Intervju novinarke Lizzie Phelan za New York Times po pitanju Libije i Sirije

0
9

Libija, Sirija – Lizzie Phelan je nezavisna novinarka čije se ime glasno počelo spominjati nakon izbijanja rata u Libiji. Skeptična prema izvještavanju mainstream medija, Phelan je o svom trošku otputovala u Libiju i u svijet plasirala informacije iz prve ruke.

U razgovoru s običnim ljudima saznala je pravo stanje na terenu i činjenicu da velika većina stanovnika Libije u potpunosti podržava sistem direktne-demokracije i vođu Muammar Gaddafija.
Možda više no itko drugi, Lizzie Phelan je prokazala svo licemjerje i lažno izvještavanje vodećih svjetskih medija po pitanju konflikta u Libiji.
Također je zabilježila i velik broj civilnih žrtava koje su stradale za vrijeme NATO bombardiranja.

Nakon što je morala napustiti Tripoli, Phelan je redovno izvještavala o aktualnim zbivanjima u Libiji koristeći informacije brojnih izvora iz same zemlje.
Uskoro primarni fokus zapadnih sila prelazi s Libije na Siriju i sukladno tome Phelan je ponovno odlučila otputovati na samo mjesto događaja.
Već duže vrijeme izvještava o aktualnim zbivanjima u Siriji, a njeni video razgovori sa stanovnicima još jednom pokazuju da je stvarnost potpuno drugačija od “iluzije” koja se servira širokim masama putem strogo kontroliranih medija.

Danas je dala veliki intervju za američki list The New York Times. Razgovor je vodio novinar lista NYT Robert Mackey.
Phelan je i sama izrazila skeptičnost po pitanju hoće li NYT zaista objaviti cijeli razgovor, bez rezova i strateških dodavanja. Upravo zbog toga odlučila je objaviti cijeli transkript na svojim stranicama (lizzie-phelan.blogspot.com).

Ovdje vam donosimo kompletan transkript u slobodnom prijevodu s engleskog jezika na hrvatski:
(Korištene kratice: LP = Lizzie Phelan, NYT = The New York Times)

NYT: Pošto je vaše viđenje događaja u Siriji toliko drugačije od svega što pišu strani reporteri koji su bili tamo, želio sam vas upitati – kako nalazite svoje izvore i zbog čega mislite da je situacija drugačija od one kakvom je prikazuju drugi novinari?

LP: Kao prvo, nadam se da ćete mi dati mogućnost da na svako vaše pitanje odgovorim u potpunosti, tako da se ponudi cijeli kontekst – koji često nedostaje. Također se nadam da ćete me pitati sva pitanja koja ste predložili kada sam pristala na ovaj razgovor. Ukoliko to ne uradite, ja ću sama objaviti sva pitanja i kompletne odgovore.

Ovo vaše prvo pitanje je promašeno, jer ono što ste zapravo htjeli reći je to da je moj dojam zbivanja u Siriji potpuno drugačiji od onih reportera koji izvještavaju po nalogu NATO-a i GCC-a (op.a. “Gulf Cooperation Council”, saveznice zapadnih sila u Zaljevu), organizacija koje imaju velik interes u Siriji.
Moji dojmovi su zapravo dojmovi većine ljudi na svijetu, naročito među zemljama koje nisu članice NATO-a i GCC-a, a pogotovo među zemljama koje su direktne žrtve ovih sila.
Ali zbog činjenice da taj narod nije u posjedu snažnog medija, njihovi glasovi su zatomljeni. Mainstream mediji koji surađuju s NATO-om i GCC-om prikazuju stavove samo određene manjine.

Što se tiče mojih izvora, nalazim ih na razne načine, ali većinom na način da razgovaram s običnim ljudima gdje god da se nalazim u Siriji. To uopće nije teško jer ljudi su jako spremni govoriti o krizi u kojoj se nalazi njihova zemlja, pogotovo sa strancima jer imaju logičan dojam da nismo upoznati sa stvarnim događanjima u njihovoj zemlji.
Naravno, ne svi, ali većina ljudi koje sam susrela su otvoreno govorili. Moje reportaže nastaju na tom temelju.

Zapravo, baš kao i u Libiji, bila sam iznenađena brojem ljudi koji su željeli otvoriti govoriti i pokazati sav svoj bijes protiv lažnog izvještavanja medija u službi NATO-a i GCC-a.

Upravo zbog toga smo ja i moj kolega Mostafa Afzalzadeh odlučili napraviti dokumentarni film u kojem će biti zastupljen glas sirijskog naroda.

Film na kojem radimo će zapravo pokazati kako, da nije bilo takvih medija, kriza u Siriji bi davno već bila završena i mir bi se vratio u zemlju.

Novinari u mainstream medijima koji dolaze iz NATO i GCC zemalja pristupaju poslu s već predodređenom agendom, a ta agenda je prikazati “revoluciju” koja se događa unutar Sirije i sukladno tome dati sadržaj i lažne optužbe da je sirijski režim opasnost po vlastiti narod.

Primjerice, ako jedan takav novinar izađe na ulicu i susretne 10 ljudi koji mu govore kako nema nikakve revolucije u Siriji i kako narod želi vojnu zaštitu protiv terorista koji upadaju u zemlju, ako zatim naiđe na bar jednu osobu koja će konstatirati kako “u Siriji nema demokracije”, novinar sluša samo tu jednu osobu, a sve druge proglašava državnim špijunima.
To sam svjedočila na svoje oči.

Kada bi ti isti novinari stvarno prenijeli poruke većine ljudi koji se nalaze na ulicama, time bi potkopali svoje medijske organizacije koje već 10 mjeseci kontinuirano prikazuju lažnu sliku kako narod mrzi aktualnu vlast. Time bi također narušili svoj vlastiti kredibilitet kao novinara.

Ali doći će vrijeme kada više neće moći sakriti istinu. Ali postoji opasnost da, baš kao što se desilo i u Libiji, istina dođe prekasno. Kada jednom zemlju razore NATO i GCC snage, tek tada će mediji dobiti priliku biti malo iskreniji, ali nikada ne u potpunosti – jer cilj njihovih šefova, recimo promjena režima, je postignut.

S druge strane, ja nisam ovdje da bih “uspjela” kao novinarka i zaposlila se u kakvoj uglednoj korporaciji. Ja sam postala novinarka kako bih prenosila istinu bez obzira koliko bi me to moglo koštati. Jedino čemu sam apsolutno lojalna je moja vlastita savjest.

NYT: Pošto ste se pojavljivali na Press TV-u, Russia Today-u i na sirijskoj državnoj televiziji, mislite li da bi time moglo ispasti da je vaš cilj podržavati te režime ili pak vidite sebe u ulozi aktivista koji se jednostavno bori protiv politike SAD-a i Velike Britanije?

LP: Ovo pitanje samo po sebi je vrlo podmuklo i izvučeno je iz konteksta.
Ispada da ljudi koji rade za BBC, CNN, Al Jazeeru su neovisni od svojih financijera. Ako bi izvještavala na BBC-u, znači li to da samim time podupirem politiku Britanije? Politiku zemlje koja stoljećima gazi ovaj svijet?

Zašto bi The New York Times bio zabrinut oko činjenice da sam radila reportaže na stanicama Russia Today i Press TV? Izazivam vas da mi nađete primjere novinara koji su radili za ove organizacije i upustili se u loše prakse novinarstva.
Zašto niste zabrinuti za rad Al Jazeere koja je direktno financirana od strane katarskog emira i katarske kraljevske obitelji?
Za Al Jazeeru je dokazano kako su proteklih mjeseci objavili niz lažnih izvještaja, ne samo po pitanju Libije.

Kako novinari Al Jazeere mogu biti neutralni kada je njihov vlasnik ujedno i domaćin najveće američke vojne baze u regiji i kada je isti direktno odgovoran za slanje tisuće boraca, oružja i velike količine novca za razaranje Libije i sada to isto želi napraviti sa Sirijom?

Još uvijek čekam dan kada će The New York Times potegnuti pitanje “neutralnosti” glede novinara koji rade za državni servis BBC ili pak novinara koji rade za Murdoch Press – korporaciju za koju je itekako dobro dokumentirano da je direktno vezana sa strukturama moći zapadnih sila.

Zbog toga, pitanje bi trebalo zasnovati na premisi da nijedna novinska organizacija nije neutralna i da predstavlja jednu određenu ideologiju.
Ali ako me pitate bih li radije radila za novinsku organizaciju koja zastupa ideologiju zemalja koje se konstantno brane od napada zapada, ideologiju koja se suprotstavlja vanjskim uplitanjima u unutarnja pitanja i promovira vlastitu nezavisnost – ili bih radije radila za medijsku organizaciju čiji je cilj širiti arogantnu ideologiju kako je zapadna civilizacija na neki način superiornija i da bi zbog toga trebala biti nametnuta cijelom svijetu – mislim da svaka osoba koja ima barem malo poznavanja globalne politike i novije ljudske povijesti bi svakako odabrala prvu opciju.

Druga stvar koje se sugerira u vašem pitanju je da postoji nešto što bi se moglo nazvati “novinarska neutralnost”, kao da novinari imaju slobodu birati što će pokriti, a što ne ili se pak sugerira da novinari uopće nemaju vlastito mišljenje.

Ne zamaram se uopće takvim optužbama, pogotovo ne kada dolaze od strane onih koji smatraju da ako radim za Russia Today ili Press TV – onda to znači da me imaju u svom džepu, ali ako radim za neku zapadnu organizaciju onda sam “neutralna”.

Primjerice, kada sam se nalazila u Rixos Hotelu u Tripoliju, samnom je bilo i oko 35 novinara. Dva američka novinara bila su u panici nakon što su hotel preuzele pro-Gaddafi snage. Jedan se osobiti bojao za svoju sigurnost. Zašto se tako bojao? Priznao mi je kako je povezan s visokim predstavnicima NTC pobunjenika. Nisam nikad primjetila da su mainstream mediji dovodili u pitanje njegovu “neutralnost”.
Što se njega tiče, nitko mu nije naudio u hotelu.

U konačnici, jesam li ja aktivist? Ako to znači da moja uloga utječe na šira zbivanja, u tom slučaju smatram da smo svi mi aktivisti. Svaka osoba koja smatra da njena djela nemaju učinka ili posljedice je naivna.
Ovo izuzetno vrijedi za novinare, njihova djela imaju daleko veći učinak od svih drugih ljudi na svijetu. Novinari imaju posebnu platformu i kada izučavate novinarstvo često će vam biti rečeno da morate biti “oči i uši šire javnosti” i tako imate utjecaj.
U konačnici tu platformu koristite za promociju pravde i međunarodnih zakona koji su osnova boljitka ili pak zakopate glavu u pijesak i koristite istu platformu samo za svoj osobni interes i karijeru.

NYT: Želio sam vas pitati više o vašem izvještavanju iz Libije i kako odgovarate na optužbe da ste podržavali vladu pukovnika Gaddafija? Sve u svemu, želim saznati što vas točno nagoni da govorite protiv zapadnih vlada, ali u isto vrijeme očito podržavate vlade kao što su Iran, Rusija, Sirija – vlade koje su optužene za ozbiljna kršenja ljudskih prava.

LP: Ovo je opet jedno podmuklo pitanje koje najbolje prikazuje manipulaciju kojom se služe najutjecajniji mediji i listovi kao što je New York Times.
Pitate me ovo pitanje samo zato što zapadne sile i mediji kriminaliziraju Muammar Gaddafija, Iran i druge.
Pokušavate me navesti u zamku da ako kažem da podržavam Muammar Gaddafija ili Iran, da to znači da također podržavam kršenje ljudskih prava.

Kao prvo, pitanje ljudskih prava je apsolutna zabluda i ujedno je najveće oružje kojim se ruše vladari nezavisnih država u razvoju, samo kako bi se stvorili moralni preduvjeti za nametanje zapadnjačkog sistema u tim zemljama.

Moj kolega Dan Glazebrook u razgovoru za Russia Today prošli tjedan govorio je o odluci organizacije “Doktori bez granica” da napuste Libiju jer su očajni od prizora masovnog mučenja pro-Gaddafi Libijaca od strane pobunjenika koje zapadni mediji glorificiraju već godinu dana.

Također je podsjetio javnost kako je prema izvještaju organizacije HRW u Libiji proteklih 5 godina bilo 3 moguća slučaja smrti u zatočeništvo. Za usporedbu – u Britaniji je bilo 4 takva slučaja samo u proteklih mjesec dana. A to je samo Britanija, druge NATO države, uključujući GCC članice i Izrael, još su gore po pitanju kršenja ljudskih prava.

Iskreno govoreći, Libija je bila raj što se tiče ljudskih prava i Muammar Gaddafi je bio nominiran za nagradu od strane organizacije za ljudska prava, prije no što je počeo NATO napad.
I naravno, Libija je imala najveći životni standard u cijeloj Africi i regiji, daleko veći životni standard nego primjerice u Saudijskoj Arabiji o kojoj gotovo da se i ne govori u zapadnim medijima.

Ali nećete implicirati da podržavaju kršenje ljudskih prava recimo novinari koji rade za britanski Sun ili Guardian, ako uzmemo u obzir da ti listovi podržavaju konzervativce i laburiste – dvije stranke koje su ljudskom rodu nanijele ogromnu nepravdu kroz povijest.

Zašto dvostruki standard? Sve se svodi na predrasudu zapadnih medija koji drže da je zapadna civilizacija superiorna pred svim drugima i sukladno tome kada zapadne sile počine nepravdu za to ne moraju odgovarati. Svatko tko progovori protiv zapadnih sila, ime mu se uskoro baca u blato.

Malcolm X je jednom prilikom rekao: “Ako ne budete jako oprezni, mediji će vas natjerati da mrzite ljude koji su potlačeni i da obožavate njihove tlačitelje” – taj citat danas je točniji no ikad, pogotovo kad vidimo kako su zapadni mediji izvještavali o Libiji i sada o Siriji.

Ali da vam odgovorim direktnije – poštujem međunarodna prava, a najvažnije pravo i najvažniji princip na kojem je međunarodno pravo izgrađeno, i današnji posrnuli UN, je poštovanje suvereniteta jedne nacije i ne-uplitanje u unutarnja pitanja drugih država.
Novija povijest pokazala nam je kako je srž svih nepravdi upravo zlostavljanje tog temeljnog principa međunarodnog zakona i svatko tko pogazi taj princip je kriminalac i treba ga smatrati kao takvoga, a svaku žrtvu takvog čina mora se braniti.

Ne samo ovi temeljni principi, već gotovo svi važniji međunarodni zakoni i norme pregaženi su u slučaju Libije i zapadnjačkog tretmana Muammar Gaddafija. Sve to skupa je jako dobro dokumentirano. Sva ta kršenja zakona danas se vode protiv sirijske vlade.

Kako si netko opće može uzeti za pravo moralizirati o ljudskim pravima, ali uopće ne komentirati činjenicu da je jedna od najviših dužnosnica američke vlade, Hillary Clinton, otvoreno pozvala na smrt državnika jedne druge zemlje, Muammar Gaddafija – samo dva dana prije no što je ubijen. Nadam se da vam ne moram pojašnjavati kako je takva izjava ilegalna i odvratna.

U potpunosti sam protiv takvih zlostavljanja, kao i svaka osoba koja vjeruje u međunarodne zakone i pravdu, i stoga mi je cilj podržati svakoga da se brani protiv takvih zlostavljanja sa svim mogućim sredstvima.

Optuživali su me da sam glasnogovornica libijske vlade, ali istina izlazi na vidjelo, sve što je bivša libijska vlada govorila je bilo točno, a sve što su javljali mainstream zapadni mediji pokazalo se kao krivo:

– pobuna JE bila naoružana od prvog dana ustanka, ovo je potvrdio detaljan izvještaj Amnesty International-a prošle godine, dakle nije se radilo o “mirnom pokretu”
– pobunjenici JESU bili povezani sa zapadnim tajnim službama s kojima su pomogli orkestrirati NATO-ov blitzkrieg
– NTC nije sposoban voditi zemlju i narod ih odbija
– pobunjenici IMAJU rasističke, ali i genocidne, namjere prema sub-saharskom stanovništvu i prema trećini Libijaca koji imaju tamniju boju kože
– Gaddafije snage NISU izvodile zračne napade protiv prosvjednika i nije bilo masovnog silovanja, štoviše Amnesty International javlja kako nije bilo NIKAKVOG silovanja
– U Benghaziju NIJE ubijeno 10,000 ljudi od strane Gaddafijeve vojske, kako su mediji javljali, već 110 – ponovno, brojke Amnesty Internationala – i to ubijenih na obje strane, prije NATO napada

Po svakom pitanju Gaddafijeva vlada, njene brojke i analize pokazale su se daleko točnijim od onog što je javljao NTC i zapadni mediji. Stoga, svaki novinar koji je izvještavao o ovim događanjima je zasigurno morao zvučati kao “glasnogovornik vlade”, jer ono što je tadašnja vlada govorila bilo je potpuno točno, a sada je to i potvrđeno.

Izvor: Advence.hr


Sandžak PRESS pratite putem Facebook | Twitter | Android| iPhone

Stavovi iznešeni u ovom tekstu su autorovi i moguće je da isti ne predstavljaju stavove naše redakcije.
Komentari su vlastita mišljenja autora i redakcija zadržava pravo brisanja vulgarnih i uvredljivih komentara.

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.