme i svakog mislećeg bića koje izgovara šehadet jeste da polako pokušamo vratiti svjetlo uma u pogledu pravog, ispravnog, dubokog i suštinskog čitanja i shvatanja Božije riječi. Prema tome, svako ljudsko biće se rađa slobodnim. Jedan od najvećih grijeha jeste porobljavanje ljudskog bića i ugrožavanje njegove slobode.
Mislim da i oni koji nemaju pojma o slobodi i prihvataju ropstvo, kada ih pitate da li cijene slobodu, cijene je i nisu protiv slobode. Mi nemamo problem titularnog priznanja važnosti slobode, ali imamo problem suštinsko-praktičnog odnosa prema fenomenu slobode. Zato što je to vrijednost koja je kao dijamant preskupa. Niko ne postoji na kugli zemaljskoj da kaže da dijamanti nisu vrijedni, ali jako mali broj ljudi uspijeva da dođe do dijamanata, pogotovu na legalan način. To podrazumijeva cjelokupan sistem, mehanizam i put da bi se to ostvarilo. Koji su to elementarni uslovi za ostvarenje slobode?
Prvo, svijest o važnosti slobode. Drugo je odgovornost, a to je početak težeg dijela priče. Na slobodu nemaju pravo neodgovorni ljudi. Odgovornost je uslov slobode i to je prema većini mufesira sadržano u kur’anskom ajetu u kome se kaže da je ponuđen emanet nebesima i Zemlji i svi su ga odbili, a samo ga je čovjek ponio. Prema većini mufesira, to se odnosi na Božiju riječ, ali većina njih smatra da se to odnosi na razum i um. Time je čovjek odlikovan. Uslov za slobodu je odgovornost. Teorijski može imati odgovornost samo onaj ko može da bira. Ko može da odlučuje da li će da postupi ispravno ili neispravno. Zašto životinje nemaju odgovornost? Jer nemaju um i razum. Razum je preduslov odgovornosti, on ti daje pravo da kažeš DA ili NE. Po tome je čovjek odlikovan, natovaren i pretovaren. Zato onaj ko hoće personalno, individualno, kolektivno da ima slobodu mora ispuniti te preduslove. Pored svijesti o važnosti slobode i odgovornost. Šta je u suštini odgovornost? Odgovornost je poštivanje Božijih principa. Imamo dvije percepcije i teorije o slobodi: islamsku percepciju slobode i zapadnjačku. Po islamskoj percepciji slobode, ona počinje od zabranjenog.
U jednom hadisu se kaže: „Svaki kralj ima svoj zabran.“ Svaki vladar ima svoju prostornu ekskluzivu, a Allahova dž.š. ekskluziva je ono što je zabranio, što je učinio haram. To je prostor u koji ne smije da se ulazi. Prostor zabrane je ograničen, a na mnogo mjesta u Kur’anu Časnom govori se o granicama. Odatle počinje sloboda: Izvoli, osvajaj slobodu od granice prema neograničenom.
Na ovim granicama nalaze se principi. Principe utvrđuje Jedan Jedini.
Zašto danas  imamo kolaps u sekularnom zakonodavstvu? Mi u Paralamentu svaki dan usvajamo zakone. Izvinite, kakvi su to zakoni koji se usvajaju svaki dan. Ne možemo da stignemo od glasanja i opet za tri mjeseca imamo izmjene i dopune.
Zašto se zakoni non-stop mijenjaju? Jer ne valjaju, a ne valjaju jer ih donosi čovjek. Da li čovjek može da donese dobre zakone? Nikada. Čovjek može samo da formulira zakonska rješenja u okviru Božijih zakona. Kada sebi dopusti da on uspostavlja kompletan zakon, uključujući i principe, ona nema principa. Zašto se mijenjaju zakoni? Jer se mijenjaju vlasti, jer svaka vlast donosi zakone za svoj interes. Ne postoji toliko dobra vlast koja nije subjektivna jer čovjek je takav. Čovjek je slab prema sebi i navija za sebe. Najpošteniji i najbolji navija za sebe, samo je u pitanju koliko i da li to navijanje kontrolira višim vrijednostima. Znajući Stvoritelj slabosti čovjeka, dao mu je mogućnost da bira, uređuje zakone, ali po Njegovim principima. To su te granice – Božiji principi su granice. Od Francuske revolucije, kada nastaje ideja ljevičarenja, etablira se sekularizam, materijalizam i imamo tu podjelu. Razlika između ideja je u tome da u tradicionalnoj ideji, filozofskoj i političkoj, Bog je izvor suvereniteta, ne čovjek, jer Onaj ko uspostavlja principe izvor je suvereniteta. Čovjek je po ideji zapadnih konzervativaca ili desnice krajnji predstavnik Božije volje na Zemlji. Da li je on tome dosljedan ili ne, to je pitanje.
Po našem islamskom učenju, čovjek je zastupnik Božiji na Zemlji. Takozvane ljevičarske i druge sekularno-liberalne ideje kažu da nije. Po njima, čovjek je izvor suvereniteta. On je centar, on je taj od koga počinje sve. Stavljaju čovjeka u poziciju božanstva. To je bazirano na darvinizmu i svim materijalističkim idejama koje su kasnije razvijene.
Za sebičnog čovjeka to slatko zvuči i zato je tako prihvaćeno. Na tome funkcionira zapadna civilizacija zadnjih 200 godina. Posljedica je ovaj kolaps koji imamo u zakonodavstvu, politici, pogotovo u vrijednosnom sistemu. Kao posljedica toga jeste ovo što se danas dešava, gdje se drznula ljudska vrsta da uređuje i moralne zakone i da nešto što je bilo nemoralno 10.000 godina proglasi moralnim i pojavom više vrijednosti. To je polahko početak jednog cjelokupnog kolapsa, a to je zapravo i posljedica zapadnjačke percepcije slobode.
Kakva je zapadna percepcija slobode? Zapadna percepcija slobode je u potpunoj suprotnosti u odnosu na islamsku percepciju gdje sloboda počinje od granice. Zapadna percepcija slobode je u snazi rušenja granice. Što više pomjerate granice, ostvarili ste više slobode. Kod nas je od zabranjenog ka beskonačnom, a kod njih od beskonačnog ka zabranjenom. Zato naša vizija slobode je vječna, nepresušna. Njihova percepcija slobode dovodi do kolapsa onog trenutka kada uništiš sve granice. Naravno, to je u suprotnosti sa svim tradicionalnim učenjima i samog Zapada.
Prije svega, sa idejom kulture, jer šta znači potpuno slobodan čovjek? Potpuno slobodan čovjek koga zastupa zapadna ideja znači nekulturan čovjek. Šta je kultura? Kultura je poštivanje principa, pravila i ograničenja. Zato kulturan čovjek ima stotinu pravila, polukulturan ima pet-šest, a nekulturan nema nijedno. Ta ideja se urušava čak i tradicijom Zapada, ne samo islamskom tradicijom i to je suština. Za nas je od izuzetne važnosti, pored svijesti o slobodi, da mi muslimani imamo i taj kristalno čist, jasan pristup slobodi i razumijevanju slobode, a pogotovo smo počašćeni posjedovanjem originalne Božije riječi. Zadnjih godina intenzivno se bavim filozofijom i filozofima i u nekom trenutku neke od filozofa sažaljevam. Radio sam na jednoj studiji zašto je poludio Niče. To je jedan od najvećih genijalaca zadnjih 300 godina savremene filozofije Evrope. Čovjek je završio u ludnici. U našoj tradiciji je poznato da prava ulema ne može da posenili i poludi. Ne postoji primjer da je neko od velikih alima poludio ili posenilio. To je specifična blagodat koja ima svoje racionalno objašnjenje. Čovjek koji trenira svoje moždane „mišiće“ je u prednosti od onog koji ništa ne misli, pa mu se zabajate. Za islamske učenjake to ima i svoju duhovnu dimenziju. Šta se desilo sa jednim Ničeom, najvećim mozgom savremene filozofije Zapada, koga nisu mnogi razumjeli? Kada on piše knjigu Bog je mrtav, vjernici ga uglavnom osuđuju za huljenje i ateizam ne razumijevajući ga jer on drži lekciju Katoličkoj crkvi i kršćanima da su se odrekli Boga i umrtvili ideju Boga u svojim životima. To je Ničeova poruka. Nisam vidio jednog učenjaka, intelektualca, filozofa koji je bolje detektirao dijagnoze tadašnjeg društva Evrope u duhovnom, etičkom i svakom drugom pogledu. Poludio je jer nije mogao da nađe odgovore i ponudi terapiju. Nije mu se Uzvišeni smilovao da uzme Božiju riječ jer je samo Božija riječ odgovor. Kod umnih ljudi, najvećih mozgova krajnji domet je samodijagnostika. Samo mogu da definiraju probleme. Nema recepta bez Božije riječi jer nema znanja bez Božije riječi. Kod onih koji su uspjeli da daju neke recepte, poput Platona, Homera, vidjet ćete jako mnogo Božije riječi u njihovoj poeziji i filozofiji. Ne mora biti čak veza direktna Božija riječ, bar u njihovim slučajevima, jer mnogi od njih je nisu imali u toj formi, da li po liniji ilhama, inspiracije kroz umjetnost ili kroz vezu sa određenim ostacima Božijih objava kroz hinduističke spise, mesopotamske, egipatske spise, jasno se vidi dodir sa Božijom riječi. Nema znanja bez Božije riječi. Tu nema nikakve dileme. Pored svijesti, odgovornost je ključ.
Treći uslov slobode jeste razumijevanje zakonitosti uspostavljanja i odbrane slobode, kao i spremnost, znanje i sposobnost da uspostavite mehanizme slobode, u pogledu uspostavljanja i odbrane. Mnogo je ljudi koji sve ovo do sada znaju: svijest o slobodi, idejnu odgovornost, ali je, nažalost, malo ljudi u svijetu, posebno među muslimanima koji imaju snage, kapaciteta mentalnog, fizičkog, a prije svega organizacionog, da uspostave mehanizam odbrane slobode.
Jedno je kupiti ovce i dovesti ih na livadu i prve noći vam ih pojede vuk. Jedan moj prijatelj mi skoro kaže, dok je živio na selu, imao je ovce i žao mu bilo da plati čobanina. Svaku noć vukovi po dvije-tri ovce pojedu i oni izgubili skoro svo stado. Da su prodali pola ovaca, pa da su platili čobanina, imali bi pola stada. Njima bilo žao da plate pastira i izgubili su skoro sve. To je nedostatak svijesti i spremnosti da uložiš u mehanizam slobode. To je ono našta se ova mala zajednica drznula od 1993. godine na ovamo. Ona se drznula da shvati i prihvati, zahvaljujući bunaru Kur’ana Časnog, kofi Sunneta čistoga, da krene tim putem, u tako teškim okolnostima. Kada su neprijatelji shvatili, u početku su nas podcjenjivali i govorili da smo zanesenjaci, klinci. Kada je prošlo 14 godina vidjeli su da nema šale i da je neophodno da se krene sa žestokim udarima i tada su krenuli. Šta je bila u operativnom smislu krivica? Uspostavljanje mehanizma. Kako je izgledao taj mehanizam? Prije svega, mehanizam odbrane i odgovor znanjem, ne samo u ovoj idejnoj dimenziji već i konkretno uspostavi mehanizma od dječijeg vrtića do univerziteta. Ako pitate zašto je organizirana agresija na Islamsku zajednicu, možemo dati više odgovora. Zato što se drznula na slobodu. Drznuli smo se na slobodu. Ako tome dodate da u današnjem svijetu, navodnom naprednom svijetu, nasilnom, nepravednom svijetu punom laži i bještavila u laži, sloboda nije predviđena za male. Sloboda je ekskluziva prevelikih i prejakih. Kada se mali odluči na slobodu, slijedi mu kazna. Ubijeđeni su bili da će kazna brzo da nas natjera na odustajanje od slobode, ali ono što me čini najponosnijim jeste da je ova šaka ljudi, džematlija, vjernika, muslimana, dobrih ljudi, uz sve tegobe, cijene i ograničenja, nedostatke mehanizama odbrane slobode, ostala do kraja dosljedna i zato je počašćena od Stvoritelja svim blagodatima, uključujući i ovaj današnji skup.
Drugi pojam je pojam dostojanstva, isto tako moralno, etički, filozofski. Jezički gledano, dostojanstvo je dimenzija u kojoj pojedinac ili zajednica pokazuju da su dostojni nečega. Dostojanstvo znači biti dostojan vrijednosti koje su ti povjerene i uloge kojom si zadužen. Dostojanstvena zajednica znači dostojna uloge i emaneta kojeg je primila i koji joj je zadužen. Ne možete biti dostojanstveni samo zato jer ste odlučili i tu je razlika između dostojanstva i oholosti, dostojanstva i gordosti, dostojanstva i nadmenosti. Oholost, gordost i nadmenost su držanje garda ili stava igrajući veličinu za koju nemate pokriće. Zato su to grijesi koji su strogo zabranjeni. Dostojanstvo je odlika vjernika i nešto čime je vjernik zadužen, a oholost, gordost i nadmenost su grijesi koji liče na dostojanstvo, a nisu jer su laž i prevara, jer su bez pokrića. Biti dostojanstven znači ne pristati na poniženje. Dostojanstvo nije zamislivo bez slobode. Dostojanstvo je jedna od grana predivnih, plodnih, mirišljavih, koja izrasta iz stabla koje se zove sloboda. Biti dostojanstven znači ne pristati da budeš podčinjen stvorenju već Stvoritelju. Dostojanstvo je jedna od manifestacija slobode na koju čovjek ima pravo i mogućnost, jer ga je Uzvišeni stvorio uspravnim. Biti dostojanstven znači biti uspravan, a biti uspravan znači poštivati i primjenjivati ulogu koju ti je Stvoritelj podario. Uzvišeni je stvorio životinje horizontalno, a čovjeka vertikalno. Spustiti čovjeka znači približavati ga kategoriji životinje, davati mu animalni status i oduzimati mu ljudsku vertikalu. Zato je dostojanstvo farz, obaveza, jedna od ključnih odlika ljudskosti. Čovjek bez dostojanstva prestaje biti čovjekom, ili je manje čovjekom nego što treba da bude, nego što mu je dodijeljeno samim njegovim stvaranjem. Da li je moguće da zajednica bude dostojanstvena ako njeni pripadnici imaju problem sa dostojanstvom. Ne, nije moguće. Zajednica je odraz kataktera njenih pripadnika i vjernika. Zajednica je dostojanstvena koliko su dostojanstveni njeni pripadnici.
Dostojanstvo je jedna od onih vrijednosti koje se ne isplate. Ona je nematerijalna vrijednost i stalno košta. Ona ne donosi zaradu i više se materijalno isplati ne biti dostojanstven. Zato ćete naći mnogo izgovora kada neko prodaje svoje dostojanstvo: „Pa, Boga mi, šta ćeš, ja to radi posla.“ Pa dobro, i životinja radi trave. Tu se čovjek razlikuje od životinje – da li mu je nematerijalno, ono u duši i srcu, ono što se postiže svijetlim umom, skuplje i vrjednije od onoga što mu traži stomak, ili neki drugi centar strasti i pohlepe. Nije moguće biti dostojanstven bez poštivanja principa, a rekli smo da nema principa bez Božije riječi. Opet imamo istu vertikalu. Zato danas ovo što se prodaje kao vrhunac liberalne slobode, kroz LGBT i ostale kulture, jeste približavanje kulture čovjeka animalnoj kulturi. Stvar je životinje koga će da pojede ako je gladna, ali ipak joj ne dozvoljavamo da to radi. To je ono što predstavlja srž dostojanstva i moram vam kazati da pored ovoliko godina pripadnosti Zajednici, dok sam bio na njenom čelu i dok sam sada obični član Zajednice, ono što me zaista čini posebno ponosnim jeste što nismo kleknuli i prodali dostojanstvo. I dalje izgleda kao žeravica na dlanu koja se pominje u hadisu – dok je držiš prži, ako je pustiš hoće da se ugasi. Najponosniji sam na vas, sebe, svoje saradnike i vas koji ste danas preuzeli vođstvo Islamske zajednice, jer i danas držimo tu žeravicu bez obzira što prži i što bi nam bilo mnogo lakše da smo je pustili. To je ono čime će se na ovom svijetu ponositi naše generacije.
Treći pojam koji se tiče teme je autonomnost. Autonomnost je pojam koji se naslanja na ova dva prethodna pojma i koji može biti jezički i suštinski za pojedinca, ali se upotrebno mnogo češće odnosi na zajednicu ili skupinu. Šta je autonomnost Islamske zajednice? To znači institucionalnu slobodu i dostojanstvo. Autonomnost zajednice znači institucionalnu slobodu, sposobnost da se izgradi onaj mehanizam uspostave i odbrane slobode, sposobnost da se izgradi sistem očuvanja dostojanstva. To je autonomnost. U formalnom smislu, Ustav ove države, kao i većina ustava savremenih zemalja, ovaj pojam tretira i pravno. Uglavnom se u većini ustava i zakonodavnih sistema savremenih država garantira autonomnost vjeri ili vjerskim zajednicama i crkvama. Zašto su vjerske zajednice i vjera dobili tako čvrste garancije sa pozicije pravnih sistema i ustava kroz dimenziju autonomnosti? Da li je to dobra volja država i političara? Ne, nije. Pojam autonomnosti je nastao jer su vjera, monoteističke religije i institucije vjere, bilo da su u pitanju vjerske zajednice ili crkve, starije od svake savremene države. Te države su imale problem kako da izvrše legitimaciju i legalizaciju vjerskih zajednica i crkava. Ne može ono što je mlađe da legitimira i legalizira ono što je starije. Država može da legitimira i legalizira sve ono što dolazi poslije nje, ili nastaje u okviru nje, ali ne može da bude iznad crkava i vjerskih zajednica. Čak ni najsekularniji pravnici i pravni teoretičari to nisu mogli. Jedini je način bio neka vrsta pravne eks teritorije. To je autonomnost u okviru države, zapravo, priznavajući kontinuitet vjerskim zajednicama i crkvama da su starije od države. S obzirom da su to države morale dati, jer nisu mogle da nađu ni teorijski, ni etički, ni moralni, ni pravni osnov za to, dolazi do odgovora ili pokušaja da se umanji to pravo, koje je proklamirano ustavom i zakonima teorijski, time što će se praktično osporiti i ograničiti. Samo one velike zajednice ili crkve koje su uspjele da se izbore za status naddržavnosti dišu punim plućima i u vremenima kada državama vladaju sistemi koji su naklonjeni tim zajednicama, odnosno crkvama, što je slučaj sada sa Srpskom pravoslavnom crkvom, odavno sa Grčkom pravoslavnom crkvom, Ruskom pravoslavnom crkvom, nakon pada Berlinskog zida. To nije slučaj sa našom Islamskom zajednicom iz razloga što je manjinska i iz drugih razloga. Nažalost, nije slučaj ni sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini koja je većinska iz razloga koji nisu objektivni, već subjektivni. Autonomnost je, zapravo, tako nastala – kao nužno zlo za političare i države. Zato imate to stalno trvenje ko je gornji, imate sliku Srbije i Crne Gore, Bosne i sve druge.
Ovdje je bitno da mi imamo autonomnost kao nešto što ima duhovno i etičko utemeljenje u kontinuitetu, potom autonomnost koja ima ustavno i zakonsko utemeljenje. Postoji i treći dio: sloboda, dostojanstvo i autonomnost Islamske zajednice mogu se poništiti samo uz saglasnost muslimana. Zato su oni napravili kvazi zajednicu, paravjersku tvorevinu, da bi imali saglasnost za poništenje one slobode, dostojanstva i autonomnosti koja nam je zagarantirana Ustavom i zakonom. Kada je počelo trvenje sa državom prije 2007. godine, 2003-2004. usvojen je Zakon o vjerskoj slobodi crkvama i vjerskim zajednicama. Tretirali smo pitanje prava na informiranje i formiranje medija vjerskih zajednica i crkava. Pošto smo mi uvijek bili prvi i brži, krenuli smo sa idejom Refref radija i ostalih medija i zvao sam nekoga u Vladi. Tada su mi rekli da se javim vladiki Irineju Buloviću i sve će biti u redu. Da se javim njemu jer to ide preko njih. Dok smo im trebali da im izglasamo zakone oni su bili fini, ali kada je krenula primjena sve je išlo drugačije. Stav im je bio da sve mora ići preko Crkve. Moj odgovor znate i kakve smo batine pojeli zbog tog odgovora. Nisam se pokajao i opet ću im tako odgovoriti. Kazao sam im: „Proglasite Srbiju teokratskom, Crkvu državnom religijom, napišite to u Ustavu i zakonima, a mi ćemo se boriti protiv toga, ali tada ćete imati pravni osnov za tako nešto. Pošto je ova država formulirana kao sekularna sa jedne strane, a sa druge strane garantirana je ravnopravnost i autonomnost svim vjerskim zajednicama i crkvama, prije svega ovim tradicionalnim, onda neće moći.“ Od tada je krenulo. Od 2004. godine krenulo se u pogledu sklapanja kockica i pripremanja svega, napokon i sama agresija. Možete da pitate zašto nisam kleknuo Crkvi i tom vladiki da bi izbjegli ove batine. To vam je uvijek dilema. To je logika robova. Kada je Musa a.s. došao da izvede svoj narod iz Egipta, šta mu je rekla većina: „Ne diraj nas, on nam daje da jedemo.“ Znate li koliko je Jevreja krenulo za Musaom iz Egipta? Između 10-20%. On je samo u najboljem slučaju uspio 20% ljudi da osvijesti od ropstva, da shvate da moraju da se žrtvuju za slobodu. Žrtva je bila preteška – krenulo ih je 20% iz Egipta, a u Palestinu je stigao samo 1%. Cijena slobode je bila to: 20% je bilo spremno na slobodu, a cijena je bilo stradanje 19%. To je cijena slobode.
Tada sam rekao: „Ako muslimani budu htjeli ropstvo, a ne slobodu – to neće moći sa mnom“, jer ja to ne radim radi vas već radi sebe, radi mog šehadeta i moje sedžde.
Budite ponosni na svoju Zajednicu, svoju vjeru, na vrijednosti koje su nas održale i poslije stotinu godina propadanja i dekadence. Mi ne govorimo o jednom direktnom ataku i agresiji na Islamsku zajednicu, već o nečemu što se naslanja i dolazi nakon stotinu godina iscrpljenosti. Kroz ovu kušnju, atak i udar rodio se novi nukleus. Nukleus slobode, dostojanstva, autonomnosti, ljudskosti, pravi nukleus obnove vjere, znanja, svih naših vrijednosti. Na svemu vam čestitam i molim Svevišnjeg Stvoritelja da vođstvo Islamske zajednice na čelu sa muftijom Dudićem, ostalim muftijama i ulemom pomogne i podrži u ovoj borbi. Tu smo zajedno, samo smo podijelili svoje uloge i nalazimo se na raznim mjestima čuvanja straže ovih vrijednosti. Samo ukoliko budete spremni da branite slobodu – imat ćete je. Samo ono što ste spremni da branite – to je vaše. Ono što niste spremni da branite – džaba vam ustavi, zakoni – to će vam neko oteti.

Izvor: Glas islama 324, Naše viđenje.


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.