Hasan Malagić, zemljoradnik sa diplomom Ekonomskog fakulteta: MOTIKA “JAČA” OD DIPLOME

Priča tridesetogodišnjeg Hasana Malagića, mladića koji je nakon završene srednje škole upisao Ekonomski fakultet, vjerujući da je to „isplativa investicija“ kojom će sebi obezbijediti egzistenciju i pomoći roditeljima, možda najslikovitije opisuje stanje društva u kojem se nalazimo, začarani krug sa svim problemima i nedaćama i mladih ljudi koji se suočavaju sa surovom realnošću.

U zemlji u kojoj svaki drugi mladi čovjek nema posao, gdje i oni koji rade ne mogu da sastave kraj sa krajem, gdje su školarine sve skuplje, a karijera se gradi „preko veze“ ili „uz preporuku“, malo je razloga za tišinu. Zato i priča o mladom ekonomisti koji je , kako reče, “diplomu zaturio negdje u vitrine, uzeo zemlju pod zakup i okrenuo se poljoprivredi.

“Nije bilo drugog izlaza”, kaže ovaj simpatični momak koji je spojio znanje i vrijedne ruke u pokušaju da od proizvodnje napravi biznis.

“ I ovo što radim je jedan vid ekonomije, ali za sada nema ni govora o biznisu. Poljoprivreda to nikom i ne dozvoljava. Jedna godina dobra, a druga odnese sve.

Dok sjedimo u hladu „konzerviranog“ viševekovonog hambara, na zemlji koju je zakupio od komšije Nenada Puzovića da bi se otisnuo u sve popularniju prijepoljsku avanturu zvanu „zemljoradnja“, priča nam Hasan da je nakon završetka studija povremeno radio i „na crno“, vjerujući da će tako stići i do stalnog zaposlenja.

“Sve sam ispite dao 2010. a naredne i diplomirao. Brzo shvatim da od diplome nema nista. Ljudi obećavaju, lažu…Drug koji je dobio zaposlenje u Novom Pazaru, rece mi jednog dana da bi mi jedan covjek mogao pomoći ali da za tu uslugu traži pet hiljada eura. Nismo imali toliko para, ali smo mogli skupiti. Odem na sastanak i zaista mi čovjek ponudi pripravnički za te pare, ali ja nepovjerljiv: a šta ako mi opet za godinu zatraži neke pare? Zašto sam se školovao, ako ću pored diplome kupovati posao? Preispitujem se…umjesto da od plate pomognem roditeljima, ja ih dovodim u situaciju da drugima vraćaju moje dugove…A trebalo bi mi, računam, dvije godine i tri mjeseca, da od plate vratim dug. Ne dam, kazem sebi, okrenem se i nazad – u Prijepolje…Na putu kući razmišljam šta bih sve mogao uraditi za te pare i odlučim da postavim plastenike. Moji su već imali iskustva sa zemljoradnjom jer nam je to jedno vrijeme bio jedini izvor prihoda. Obrađivali su dvadesetak ari zemlje koju su uzeli pod zakup kod bivšeg Zadružnog doma u Velikoj Župi.

„ Prije toga smo šili posteljni program“, nadovezuje njegov otac Muharem, nekada trgovac u Auto – kući.

„ Supruga Sana radila u “Irisu”… U Hisardžiku smo ostavili nekoliko hektara zemlje i ovdje u Ivanju izgradili kuću… Ko je znao da će doći ovo vrijeme? Nema plata, a porodica mora da živi. Šta ću? Uzeo sam neplaćeno, pa u Crnu Goru na građevinu. Kad sam se vratio, firma me ispratila sa oko 800 maraka. Od te mizerije kupismo par mašina i Sana poče da šije posteljine. Preživljavali, a inspekcija ljude koji su se dovijali i nisu htjeli da budu na socijali terala kao okorele kriminalce. Kad su došli Kinezi spakovali smo mašine. Zemljoradnja je bila jedini način da s preživi, priča nam Muharem.

I dalje obrađuju zemlju koju uzimaju pod zakup, ali su u međuvremenu uozbiljili priču i unaprijedili proizvodnju.

“ Prvo samo kupili dva plastična plastenika… Babo dovukao grane za kostur. Sa sistemom za navodnjavanje nisu nas koštali više od 500 evra. Dogodine smo kupili još dva čelična i tako…krene posao. Danas je na deset ari jedanaest plastenika. S jeseni kreće proizvodnja mladog luka, salate i spanaća, a kasnije rasad paprika, paradajza i krastavca. Uglavnom se sve proda. Nešto ode za Crnu Goru, a nešto nakupcima, a dosta robe proda se i na pijacama u Prijepolju, Priboju i Novoj Varoši. Prošle godine sam u Hisardžiki posadio i 4 hiljade stabala maline. Ne volim da eksperimentišem, ali bih ipak pokušao da uzgajam šumsku konzumnu jagodu. Malo je proizvođača u Srbiji a veoma je tražena na tržištu. Neću žuriti dok ne ispitam tržište i napravim kalkulaciju, otkrio nam ovaj ekonomista, zemljoradnik.

Koliko je ovo isplativ posao i da li planira da potraži diplomu koju je “negdje “zaturio” u vitrine, upitasmo ga? Da li misli da bi do posla došao da je član, ili bar simpatizer neke stranke?

“ Ko zna? Nemam ja taj karakter…ne bih mogao da lijepim plakate, pljujem po familiji i prijeteljima…ne mogu da shvatim da se ljudi svadjaju zbog politike i nisam dio te priče. Za sada ne bih mijenjao zanimanje. Na ovom parčetu zemlje radimo svi. Brat je zaposlen u “Ćatić company” i “uskoči” kad može. Kad se podvuče crta, svima ostane solidna plata. A radimo kao zadruga…majka ne da nikom da opere i pripremi robu za pijac jer hoće da samo najbolja stigne do kupca. Ona je i trgovac. Babo “kontrolor”…obiđe svaku biljku da provjeri šta joj fali, otvori, zatvori plastenike… Ja sam “momak za sve”…zamljoradnik, trgovac, vozač…Bez roditelja malo bih toga stigao. Majka je najveći borac. Ona nas bodri, tera naprijed i ne da da posustanemo. Ona ima “farmu” čireva u stomaku, ali ne odustaje od posla. Kad sam riješio da se posvetim zemlji, mnogo joj je teško palo. Nisam te, kaže, sine školovala da sadiš kupus i pariku… Uvijek osjećam tu roditeljsku brigu i znam koliko im je žao što ne radim posao za koji sam se školovao. Meni iskreno nije, jer kad vidim kako je radniku u privatnom sektoru i koliko zarađuju, poljubio bih svaku stopu zemlje koju obrađujem, kaže Hasan.

Kako se zaista jedan ekonomista snašao u poslu kojim se bavi?

“U početku sam malo toga znao. Pitao sam druge… neko hoće da kaže, neko neće, ali mi nije bilo teško da uzmem telefon i okrenem ljude i u Hrvatskoj, Slavoniji…Interenet je čudo…stizale su slike, savjeti. Učio sam u hodu, priznaje.

Bio bi, kaže, više nego zadovoljan kada bi država našla našla način da pomogne zemljoradniku.

“Ne treba nama država ništa da daje, ali bi bilo dobro da počne da se brine o zemljoradniku. Da spriječi nelojalnu konkurenciju, pošteno podijeli subvencije, poboljša infrastrukturu…Mi u Službi za poljoprivredu imamo jednog službenika koji se više bavi adminsitracijom nego strukom. Nama treba bar 15 zaštitara koji će biti na terenu. Još 1974. u Danskoj su poljoprivrednici plaćali današnjih oko 1000 evra osiguranje, a u sklopu usluga zaštitar je bio obavezan da ih obiđe šest puta godišnje i pruži savjet u svako doba dana. Mi nemamo sistem, organizaciju. Zašto bih izdvojio novac za osiguranje, kad ne mogu da osiguram mladar, već samo plod maline? Evo, pored Lima niko nema struju a zemlje i sa jedne i sa druge strane…Nedeljno potrošim 2000 dinara goriva za zalivanje, a toliko ne bih mjesečno dao za struju, navodi samo neke od problema sa kojim se manje – više suočavaju zemljoradnici.

Priča o mladiću koji je “odložio” diplomu fakulteta nije jedina, ali je opomena i navodi da iz drugog ugla posmatramo probleme sa kojima se suočava mlada populacija.

„ Misim da su ljudi previše strogi u kritikama i osudama mladih. Mnogo je mojih drugara otišlo u Rusiju, Dansku, Norvešku, Australiju… Neki jedva da su prešli dvadesetu…rade u veoma teškim uslovima ali se bore se za svoju egzistenciju. Naravno, u „svakom žitu ima kukolja“, ali generalno mislim da smo mi jedna izgubljena generacija koja pokušava da izađe iz dubokog ambisa…mnogi od nas su, tragajući za alternativom, u skrivenom kutku svog života pohranili ambicije, nade, snove, želje…pokušavamo da se snađemo i…nadjemo sebe, iznosi svoj stav o ljudima sa kojim dijeli iste ili slične probleme Hasan Malagić, zemljoradnik i diplomirani ekonomista.

(Polimlje)