Luksemburg – Uvaženi hafize Redžiću, u Vašoj biografiji stoji podatak da ste svršenik čak tri fakulteta – Ekonomskog u Kragujevcu, Pravnog u Novom Pazaru i Fakulteta za menadžment i poslovnu ekonomiju. Trenutno ste na doktorskim studijama ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Nišu. Ujedno, govorite arapski jezik. Šta je, ili ko je po Vama primarni uzrok Vašeg akademskog uspjeha?
Za uspješno koračanje putem nauke nepohodna je ambicija koja se svakog dana budi u grudima onog koji je krenuo putem nauke. Međutim, veliki broj ljudi ima ambiciju da korača putem nauke, ali ubrzo dođe do „pospanosti“ date ambicije jer su istu usmjerili ili na materijalne sfere ili na sferu naučnih zvanja. Nauka je slobodna i ona ne trpi ograničenja materijom i ne trpi ograničenja dostignutim zvanjima. Da bi bili uspješni na polju nauke morate ustrajati na tom putu cijelog života sa sve svježijom ambicijom iz dana u dan. Zato nas je Gospodar svih svjetova pozvao u časnom Kur'anu da učimo, ali ne radi materijalnih i nematerijalnih dobara već radi Njega Uzvišenog: „Uči u ime Gospodara Tvoga Koji stvara!“ (El-Alek, 1.). Ako ovakva namjera, prati ambicioznog naučnika, onda je njegov uspjeh nemoguće mjeriti ovosvjetskim kriterijumima i to je uspjeh nad uspjesima.
IDENTITET.LU – Zanimljivo je da ste i hafiz Kur’ana Časnog. U kojem trenutku Vašeg života ste odlučili posvetiti se hifzu, tj. učenju Kur’ana napamet? Ko je bio Vaš mentor?
To se dogodilo na početku studiranja. Nakon prvih uspjeha na fakultetu, uvidio sam da je nauka koju proučavam ograničena. Potrebno je puno vremena da bi ste došli do jednog naučnog rješenja ili do održive naučne teorije. Putujete putem metodologije koja je ograničena, kontradiktorna. Otpočinući bavljenje naukom na taj način, uvidio sam da ono što sam i tada činio treba da sprovedem u praksu, a to je bilo nerazdvojno druženje sa Kur'anom. Kur'an je uvijek davao odgovor na svako moje pitanje, bilo da je naučno ili praktično. Argumentacija koju Kur'an nudi je najdublja, najpreciznija, najizazovnija i to je ono što je plijenilo moje misli. Upoznavajući naučni put ekonomije, prava i menadžmenta, uvidio sam da je Kur'an neophodan da me održi budnim na putu nauke. Učeći ajet po ajet moja ambicija za naukom je svaki dan bila veća i danas je tako. Većina ljudi nakon dobijanja nekog naučnog zvanja doživljava izazov da korača dalje putem nauke ili da se preorjentiše na materijalnu sferu i materijalizuje ono što je naučio. Takav pristup je poguban i nakon dužeg vremenskog perioda svaki čovjek to uvidi. Nikad nismo zažalili što smo nešto naučili, već zato što nismo nešto naučili.
U srednjoj školi sam upoznao jednog divnog insana. Tog sam insana prvi put upamtio po njegovom pristupu ličnosti i taj trenutak je ostao urezan u mom srcu. Naš je razgovor i upoznavanje otpočeo sa naukom, i svaki sljedeči je bio nauka, a uz to plijenio je moje srce lijepim ponašanjem. Ime tog insana je Abdurrahman Kujević, hafiz Kur'ana Časnog i hafiz dva Sahiha (Buharijevog i Muslimovog), svršenik Fakulteta za hadis na Islamskom Univerzitetu u Medini. Nakon njegovog povratka iz Medine, iskreno, sanjao sam o danu da sjednem ispred njega i učim Kur'an i hadis pred njim. Uzvišeni mi je podario tu veliku blagodat. Otpočeli su ponovo naši susreti i opet su bili sa naukom i dan danas su takvi. Nisam sjedio sa tim insanom, a da nešto novo od njega nisam naučio. Hvala Gospodaru svjetova na tome, a posebno na blagodati Škole Kur'ana Časnog. Ona kao i druge institucije islamske zajedinice u Srbiji su zvjezde našeg podneblja koje su visoko u očima onih koji imaju čist razumski vid, pa uspjevaju da ih vide u ovolikoj tami koja se nadvija nad čovječanstvom općenito.
IDENTITET.LU – U kontekstu naobrazbe, uspjeli ste objediniti svjetovne i vjerske nauke. Kolika je po Vama važnost za jednog vjernika, Bošnjaka recimo, da bude obrazovan u oba pomenuta segmenta?
Ne može doživjeti slast nauke onaj koji se bavi svjetovnim naukama, ako se ne uputi na izučavanje vjerskih nauka. Sve nauke krasi osobina humanosti, a ništa nije humanije od vjere, jer vjera nudi rješenja za pojedinca i zajednicu. Posebno ako govorimo o islamu, pristup islama je da se objedini ovosvjetsko i vjersko. Ali ovosvjetsko mora biti cilj ograničen samo na ovaj svijet i trajanje života na njemu, a vjersko mora biti usmjereno na vječni život. Onaj koji objedini ovo dvoje sretan je.
Bošnjaci su specifični jer su doživjeli da njihov nacionali identitet u jednom momentu bude izbrisan i zamjenjen vjerskim identitom. Vjera je bila jedina odrednica po kojoj su ih drugi prepoznavali u periodu komunizma, što je paradoksalno, jer je sam komunizam vjeru sveo nisko, na nivo ispod margine, a jedan cijeli narod biva identificiran kroz prizmu vjere. Dakle bili smo muslimani, koji nisu smjeli da prakticiraju islam. Imajući ovo u vidu za svakog Bošnjaka je posebno bitno da se uputi u vjerske nauke, da spozna svoju vjeru, onakvu kakva jeste, a ne onakvu kako je prestavljana ili je određeni krugovi i dan danas predstavljaju. Nacionalizam je u islamu ograničen na nivo koristi za čovjeka. Sve dok pojedincu koristi, a istovremeno drugima ne šteti, onda je nacionalizam pohvaljen. Svaki vid nacionalizama koji naginje ka šovinizmu ili fašizmu islam tretira kao primitivizam i propast. Po mom ličnom mišljenju ovo je najrealističniji i najpravedniji pristup nacionalnom identitetu. On jeste važan, ali nije najvažniji, a postoje trenuci u životu kada to jeste, posebno onda kada bude zanegiran!
Posebna negativnost današnjice sa kojom se Bošnjaci susreću je islamofobija. Islamofobija je opća opasnost koja „hara“ na globalnom nivou. Nekako bude logički na „mjestu“ kada primjetite islamofobiju kod Jevreja, Kršćana, Budista, Hindusa itd, međutim, kada primjetite islamofobiju na onome koji tvrdi musliman, onda pokušavate sebi da objasnite taj paradoks i nađete se u situaciji da jednostavno takvo stanje nije ni teorijski moguće. Jer, nikada u historiji nije zabilježeno da jedan mnogobožački narod ima fobiju od svoje mnogobožačke vjere, a još je nevjerovatnije da to čini skupina monoteista. Nažalost takvo stanje nemoguće u historiji, nemoguće u logici, ali je moguće u savremenoj praksi i to na našem podneblju. Narod se boji sopstvene vjere. Do juče je istom tom narodu bila vjera nametana kao etnički i nacionalni identite, danas mu se negira izvorni etnički i nacionalni idetnitet, a sam taj narod ima fobiju od svoje vjere. Pa prvo sa čim se jedna mlada ličnost koja hoće da prakticira vjeru islam na našem podneblju susreće jeste etiketiranje po osnovu odijevanja, oblačenja itd. Dakle, apsolutno je nebitno ono u što je ta ista ličnost ubjeđena, to što nastoji da društvu donese boljitak, ona je unaprijed ograničena formom koju je neko nacrtao u glavama naših širokih masa i potrebno je vrijeme da se bar za nijansu odustane od date forme. Posebno se ističe fobija prema svim islamskim obilježjima koja su vezana za ličnost. ZATO: „NASTOJ DA TI KREIRAŠ SLIKU KOD DRUGIH, A NE DA JE DRUGI KREIRAJU!“
