Istina kroz prizmu “Velike Srbije”

0
0


tadic_milosevicDa li je ideja o stvaranju “Velike Srbije” ostavljena negdje u muzeju, kako bi bila podsjetnik budućim generacijama, i da više kroz prizmu te “istine” niko ne gleda? Ne, ona je baš ondje gdje je bila svo vrijeme rata na prostoru bivše Juge, i kroz nju se i danas gleda, kao što se i onda gledalo.
Posljednja događanja na Balkanu ukazuju na to da je prizma “Velika Srbija”, još uvijek u Beogradu, i da srbijanska diplomatija ne planira odreći se ove prizme.

Da li mislite da je osam hiljada i nešto više likvidiranih muškaraca u dobi od 7 do 77 godina koji su ubijeni u roku od dva-tri dana , 50-tak godina nakon Aušvica, dovoljan argument za pokretanje pitanja kod svih svjesnih i savjesnih ljudi u Evropi i svijetu da se radi o zločinu koji je danas definisan kao genocid?

Da li je dolina zvana “Potočari”, koja je preplavljena bijelim mermernim spomenicima na kojima stoje na hiljade imena Bošnjaka i sa skoro identičnim datumom odlaska na “onaj svijet”, dovoljan dokaz da se u julu ’95. godine nešto strašno desilo tim ljudima? I da li kosti nekoliko stotina žrtava izvađenih iz masovnih grobnica u okolini Srebrenice, koje čekaju na red za identifikaciju, i spiskovi nestalih Srebreničana čiji posmrtni ostaci još uvijek čekaju da ih neko pronađe “govore” da se u Srebrenici nakon II svjetskog rata dasio najstravičniji zločin u Evropi?

Da li video snimci na kojima vojska sa svim svojim obilježjima, prethodno “blagosiljana” od strane pravoslavnog svještenika koji ih šalje u osvjetu “Turcima”, na kojima se vidi mučenje i strijeljanje četvorice bošnjačkih civila može biti dokaz ko je žrtva, a ko zločinac?

Da li snimci svih većih svjetskih TV kuća koji su obišli svijet, a na kome se vide detalji opkoljenog Sarajeva, padanje civila na sarajevskim ulicama pokošenih od snajperskih hitaca ispaljenih sa okolnih brda, snimci raskomadanih Sarajlija na Markalama, mogu biti pouzdan svjedok jednog teškog vremena za Sarajevo i sve njegove stanovnike?

Da li je dovoljno pogledati u brojke koje nam govore da je u Istočnoj Bosni u oko desetak gradova (da je riječ o desetak sela bilo bi mnogo, a kamoli kada je riječ o gradovima) većinsko stanovništvo bilo bošnjačke nacionalnosti, a da danas Bošnjaka u tim gradovima skoro da i nema, pa da dođemo do zaključka da je “neko” organizovano sprovodio politiku etničkog čišćenja, i ko je bio “aktiv” u toj akciji, a ko “pasiv”?

Da li smatrate ispravnom odluku jednog naroda koji je vijekovima živeo na teritoriji Kosova, i vijekovima bivao većina na tom području, a kojeg je “neko” pokušao istjerati odatle za samo nekoliko dana uzimajući i cijepajući im lična dokumenta na graničnim prelazima preko kojih su pod prisilom napuštali teritorije gdje su generacijama živjeli, da se odcijepe od toga “nekog” i proglase svoju nezavisnost od onih koji im žele oduzeti identitet?

Da li je ispravno “te i takve” koji se odluče na nezavisnost, priznati kao nezavisne i prihvatiti ih kao takve u cilju očuvanja mira u regionu i unapređenja dobrosusjedskih odnosa?

Ako mislite da je logika na vašoj strani i da ste sigurni da znate ispravan odgovor na ova pitanja, a da je to ujedno odgovor svih “razumom obdarenih”, onda će vam dah sigurno zastati kada saznate da ste se prevarili.

Ima onih koji smatraju da je “ISTINA” relativna stvar i da zavisi od ugla iz koje je posmatrate.

Recimo, oni koji na sve ove događaje gledaju kroz prizmu “Velike Srbije”, daće na sva pitanja sasvim suprotan odgovor od onoga za koji vi smatrate da će proizaći iz glave “razumom obdarenih”.

“Velika Srbija”, hmmmm! Dobro, znamo da je Slobo kao glavni i odgovorni sprovodilac ove ideje ’90-tih godina prošlog vijeka proizašle i decenijama unapređivane od strane institucija srpskih nacionalističkih mislioca, umro u trenutku kada mu se sudilo za stravične posljedice te kobne ideje.

Karadžiću se tek sad sudi. I on je bio jedan od glavnih sprovodilaca ideje “Velike Srbije”, pa zato i tvrdi da su rat u bivšoj Jugoslaviji “htjeli Hrvati i Muslimani”, a ne Srbi. Reče on u Hagu, a sve svjetske TV stanice preniješe, da su “Muslimani ubijali sami sebe”, i da su ubili sami sebe na Markalama, da je osam hiljada ubijenih Bošnjaka u Srebrenici “MIT” a nikako istina. On sebe, za razliku od vas, ne vidi krivim i odgovornim, jer je po njemu “srpsko pitanje u ratu u BiH bilo “pravedno i sveto”. Ne zaboravite da i on gleda prizmom “Velike Srbije” i zato se nemojte čuditi.

Slobo umro, Karadžić lupeta, ali opet je u zatvoru, daleko od dvogleda, topova i generala Mladića, pa neka ga, neka lupa do mile volje, može “ubiti” od dosade samo one jadne sudije i advokate koji radi plate moraju da ga slušaju.

Jeste, živa istina! Ali nemojte misliti da je prizma “Velika Srbija” ostavljena negdje u muzeju, kako bi bila podsjetnik budućim generacijama, i da više kroz nju niko ne gleda. Ne, ona je baš ondje gdje je bila svo vrijeme rata na prostoru bivše Juge, i kroz nju se i danas gleda, kao što se i onda gledalo.

Sve je isto samo Slobe nema

srbija_na_evropskom_putuPosljednja događanja na Balkanu ukazuju na to da je prizma “Velika Srbija”, još uvijek u Beogradu, i da srbijanska diplomatija ne planira odreći se ove prizme.

Odbijanje Borisa Tadića da prisustvuje inauguraciji novoizabranog hrvatskog predsjednika Iva Josipovića, optužba za genocid koji je navodno počinjen 1995. godine tokom operacije Oluja, tužba za genocid koja je potkrepljena stradanjem nedužnih ljudi u Jasenovcu tokom Drugog svetskog rata samo su pokazatelji nastavka srbijanske politike prema Hrvatskoj koja je vođena u vrijeme Slobodana Miloševića.

Povlačenje ambasadora iz Crne Gore, neprimjerene optužbe Borisa Tadića na račun vlade Crne Gore da ne sarađuje u borbi protiv organizovanog kriminala, miješanje SPC u poslove Crnogorske pravoslavne crkve, podgrijavanje i podrška opoziciji Crne Gore od strane srbijanskih politišara i medija, samo su pokušaji da se destabilizira Crna Gora i da se na vlast dovedu ljudi koji će biti pod kapom Srbije.

Ako kažete da je Kosovo priznalo preko 65 zemalja među kojima su i najuticajnije svjetske države, vidjećete da prizma “Velike Srbije” još uvijek postoji, jer će vam odogovor sa srbijanskih ulica glasiti “Kosovo je srce Srbije” iako velika većina onih koji to izgovaraju nikada nije vidjela teritorije koje smatraju svojom, a odogovor srbijanske diplomatije će biti da 127 zemalja članica UN nije priznalo Kosovo.

kostunicaNemojte samo reći da je optužba kako se srbijanska diplomatija ni danas nije odrekla ideje “Velike Srbije”, i da sve događaje još uvijek gleda kroz prizmu ove ideje, preteška i neopravdana.

Pa niste valjda zaboravili onoga koji je kroz nju gledao opkoljeno Sarajevo sa brda odakle se pucalo na jadne Sarajlije, i govorio da “ovako treba da izgledaju granice buduće Srbije”, pa se još slikao sa kalašnjikovim u ruci, i odatle mu osta nadimak “Voja kalašnjikov”. Znate da je bio “predsjednik i premijer demokratske Srbije” dugo vremena, a i danas je politički aktivan. Skoro i on izjavi, a u vezi rezolucije o genocidu u Srebrenici”, da su “Srbi jedini narod nad kojim je počinjen genocid”. Eto vidite da je prizma “Velike Srbije” još uvijek tu i da se još uvijek kroz nju gleda.

Mnogo puta kroz ovu prizmu gledao je Ivica Dačić dok je još bio Slobov pionir i njegova desna ruka. Sada u “demokratskoj Srbiji” Dačić je potpredsjednik Vlade Srbije i Ministar unutrašnjih poslova. Nekada Slobova desna ruka, a danas jedan od glavnih džokera Borisa Tadića.

tadic_dacicA da Dačić nikada nije ni prestajao gledati kroz prizmu “Velike Srbije” govori nam činjenica da je srbijanski interpol raspisao potjernice za 17 državljana BiH, koji su se ’90-tih suprostavili agresorskim snagama koje je na Bosnu poslao njegov tadašnji šef Slobodan Milošević. Dačić je na ovom spisku stavio i Bošnjake, i Srbe i Hrvate koji su smogli snage u BiH suprostaviti se ideji “Velike Srbije”, koju je tada sprovodio njegov šef Slobodan Milošević.

Zbog jedne od tih potjernica prije nekoliko dana uhapšen je u Londonu jedan od heroja bosanskohercegovačkog otpora četničkom agresoru akademik Ejup Ganić, koji je u to vrijeme bio član predsjedništva BiH i zamjenik rahmetli Alije Izetbegovića. Dačić je vrebao priliku za osvjetom, koju u ratu nije dobio. Nakon preseljenja na ahiret Alije Izetbegovića, Ejup Ganić i Haris Silajdžić postaju glavna meta onima koji danas gledaju kroz prizmu “Velike Srbije”, a kojima su ruke još uvijek krvave zbog ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.

Nažalost, Ganić nije prva žrtva oavkve vrste borbe protiv ratnih BiH heroja. Nekadašnji visoki zvaničnik ministarstva unutrašnjih poslova BiH i jedan od heroja odbrane Tuzle Ilija Jurišić osuđen je u Beogradu na 12 godina zatvora. Ova presuda i nije izazvala burne reakcije kod BiH političara što je “velikosrbijancima” dalo krila da nastave sa akcijama progona onih koji su osujetili njihove planove u ratu u BiH.

Kako bi osudili branitelje BiH, među prvima Ejupa Ganića, i izjednačili uloge agresora i žrve pred svjetskom javnošću “velikosrbijanci” su montirali i video materijal na kojem su koristili snimke potpuno suprotne od onih koji odgovaraju istini i nekakvom slučaju “Dobrovoljačka ulica”. Na njihovu žalost u ovom pokušaju su bukvalno ismijani i to na državnoj televiziji RTS.

Velikosrbijanci sličan scenario Ilije Jurišića spremaju za Ejupa Ganića i za još 17 branitelja BiH među kojima je i Haris Silajdžić. Ovoga puta BiH diplomate su reagovale, no čini mi se još uvijek nedovoljno, ali i kasno.

Za razliku od bošnjačkih političara u BiH, u Sandžaku predstavnici Bošnjaka uopšte nisu reagovali na vijest o hapšenju Ejupa Ganića, iako su u ono vrijeme nosili istu ideju kao i Ejup Ganić, bili članovi iste stranke, i imali istog predsjednika.

Neki od njih, koji su nekoliko godina ispred Vlade Srbije vršili funkciju obmanjivanja javnosti u vezi akcija srbijanske Vlade u “pronalaženju i hapšenju” Ratka Mladića, rekli su kako nisu bili upoznati sa akcijama u vezi hapšenja Ganića. To je bio sav njihov komentar. Kao su htjeli reći: “To je djelo Vlade za koju mi radimo i od koje primamo platu, ali mi smo bili VELIKI BOŠNJACI i nismo direktno htjeli u tome učestvovati”.

Drugi se pak ne javljaju kao da u kući nemaju TV, ili ne čitaju štampu, pa kao nisu čuli za događaj koji već nekoliko dana drma ionako loše diplomatske odnose Srbije i BiH.

Ne vjerujem da Ganića ne poznaju. Sjećam se ja dobro mitinga stranke SDA ’90-tih u Sandžaku i Bosni. Zajedno sa rahmetli Alijom i Ejupom bilo je uvijek naših političara iz Sandžaka.

Nije valjda da su i naši političari virnuli kroz prizmu “Velike Srbije” pa im se prizor učinio toliko lijepim da su zaboravili svoje jarane iz ’90-tih i sve za šta su se tada zalagali i šta su narodu našem bošnjačkom tada obećavali.

Ako su, pak, pogledali kroz tu prizmu, nemoj da dozovle da ih to zavara. To je samo “uređaj” sa nazivom “Velika Srbija” koji stvari prikazuje suprotnim, naopakim i onakvim kakve one nisu. Istina je ono što nisu tu vidjeli i što kroz tu prizmu ne mogu vidjeti.

Nisu samo narodi koji žive u okruženju to zapazili već i cijeli svijet. Pogledajte komentar francuskog Ministra vanjskih poslova i njegov komentar na događaj koji je vidio jedan srbijanski novinar kroz tu prizmu, a koji se zove “Žuta kuća”, nešto slično “slučaju Dobrovoljačka ulica”:
“Vi ste dakle bolesni. Vi ste ludi, nemojte govoriti takve gluposti. Šta je to žuta kuća? Zašto žuta? Gospodine, trebalo bi da odete na kontrolu kod lekara. Ljudi koji tako nešto pričaju su propalice i ubice.”

Autor: Hasan Bošnjak

Izvor: Dijaspora.org

Da li je ideja o stvaranju “Velike Srbije” ostavljena negdje u muzeju, kako bi bila podsjetnik budućim generacijama, i da više kroz prizmu te “istine” niko ne gleda? Ne, ona je baš ondje gdje je bila svo vrijeme rata na prostoru bivše Juge, i kroz nju se i danas gleda, kao što se i onda gledalo.
Posljednja događanja na Balkanu ukazuju na to da je prizma “Velika Srbija”, još uvijek u Beogradu, i da srbijanska diplomatija ne planira odreći se ove prizme.

Da li mislite da je osam hiljada i nešto više likvidiranih muškaraca u dobi od 7 do 77 godina koji su ubijeni u roku od dva-tri dana , 50-tak godina nakon Aušvica, dovoljan argument za pokretanje pitanja kod svih svjesnih i savjesnih ljudi u Evropi i svijetu da se radi o zločinu koji je danas definisan kao genocid?

Da li je dolina zvana “Potočari”, koja je preplavljena bijelim mermernim spomenicima na kojima stoje na hiljade imena Bošnjaka i sa skoro identičnim datumom odlaska na “onaj svijet”, dovoljan dokaz da se u julu ’95. godine nešto strašno desilo tim ljudima? I da li kosti nekoliko stotina žrtava izvađenih iz masovnih grobnica u okolini Srebrenice, koje čekaju na red za identifikaciju, i spiskovi nestalih Srebreničana čiji posmrtni ostaci još uvijek čekaju da ih neko pronađe “govore” da se u Srebrenici nakon II svjetskog rata dasio najstravičniji zločin u Evropi?

Da li video snimci na kojima vojska sa svim svojim obilježjima, prethodno “blagosiljana” od strane pravoslavnog svještenika koji ih šalje u osvjetu “Turcima”, na kojima se vidi mučenje i strijeljanje četvorice bošnjačkih civila može biti dokaz ko je žrtva, a ko zločinac?

Da li snimci svih većih svjetskih TV kuća koji su obišli svijet, a na kome se vide detalji opkoljenog Sarajeva, padanje civila na sarajevskim ulicama pokošenih od snajperskih hitaca ispaljenih sa okolnih brda, snimci raskomadanih Sarajlija na Markalama, mogu biti pouzdan svjedok jednog teškog vremena za Sarajevo i sve njegove stanovnike?

Da li je dovoljno pogledati u brojke koje nam govore da je u Istočnoj Bosni u oko desetak gradova (da je riječ o desetak sela bilo bi mnogo, a kamoli kada je riječ o gradovima) većinsko stanovništvo bilo bošnjačke nacionalnosti, a da danas Bošnjaka u tim gradovima skoro da i nema, pa da dođemo do zaključka da je “neko” organizovano sprovodio politiku etničkog čišćenja, i ko je bio “aktiv” u toj akciji, a ko “pasiv”?

Da li smatrate ispravnom odluku jednog naroda koji je vijekovima živeo na teritoriji Kosova, i vijekovima bivao većina na tom području, a kojeg je “neko” pokušao istjerati odatle za samo nekoliko dana uzimajući i cijepajući im lična dokumenta na graničnim prelazima preko kojih su pod prisilom napuštali teritorije gdje su generacijama živjeli, da se odcijepe od toga “nekog” i proglase svoju nezavisnost od onih koji im žele oduzeti identitet?

Da li je ispravno “te i takve” koji se odluče na nezavisnost, priznati kao nezavisne i prihvatiti ih kao takve u cilju očuvanja mira u regionu i unapređenja dobrosusjedskih odnosa?

Ako mislite da je logika na vašoj strani i da ste sigurni da znate ispravan odgovor na ova pitanja, a da je to ujedno odgovor svih “razumom obdarenih”, onda će vam dah sigurno zastati kada saznate da ste se prevarili.

Ima onih koji smatraju da je “ISTINA” relativna stvar i da zavisi od ugla iz koje je posmatrate.

Recimo, oni koji na sve ove događaje gledaju kroz prizmu “Velike Srbije”, daće na sva pitanja sasvim suprotan odgovor od onoga za koji vi smatrate da će proizaći iz glave “razumom obdarenih”.

“Velika Srbija”, hmmmm! Dobro, znamo da je Slobo kao glavni i odgovorni sprovodilac ove ideje ’90-tih godina prošlog vijeka proizašle i decenijama unapređivane od strane institucija srpskih nacionalističkih mislioca, umro u trenutku kada mu se sudilo za stravične posljedice te kobne ideje.

Karadžiću se tek sad sudi. I on je bio jedan od glavnih sprovodilaca ideje “Velike Srbije”, pa zato i tvrdi da su rat u bivšoj Jugoslaviji “htjeli Hrvati i Muslimani”, a ne Srbi. Reče on u Hagu, a sve svjetske TV stanice preniješe, da su “Muslimani ubijali sami sebe”, i da su ubili sami sebe na Markalama, da je osam hiljada ubijenih Bošnjaka u Srebrenici “MIT” a nikako istina. On sebe, za razliku od vas, ne vidi krivim i odgovornim, jer je po njemu “srpsko pitanje u ratu u BiH bilo “pravedno i sveto”. Ne zaboravite da i on gleda prizmom “Velike Srbije” i zato se nemojte čuditi.

Slobo umro, Karadžić lupeta, ali opet je u zatvoru, daleko od dvogleda, topova i generala Mladića, pa neka ga, neka lupa do mile volje, može “ubiti” od dosade samo one jadne sudije i advokate koji radi plate moraju da ga slušaju.

Jeste, živa istina! Ali nemojte misliti da je prizma “Velika Srbija” ostavljena negdje u muzeju, kako bi bila podsjetnik budućim generacijama, i da više kroz nju niko ne gleda. Ne, ona je baš ondje gdje je bila svo vrijeme rata na prostoru bivše Juge, i kroz nju se i danas gleda, kao što se i onda gledalo.

Sve je isto samo Slobe nema

srbija_na_evropskom_putuPosljednja događanja na Balkanu ukazuju na to da je prizma “Velika Srbija”, još uvijek u Beogradu, i da srbijanska diplomatija ne planira odreći se ove prizme.

Odbijanje Borisa Tadića da prisustvuje inauguraciji novoizabranog hrvatskog predsjednika Iva Josipovića, optužba za genocid koji je navodno počinjen 1995. godine tokom operacije Oluja, tužba za genocid koja je potkrepljena stradanjem nedužnih ljudi u Jasenovcu tokom Drugog svetskog rata samo su pokazatelji nastavka srbijanske politike prema Hrvatskoj koja je vođena u vrijeme Slobodana Miloševića.

Povlačenje ambasadora iz Crne Gore, neprimjerene optužbe Borisa Tadića na račun vlade Crne Gore da ne sarađuje u borbi protiv organizovanog kriminala, miješanje SPC u poslove Crnogorske pravoslavne crkve, podgrijavanje i podrška opoziciji Crne Gore od strane srbijanskih politišara i medija, samo su pokušaji da se destabilizira Crna Gora i da se na vlast dovedu ljudi koji će biti pod kapom Srbije.

Ako kažete da je Kosovo priznalo preko 65 zemalja među kojima su i najuticajnije svjetske države, vidjećete da prizma “Velike Srbije” još uvijek postoji, jer će vam odogovor sa srbijanskih ulica glasiti “Kosovo je srce Srbije” iako velika većina onih koji to izgovaraju nikada nije vidjela teritorije koje smatraju svojom, a odogovor srbijanske diplomatije će biti da 127 zemalja članica UN nije priznalo Kosovo.

kostunicaNemojte samo reći da je optužba kako se srbijanska diplomatija ni danas nije odrekla ideje “Velike Srbije”, i da sve događaje još uvijek gleda kroz prizmu ove ideje, preteška i neopravdana.

Pa niste valjda zaboravili onoga koji je kroz nju gledao opkoljeno Sarajevo sa brda odakle se pucalo na jadne Sarajlije, i govorio da “ovako treba da izgledaju granice buduće Srbije”, pa se još slikao sa kalašnjikovim u ruci, i odatle mu osta nadimak “Voja kalašnjikov”. Znate da je bio “predsjednik i premijer demokratske Srbije” dugo vremena, a i danas je politički aktivan. Skoro i on izjavi, a u vezi rezolucije o genocidu u Srebrenici”, da su “Srbi jedini narod nad kojim je počinjen genocid”. Eto vidite da je prizma “Velike Srbije” još uvijek tu i da se još uvijek kroz nju gleda.

Mnogo puta kroz ovu prizmu gledao je Ivica Dačić dok je još bio Slobov pionir i njegova desna ruka. Sada u “demokratskoj Srbiji” Dačić je potpredsjednik Vlade Srbije i Ministar unutrašnjih poslova. Nekada Slobova desna ruka, a danas jedan od glavnih džokera Borisa Tadića.

tadic_dacicA da Dačić nikada nije ni prestajao gledati kroz prizmu “Velike Srbije” govori nam činjenica da je srbijanski interpol raspisao potjernice za 17 državljana BiH, koji su se ’90-tih suprostavili agresorskim snagama koje je na Bosnu poslao njegov tadašnji šef Slobodan Milošević. Dačić je na ovom spisku stavio i Bošnjake, i Srbe i Hrvate koji su smogli snage u BiH suprostaviti se ideji “Velike Srbije”, koju je tada sprovodio njegov šef Slobodan Milošević.

Zbog jedne od tih potjernica prije nekoliko dana uhapšen je u Londonu jedan od heroja bosanskohercegovačkog otpora četničkom agresoru akademik Ejup Ganić, koji je u to vrijeme bio član predsjedništva BiH i zamjenik rahmetli Alije Izetbegovića. Dačić je vrebao priliku za osvjetom, koju u ratu nije dobio. Nakon preseljenja na ahiret Alije Izetbegovića, Ejup Ganić i Haris Silajdžić postaju glavna meta onima koji danas gledaju kroz prizmu “Velike Srbije”, a kojima su ruke još uvijek krvave zbog ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.

Nažalost, Ganić nije prva žrtva oavkve vrste borbe protiv ratnih BiH heroja. Nekadašnji visoki zvaničnik ministarstva unutrašnjih poslova BiH i jedan od heroja odbrane Tuzle Ilija Jurišić osuđen je u Beogradu na 12 godina zatvora. Ova presuda i nije izazvala burne reakcije kod BiH političara što je “velikosrbijancima” dalo krila da nastave sa akcijama progona onih koji su osujetili njihove planove u ratu u BiH.

Kako bi osudili branitelje BiH, među prvima Ejupa Ganića, i izjednačili uloge agresora i žrve pred svjetskom javnošću “velikosrbijanci” su montirali i video materijal na kojem su koristili snimke potpuno suprotne od onih koji odgovaraju istini i nekakvom slučaju “Dobrovoljačka ulica”. Na njihovu žalost u ovom pokušaju su bukvalno ismijani i to na državnoj televiziji RTS.


Velikosrbijanci sličan scenario Ilije Jurišića spremaju za Ejupa Ganića i za još 17 branitelja BiH među kojima je i Haris Silajdžić. Ovoga puta BiH diplomate su reagovale, no čini mi se još uvijek nedovoljno, ali i kasno.

Za razliku od bošnjačkih političara u BiH, u Sandžaku predstavnici Bošnjaka uopšte nisu reagovali na vijest o hapšenju Ejupa Ganića, iako su u ono vrijeme nosili istu ideju kao i Ejup Ganić, bili članovi iste stranke, i imali istog predsjednika.

Neki od njih, koji su nekoliko godina ispred Vlade Srbije vršili funkciju obmanjivanja javnosti u vezi akcija srbijanske Vlade u “pronalaženju i hapšenju” Ratka Mladića, rekli su kako nisu bili upoznati sa akcijama u vezi hapšenja Ganića. To je bio sav njihov komentar. Kao su htjeli reći: “To je djelo Vlade za koju mi radimo i od koje primamo platu, ali mi smo bili VELIKI BOŠNJACI i nismo direktno htjeli u tome učestvovati”.

Drugi se pak ne javljaju kao da u kući nemaju TV, ili ne čitaju štampu, pa kao nisu čuli za događaj koji već nekoliko dana drma ionako loše diplomatske odnose Srbije i BiH.

Ne vjerujem da Ganića ne poznaju. Sjećam se ja dobro mitinga stranke SDA ’90-tih u Sandžaku i Bosni. Zajedno sa rahmetli Alijom i Ejupom bilo je uvijek naših političara iz Sandžaka.

Nije valjda da su i naši političari virnuli kroz prizmu “Velike Srbije” pa im se prizor učinio toliko lijepim da su zaboravili svoje jarane iz ’90-tih i sve za šta su se tada zalagali i šta su narodu našem bošnjačkom tada obećavali.

Ako su, pak, pogledali kroz tu prizmu, nemoj da dozovle da ih to zavara. To je samo “uređaj” sa nazivom “Velika Srbija” koji stvari prikazuje suprotnim, naopakim i onakvim kakve one nisu. Istina je ono što nisu tu vidjeli i što kroz tu prizmu ne mogu vidjeti.

Nisu samo narodi koji žive u okruženju to zapazili već i cijeli svijet. Pogledajte komentar francuskog Ministra vanjskih poslova i njegov komentar na događaj koji je vidio jedan srbijanski novinar kroz tu prizmu, a koji se zove “Žuta kuća”, nešto slično “slučaju Dobrovoljačka ulica”:
“Vi ste dakle bolesni. Vi ste ludi, nemojte govoriti takve gluposti. Šta je to žuta kuća? Zašto žuta? Gospodine, trebalo bi da odete na kontrolu kod lekara. Ljudi koji tako nešto pričaju su propalice i ubice.”


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.