Brod će prebaciti spašene osobe, uključujući 14 trudnica i četiri bebe mlađe od četiri mjeseca, u ‘sigurnu luku’.
Irski ratni brod spasio je 712 osoba, uključujući trudnice i bebe, u blizini obale glavnog libijskog grada Tripolija u okviru međunarodne operacije spašavanja migranata, saopćeno je u ponedjeljak iz irskih oružanih snaga.
Brod LE Eithne predvodio je u nedjelju napore za spašavanje nekoliko brodova u nevolji 40 kilometara sjeverozapadno od Tripolija, javlja Reuters.
Ovaj brod će prebaciti spašene osobe, uključujući 14 trudnica i četiri bebe mlađe od četiri mjeseca, u ‘sigurnu luku’ za ovu namjenu, odakle će oni biti predati italijanskim vlastima.
Potraga za boljim životom
Više od 50.000 migranata domoglo se italijanske obale od početka godine. Od 181.000 migranata koji su ušli u Italiju prošle godine, oko 90 posto ih je stiglo preko Libije.
Ta sjevernoafrička zemlja dugo je vremena polazna tačka za migrante u potrazi za boljim životom u Evropi.
Libija je zatražila od Evrope, posebno od Italije, da je opskrbi opremom koja joj je potrebna za nadzor njenih južnih granica preko kojih migranti, uglavnom iz subsaharske Afrike, ulaze u zemlju, prenosi agencija AFP.
Izvor: Agencije
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Kad smo stigli u Bijeljinu, autobus je stajao jedno pola sata, a bio je pijačni dan, pa se malo prođosmo po pijaci, ali ne mnogo. Od tetke i tetka poneli smo pečene piletine ali je ni ne okusismo jer niko od nas nije mogao jesti u autobusu. U Brčkom autobus skrenu sa glavnog puta i okrenu nekim sporednim uličicama kud nikad pre nije išao, pored gomila porušenih i od rata oštećenih kuća. To skretanje sa glavnog puta dade povoda za šale među nama. “A kud to ovaj vozi? Ovaj je cugn'o u Bijeljini i zabasa’, evo ja kroz Brčko idem šesti put, ovuda još nikad nije niko iša'… ” Pored jedne ulice stajala je tabla sa natpisom “Ratna zona”. Opet ono petoro (a ja sam ćutao i malo posmatrao kroz prozor polusrušeni grad, a više uživao što je tu neko…): “Ako ovaj ne naleti na minsko polje, neće niko… Ode ovaj među ‘Turke'… ” a na momenat se ukaza i rijeka Sava, a otuda, iz vrbaka, za nas u ono vreme kao iz nekog drugog svijeta, vijorila se hrvatska zastava. “Eno šahovnice, kru’ te sa'ran'jo! Ovoga su potplat'li Hrvati… Ovo vozi neki Hrvat… A kako će preko… Kad sad ožežu otuda… Ođe nema jedne kuće čitave… Eno nek've vojske… Imaju naše oznake… Preobukli se ‘Turci’ i Hrvati… Eno staroga Mrava iz Nebodera…” itd. što se ko sjetio. A onda uđe u jedan dio grada gdje je bilo nešto manje porušenih kuća i više ljudi na ulici. Stao je kod jedne velike kuće, iz koje iziđe jedna starica, a jedan od dvojice šofera iziđe iz autobusa i iz prtljažnika poče vaditi nekakve vreće sa natpisom UNHCR i unositi u kuću. “Pa to on bajaci vozjo humanitarnu ‘potporu’? Vide al’ se veseli! Gr'ote… E dijete, al’ baba vuče uenkacer! Bo'm brajne dobro! Nije ni'š ni ostalo u magacinu, pokup'la baba sve! Navukla kaj miš… Dobro je, dosta, otkad autobus vozi ‘municiju’? Ima li ona koga, sama u tol'koj kućerini? Mili Bogo zla i peljde! Sam’ poreni!… Puštite staru sirotinju na miru! Nije ona sirotinja, navukla ‘potpore’ nije kadra poj'st dok je živa…” i tako su namišljali i smejali se ne od nikakve zlobe ni ruganja bilo kome, nego onako, iz čiste radosti koja bi nas obuzimala sve više i više kad bi se polako ali sigurno vraćali zavičaju. Mada je on bio još daleko i mada je trebalo proći ratno područje, koridor, izmučenu Posavinu porušenih kuća, sive trave koja je izbila po tri metra na pustim poljima (kao što je Kordun danas)… A kad smo prešli Unu, moja sestra od ujaka reče: “O Krajino, niđe te nema!” Tu smo već bili kao kod kuće. Kod Žirovca (mjesta koje će samo dvije godine kasnije postati simbol stradanja Kordunaša) smo se u šumici napili hladne vode sa one česme pored puta. U kasno poslepodne stigli smo u Slunj. Struje nije bilo, ali je srce bilo puno…
Jedan policajac je ostao da pregleda lična dokumenta putnika koji su ostali u autobusu, a drugi izađe za nama napolje, gdje je bilo još policajaca, drže puške u rukama. Onaj se deda još buni i gunđa “što nas dijele a govore srpske zemlje”. Čuo sam gdje jedan od policajaca reče nešto kao “Boga mi, danas ih ima prilično”, a meni je bilo čudno da “nas” nema i više nego tri-četiri žene, nas šestoro djece i jedan starac kome je preko 70 godina. A među policajcima neki glavni, mrko nas mjeri, a i sam se pitam zašto nas tako gleda kad su Krajina i Republika Srpska bratske države, tako se govorilo. Još sam načuo kako jedan progunđa otprilike “šalju žene i djecu da špijuniraju”. To me začudi još više. Ali stvari izvadismo i počeše da kontrolišu. Mi maloljetni nismo ni imali lične karte. Međutim, prva je na redu bila jedna žena koja je putovala iz Zagreba i dugo su je ispitivali odakle, kuda, kome, zašto itd. putuje. Mi se malo zgledasmo između sebe. Još jedna žena je putovala iz Zagreba. Od nas sedmoro najprije legitimisaše dedu i čim on pokaza krajišku ličnu kartu, dođe red na policajca da se začudi. “A što si ti, Milutine, izišao?” upita dedu, pročitavši mu ime u ličnoj karti. “Pa vele ko je iz Hrvatske da iziđe.” “A jesi li ti iz Hrvatske?” “Pa eto, piše o'kle sam.” “To nije Hrvatska, deda!” Deda se brzo dosjetio o čemu se radi, tj. da su pod “putnicima iz Hrvatske” podrazumevali one koji putuju iz delova nekadašnje SR Hrvatske koji su bili pod kontrolom Tuđmanove vlasti, a to su ovog puta bile one tri-četiri žene, a nas koji smo živjeli u RSK nisu podvodili pod pojam “Hrvatska”. Pa i mi sami smo poslednje dve godine govorili da živimo u Krajini a ne u Hrvatskoj i strogo razlikovali ta dva pojma (Karlovac je u Hrvatskoj, Slunj je u Krajini) ali mi smo mislili da policija RS pod pojmom Hrvatska misli na teritoriju bivše SR Hrvatske, a plus što ranije stvarno nisu ni izvodili nikoga napolje, barem ne kad smo mi putovali. I tako nas vratiše u autobus, a one su žene još neko vreme ispitivali pa se i one vratiše u autobus i nastavismo. Tada se npr. iz Karlovca do Slunja (udaljeni oko 50 km) moralo ići preko Mađarske, Srbije i Bosne (RS). A i to su išle isključivo žene koje su obilazile rodbinu u Krajini, a za koje neki i danas još uvijek tvrde da su bile hrvatski špijuni. Ne znam. Znam da se iz Krajine u Hrvatsku nije moglo.
Na povratku iz Rume u Krajinu sa nama su još putovali naš bratić Milan koji je bio u posjeti nekoj svojoj rodbini u Beogradu i jedna Vesna, djevojka od nekih 19-20 godina u koju sam ja bio potajno dječački zaljubljen pa sam bio van sebe od radosti što putuje s nama, mada nisam mogao s njom progovoriti ni četiri reči a da se ne sapletem i pocrvenim, a ona se prema meni odnosila kao prema detetu što sam ja u ono vreme i bio. Vesna je bila dobra prijateljica sa mojim sestrama, bila je i ona u posjeti kod svoje tetke u Beogradu i vraćala se u Krajinu. Bila je to vesela plavokosa devojka, plavih očiju, pravilna nosa, sočnih usta, u struku tankovijasta. Kako sam ja tamnokos, meni su se pri pogledu na njenu dugu sjajnu plavu kosu u glavi uvek nesvjesno javljali stihovi “Ti si plava a ja crn, ti si ruža a ja trn”. Putovali smo autobusom subotičkog “Severtransa”, pa iako je bilo dosta putnika koji su išli za Republiku Srpsku i za Krajinu, nas šestoro smo sedeli na blizu pa je bilo dosta šale. Nakon nekoliko dana opet smo se zaželjeli Krajine, pa makar bila i bez struje i bez vode. U autobusu je od poznatih još bio neki deda iz okoline Krnjaka. Gledali smo na televizoru u autobusu video-kasete Dragane Mirković, onda jako popularne, Anicu i njen “lančić”, pa “Žikinu dinastiju” itd. Putovanje je u ono ratno vreme, preko koridora i loših puteva (negdje kod Brčkog se jedno 8 km išlo običnom cestom posutom šljunkom), trajalo pola dana i više. Kad smo prešli most kod Rače, na granici uđoše dva policajca Republike Srpske i rekoše: “Samo oni koji putuju iz Hrvatske neka izađu napolje i izvade stvari iz prtljažnika na pregled, ostali sjedite!” Nekoliko žena se ustade i iziđe, a s njima i nas šestoro i onaj deda, uz riječi “Prije njesu izvod'li nikoga, kakav je ovo sad novi običaj i regula”.
U leto 1993. godine bio sam sa mojim dvema sestrama i sestrom od ujaka u Rumi u poseti kod tetka i tetke (majčine sestre). Uzgred smo u tih nekoliko dana obišli i ostalu bližu i dalju rodbinu koje u Rumi ima poprilično. Za nas iz Krajine, u ono ratno vreme, odlazak u Srbiju, pa makar to bio i neki neznatni gradić, bio je ravan odlasku u svijet. Sa Korduna, gde veći deo rata nije bilo ni struje ni vode, doći tamo gde makar toga ima, bilo je kao prelazak iz divljaštva u civilizaciju, iako je ekonomska kriza i inflacija bila i u Krajini i u Srbiji. To je ljeto bilo jako vruće, sećam se, kiša ni na Kordunu nije pala punih mjesec dana, a pogotovo u Sremu gdje je ionako manje padavina. Sa decom naših rođaka izlazili smo u grad, uz obavezne opaske mojih sestara na stotinu sitnica koje samo žene mogu da zapaze, a u kojima se ogledala razlika između Srema i rodnog Korduna, bez obzira što je u Rumi više od pola stanovnika porijeklom iz krajeva zapadno od Drine. A na prvom mjestu su pratile i kritikovale kako su obučene žene, pa su padali komentari kao npr. “Gledaj ovu… A pogledaj onu što sjedi tamo u parku… Sad ona misli da je nešto… Gle u one šešira… Nije to za tvoje godine, kravo… Biciklističke hlače i štikle, Bože mili…” i tome slično. Tu su bile i kritike načina govora (“ta nemojte kaz'ti” rugala bi se sestra od ujaka) i nerazumljivih izraza kao npr. gornjak, kotobanja, geršla itd. U jednom kafiću u Željezničkoj ulici videli smo rupu od metka i pao je komentar “Ovo nema ni u Slunju”. Naši su se rođaci smejali toj otvorenosti i prostodušnosti, a uz to bili smo svi ispod 20 godina starosti (sestra od ujaka sa svojih 19 bila je najstarija od nas četvoro). Pa opet, i pored tih kritika od strane mojih sestara, bila nam je interesantna ta promjena, a kolonisti sa Korduna, komšije našeg tetka, htjeli su da od nas čuju kako je u starom kraju, raspitivali se za svoje rođake na Kordunu, od kojih mi većinu nismo ni poznavali. Uz to, njima je bilo interesantno što mi, i nakon dve godine rata, koristimo izraze kao tjedan, tanjur, žlica, tvornica, nogomet… Nekakav čiča, kolonista iz okoline Slunja, dobroćudno se nasmijao kad sam ja umjesto “jeste” rekao “je” i rekao kako mi još govorimo hrvatski ali da će i to proći, da je to naša nostalgija za Karlovcem. Možda je čiča i bio u pravu.