SAD “pozivaju” i “potiču” zemlje širom svijeta – posebice Indiju – da prestanu kupovati venecuelansku naftu, budući da Washington nastavlja financijski gušiti zemlju, nadajući se da će to “motivirati” ljude da sruše predsjednika Madura
“Mi kažemo da Indija ne bi trebala pomagati tom režimu. Trebali biste biti na strani venezuelanskog naroda” – izjavio je u intervjuu za Reuters američki specijalni predstavnik za Venecuelu Elliott Abrams, ističući kako se ista taktika “svađanja, ugađanja i prijetnji” koristi u sličnim interakcijama s drugim zemljama.
Prihodi od nafte ostaju na oko 98 posto proračuna zemlje kroz izvoz i ključni su za Venezuelu da bi održala svoje gospodarstvo na površini, nakon što su SAD praktički sankcionirale sve što se veže za Nicolas Madura i njegove vlade.
Rezanje veza Venezuele sa naftnim tržištem izazvalo bi sve više nezadovoljstva u latinoameričkoj zemlji i dovelo do masovnog narodnog ustanka koji bi potaknuo promjene režima, nada se Washington.
Čak i prije nego što je samoproglašeni “privremeni predsjednik” i američki vazal Juan Guaido, objavio svoju namjeru da zbaci Madura 23. siječnja, Washington je proveo agresivne tržišne politike protiv Venezuele.
Suočen sa sve većom izolacijom nakon američkih sankcija protiv kompanije Petroleos de Venezuela SA, Venecuela je svoju pozornost usmjerila na New Delhi.
Indija je treći najveći uvoznik sirove nafte u svijetu, a Venecuela je prošlog mjeseca priopćila kako želi udvostručiti sadašnji izvoz nafte od 340.000 barela dnevno u južnu Aziju.
Prema Bloombergu, Indija je postala vodeći kupac venezuelske nafte tijekom prve polovice veljače.
Unatoč pritisku SAD-a, Indija je odbila prestati trgovati se Madurovom vladom, ističući kako se ne može narediti suverenoj zemlji da prizna Guaidoa kao legitimnog vođu.
Ignorirajući New Delhijevo inzistiranje na neovisnoj vanjskoj politici, Washington nastavlja slijediti sličnu liniju pritisaka i prijetnji “sekundarnim sankcijama”, baš kao što je to učinio kad je riječ o iranskoj nafti.
Uvoz venecuelanske i iranske nafte spada među glavna pitanja koja dominiraju tekućim trgovinskim pregovorima između Washingtona i New Delhija.
Dok je Donald Trump odlučio okončati ono što naziva “nepravednom” trgovinskom praksom Indije, Washington je prošlog tjedna najavio da SAD namjerava okončati preferencijalni tretman izvoza prema Indiji koji je bez poreza. Opet, slično što je Amerika napravila Kini.
NoviSvjetskiPoredak.com
Pogledajte vijest na izvornom sajtu:
Devetomartovskih demonstracija u Beogradu 1991. godine sećam se uglavnom po reakcijama moga oca, ujaka i još nekih Srba u Karlovcu i na Kordunu, poznanika očevih koji su od mog oca očekivali da dade konačni sud o svemu misleći iz nekog razloga (opravdanog ili neopravdanog) da je on više upućen u razne stvari. Te su demonstracije padale u vreme kada se kriza u bivšoj Jugoslaviji približavala svom tragičnom epilogu i kada su se međunacionalni odnosi u Hrvatskoj između Srba i Hrvata pogoršavali sve više i više. To nije moglo ostati bez uticaja i na Karlovac i područje Korduna, bez obzira na to što je ovde to išlo malo sporije nego u ostalim krajevima Hrvatske. Uglavnom, obeležavanje srpskih stanova u Karlovcu nekakvim krstićima u februaru te godine i zabrana protestnog mitinga Srba u Karlovcu par dana kasnije kada je došlo i do manjih incidentnih situacija nisu ni ovde ulivali mnogo optimizma za budućnost. Naravno, ja kao dete u to vreme nisam bio toliko zainteresovan za sve to a još manje pesimista, ali sam promatrao starije. U međuvremenu, 2. marta te godine desio se i prvi oružani sukob između Srba i hrvatske policije u Pakracu, koji je srećom prošao bez mrtvih i ranjenih. Devetomartovski miting opozicije u Beogradu pod vodstvom Vuka Draškovića, tzv. “juriš na TV Bastilju”, najavljivan danima i danima ranije, padao je tako u vreme kada je, po mišljenju naših ljudi, Srbima bilo potrebno više nego ikada do tad nacionalno jedinstvo koje je Vuk, prema njima, razbijao i zato su svi, ali doslovce svi Srbi u Karlovcu i na Kordunu koje sam slušao gde o tome govore sa tatom bili na strani Miloševića a protiv Vuka i mitinga opozicije. Ni tata tu nije bio izuzetak i oštro je osuđivao Vuka Draškovića još i pre demonstracija, mada nije izgovarao onakve psovke kakve sam čuo od nekih drugih. Ipak ga je izraz “TV Bastilja” za ondašnju TV Beograd prilično žestio. Dan demonstracija bila je subota i bili smo kod majčinih roditelja na Kordunu, a ujak je, čini mi se, bio na nekoj svadbi, uglavnom nije bio u Karlovcu ni sa nama. Mi deca, tj. ja i sestre smo uveče tog dana otišli kod nekog susjeda majčinih roditelja, i tamo je bilo još nekih seljana, među kojima i neki sijedi čičica koga smo mi deca zvali Borac, zato što je bio partizan u Drugom svetskom ratu, čini mi se i spomeničar mada u to nisam sasvim siguran, malih brčića, zelenook, velikoga nosa savijenog kao kljun grabljivice. Tu smo videli (na HTV) prikaz demonstracija i tuče u kojoj su dva lica izgubila život. Hrvatska televizija je o ovome svakako izveštavala sa ne malim zadovoljstvom. Gledaoci prisutni u sobi su jednodušno osuđivali Vuka Draškovića i njegovo “juriš” koje se jasno čulo kao jedinog krivca i odgovornog za pogibiju milicionera i srednjoškolca. Kad se sledećeg dana vratismo u Karlovac – beše hladno i cmizdravo vreme – odemo kod ujaka i ujne. Tu ti naš ujak govori: “Ala šta uradi Vuk, j…” pa kako je tu bila njegova ćerka i nas troje (ja i moje sestre) to ne dovrši drugi deo rečenice, ostavši sve na slovu “j”. Bio je tu prisutan i njegov veliki drug Mile “Mongol”. Moj tata reče otprilike ovo za Vuka: “Đubre jedno, na koga on vodi juriš!” “Na Bastilju… Jo, šta ti misliš! Pa ne bi ga, veli, ubio!” dodaje ujak, a Mile potvrđuje klimanjem glavom i važno stisnuo ionako uski prorez svojih tatarskih očiju iako možda i ne zna šta je Bastilja, ali zato zna da je Vuk zlo i slaže se sa ujakom i tatom. Da, moj tata je rekao i nešto u smislu da “kako se đubre ne ugleda na Hrvate, kako su oni složni” i sl. Negativan stav o Vuku Draškoviću kod naših ljudi zadržalo se cijelo vreme rata, dok je o Miloševiću variralo. U RSK, među običnim svetom, su najpopularniji Srbi bili, uostalom, Karadžić i Mladić. Prebacujem se pet i šest godina kasnije, u vreme zimskih protesta 1996-97. čiji su protagonisti bili isti Vuk Drašković te Vesna Pešić i pokojni Đinđić. Mi smo tada bili u Rumi, a ujak i njegova porodica u neposrednoj okolini Beograda. Ti su protesti bili zbog navodne izborne krađe i zahvatili su bili celu Srbiju. No, kako je Ruma neosporno bila u to vreme neosvojiva tvrđava Miloševićevih socijalista, to su SPS i JUL u njoj van svake sumnje ubedljivo pobedili na izborima. U skladu s tim, sam od sebe je propao pokušaj da se i ovde organizuje neki protest opozicije. Sećam se, bila je subota, kraj novembra ili početak decembra 1996. Kako je bio pijačni dan, to smo ja, moja najstarija sestra (Dada) i jedan naš bratić otišli do pijace. Na glavnom gradskom trgu – koji je onda bio drugačiji nego danas – okupilo se nekih najviše pedesetak demonstranata. Ne bismo ni znali da su demonstranti (jer subotom je trg prepun ljudi) ali behu se izdvojili malo u stranu, prema “trubama”, i neko je držao nekakav govor – ozvučenja nije bilo – a i snabdeli su se sa jednom ili dve zastave i toliko isto transparenata. Narod je mahom prolazio pored njih ne obraćajući pažnju. I mi smo ih u prolazu ovlaš pogledali i produžili prema katoličkoj crkvi kako bi s te strane ušli na pijacu, pa i ne znam koliko je dugo trajao ovaj pokušaj opozicije da i Rumu “pokrene na noge”, ali verujem da nije dugo. Bio je to jedan jedini pokušaj u ona tri meseca, pa videvši krah i debakl istog, opozicija u Rumi je digla ruke. Ali zato su na Miloševićev kontramiting krajem iste godine išli puni autobusi iz Rume, pa i naš tetak “nemam reči” je išao u mnoštvu Rumljana. No, kakav je bio stav mog tate i mog ujaka prema ovim protestima opozicije, nakon što su jednodušno osudili one devetomartovske pet godina ranije? Treba znati da se u međuvremenu, u tih pet godina, odigralo mnogo dramatičnih događaja koji su za nas Srbe Krajišnike kulminirali “Olujom”. Kako je moj tata Miloševića smatrao krivim za nepružanje ma i najmanje pomoći RSK u toku “Oluje”, to je na njega počeo da gleda kao na izdajnika i nije bio jedini izbjeglica koji je tako mislio, naprotiv. Tako ga nije podržavao ni u vreme zimskih protesta opozicije 1996/97. S druge strane, tata nije mnogo promenio negativno mišljenje odranije o Vuku Draškoviću koji je još uvek bio centralna ličnost ondašnje opozicije, tako da nije sa simpatijama pratio ni proteste opozicije. Ipak, kad je Milošević organizovao krajem 1996. pomenuti kontramiting, tata je rekao da je to “sramota da vlast organizuje miting”. Tatin stav je bio čudan: nisam za opoziciju, ali ne volim Miloševića. Ili bolje – ne volim opoziciju, ali Miloševića mrzim. Njegovo mišljenje se ovoga puta nije podudaralo sa ujakovim. Kako se upravo u to vreme naša prababa (mamina i ujakova baba, koja je izbjegavši iz Krajine živela u istoj kući gde je živeo i ujak sa ujnom, kćerkom i svojim roditeljima) očigledno bližila kraju svoga života, mada nije bolovala ali se tiho, očigledno i neumitno “gasila” (a i imala je već oko 90 godina; ona je početkom 1997. i umrla sasvim svesna i zatraživši svijeću pred samu smrt), to mi odemo da je vidimo još jednom, po svoj prilici poslednji put kao što je i bio – ona je bila mamina baba, očeva mati. I dok su uveče mama, ujna i baba bile u njenoj prostorijici, mi smo ostali bili u dnevnom boravku. Još je tu bio neko od izbjeglica, nekakav starac sa naočalima, ali ja ne znam ko je taj bio, tek znam da je bio izbjeglica negde iz Slavonije. On, ujak, đed i tata udariše u politiku, o aktuelnim protestima opozicije po Beogradu i unutrašnjosti Srbije, i reći će ujak: “E da ‘oće neko da ubije ono troje, onaj putujući cirkus” – misleći na Vuka, Vesnu Pešić i Đinđića – “ja bi mu platio” pa reče neku smešno malu sumu za ono vreme, želeći da kaže koliko njihovi životi malo vrede. Tu moj tata nije delio isto mišljenje u potpunosti sa njim, pa ga upita nešto kao zašto i “u čemu je ovaj bolji” (tj. Milošević). Na to ujak ponabraja sve nedostatke opozicije, počev od mahanja stranim zastavama pa do toga kako Vuk nema djece nego tuđu djecu šalje na ulice. Onaj dedica sa naočalima blago držaše ujaku stranu, a đed, reda radi, kao da odobri mome tati, mada se videlo da to nije iskreno. Ali nije se ni moj tata dao. On navede nešto u smislu da nema većeg američkog agenta u Srbiji nego što je Milošević. I tako u tom stilu, nisu se svađali, ali svako zadrža svoje mišljenje. Moga tatu niko u to vreme nije bio u stanju ubediti da ponovo pozitivno misli o Slobi. Sve do… Do NATO agresije i rata na Kosovu, mada ni tada nije imao visoko mišljenje o njemu, ali “rukoljub” Vukov Olbrajtovoj ga je opet potaknuo da ga nazove “đubre jedno”. Ni protesti u jesen 1999. nisu u Rumi imali velikog odjeka ali je već bila razlika u odnosu na tri godine ranije. Svaku veče su se skupljali na trgu, uz pištaljke i ostale rekvizite, dolazili političari iz opozicije… Sve više i više, a u isto vreme se sve više i više moj tata stavljao na stranu Miloševića, u stvari radilo se o očevoj mržnji prema DOS-u više nego o simpatijama prema S.Miloševiću. I zato moj tata nije hteo u septembru 2000. ići na gradski trg kada je predsednički kandidat DOS-a Koštunica imao predizborni skup, koji je zaista bio velik (mada je Milošević imao još uvek veliki broj pristalica u Rumi, u koje se ubrajao i moj tata samo što on nije imao pravo glasa jer još ne beše uzeo državljanstvo iako je bilo jasno da se u Hrvatsku neće vraćati). I šta reći na kraju? Pad Miloševića, oni koji su došli na vlast mesto njega, način na koji su došli na vlast i ko ih je finansirao pri tome te, kao vrhunac, hapšenje i isporučivanje Miloševića u Hag učinili su da on opet postane u očima moga oca borac za srpsku stvar i tako se otac opet vratio po tom pitanju u razdoblje opisano na početku ove priče, u mesece pred rat 1991. godine.
Eto slike i prilike američke demokratije. Oni hoće da naredjuju drugim državama od koga smeju, a od koga ne smeju kupovati naftu. To je silovanje , tipično za potomke gangstera-vladara Amerike. Amerika je zlo .